Kada govorimo o javnoj sferi dakle, o prostoru otvorenom za svakog građanina da iznese sopstveno mišljenje o pitanju od javnog značaja ne treba smetnuti s uma veliku istinu koju je jedan od najupečatljivijih filozofa prošlog vijeka, "prljavi" inspektor Hari Kalahan, izrekao o slobodi misli i izražavanja.
Naime, po njemu, stav je kao šupak, zato jer ga svako ima. Možda nije baš najzahvalnije čitati njemačkog filozofa preko američkog akcionog filma, ali svakako je praktično u eri interaktivnih medija: Habermasova teorija ne predviđa anonimnost ili, pak, skrivanje iza lažnog identiteta, tako da je naglašavanje stava tim hitnije jer su u kiber-prostoru posrijedi glasovi bez tijela.
Stoga, osobu koja komentariše na Internetu anonimnost svodi na ono što je napisala dakle, na njen stav. Tako je identitet učesnika izjednačen s napisanim, a izrečeno je pod velom anonimnosti kao garantom slobode izražavanja.
Pomalo paradoksalno, unutar javne sfere, iskrenost i otvorenost u izražavanju mišljenja se povećava u — mjeri u kojoj se skriva sopstveno "Ja". Tu je Kalahanova opaska veoma bitna, jer je Crna Gora zemlja od hiljadu stavova samo na Internetu. Raznovrsnost javnog mnjenja je uočljiva samo u moru anonimnih komentara. Van kiberprostora, imamo samo dodvoravanje jednom stavu vladajućem.
Reagovalo se ozlojeđeno, sa dobro uvježbanim pljuvačnim žlijezdama
Elem, urođena stručnost Balkanaca za politička pitanja može se putem Interneta čuti i van kafane! I ne samo što dopire do većeg broja ljudi, već je "stručnjak" lišen i bilo kakve odgovornosti za izrečeno.
Naprosto, surfovanje crnogorskim portalima i forumima u posljednjih desetak dana podsjećalo je na vožnju taksijem: niste samo došli do željene destinacije, već ste postali i bogatiji za ezoterična znanja u rasponu od dnevne politike do teorija zavjere.
A sve to zbog jedne studentske šetnje! U tom smislu, ovaj protest je postao značajan i teorijski, kao simptom patologije jednog naroda. Pozicija anonimnosti je promijenjena: nekad su ljudi gađali iz mase, koristeći tu masu za skrivanje i izbjegavanje odgovornosti; a sada ljudi gađaju u masu, koristeći Internet kao još jedan način da ih niko ne vidi.
A ovo odsustvo odgovornosti daje moć da se stvarnost u potpunosti oblikuje prema misaonim obrascima. Naprosto, ne slijedi vam nikakva kazna ako se vaša teorija pokaže kao pogrešna. Zato u kiberprostoru ne postoji nešto poput lošeg interpretativnog okvira.
Ipak, onaj trag realnog koji se odupire tom vidu simbolizacije je, po definiciji, traumatičan. A budući da studentski protest nije bilo moguće obuhvatiti ideološkim poljem crnogorske političke zbilje, nastao je problem.
Jednostavno, ništa u vezi sa studentskim protestom nije bilo po meraku sveprisutnih kibersvekrva
Reagovalo se ozlojeđeno, sa dobro uvježbanim pljuvačnim žlijezdama. Desilo nam se ono što nam se inače dešava i postojeći zametak kritičkog potencijala je, umjesto da dublje prouči fenomen s kojim komunicira i ponudi konstruktivnu kritiku, opet zaglavio u ismijavanju i dezavuisanju svakog pokušaja da se neko založi za određenu vrijednost, akciju ili program koji nisu prepoznati kao validni od mejnstrim ideologije.
Naime, studentima se prebacilo da protest nije imao političku dimenziju, a zapravo se mislilo na to kako protest nije moguće operacionalizovati za dnevnopolitičke potrebe zainteresovanih stejkholdera.
Ovo "dnevna" ne treba da zbunjuje, jer je ona u svojim ambicijama zapravo politički ekvivalent megalomanije Majkla Beja. S druge strane, studenti su imali ambicije na nivou nezavisnog filma - na raspolaganju su imali malo i bili su svjesni toga, a onda krenuli u akciju.
Pošto im je bilo jasno da operišu van zvaničnih (monopolizovanih) političkih kanala, u svojim zahtjevima su zaobišli dnevnu politiku (politics) i fokusirali se na javne politike (policy). Dakle, pucali na sitne promjene, previđajući da se crnogorska politika bavi "pitanjima od istorijskog značaja" a ne konkretnom, opipljivom stvarnošću.
Hardcore entiteti na Internetu vidjeli su protest kao nepolitički čin, čime su pokazali da se razumiju u politiku isto koliko i u treću ligu lihtenštajnskog kartinga
Jednostavno, ništa u vezi sa studentskim protestom nije bilo po meraku sveprisutnih kibersvekrva.
Ipak, zanimljivo je da ovakve ozlojeđene reakcije izostaju kada radnici odluče da protestuju. Zašto od njih niko ne očekuje da ruše vlast? Da možda nije zbog boljševičkog vajba? Nezgodno je kad se spoje radnici i politika?
Zatim, kada se zdravstvo diglo na noge i zahtijevalo povišicu, čini mi se da niko nije očekivao da gledamo ljekare i medicinske sestre kako haraju gradom, prevrću trafike i pale automobile u nadi da će vlada kapitulirati.
Međutim, kad je riječ o studentima, zalazimo u zonu nonsensa "kako mali Đokica vidi proteste". Studenti su tražili krajnje legitimne stvari poput smanjenja školarine, mogućnosti prelaska na studije o trošku budžeta, povećanje kapaciteta domova, popust na prevoz, obaveznu praksu tokom studija...
Ali ovo nije bilo dovoljno hardcore za anonimnu crnogorsku javnost, čiji moto kao da je formulisao Džek Blek u sjajnom filmu Mala škola rokenrola: "Cause you're not hardcore, unless you live hardcore!"
Naravno, radi se o tipičnom licemjerju (tranzicione) srednje klase, koja nikada svjesno ne mijenja svoj način života, ne polaže žrtvu ni za šta, ali očekuje od drugih da budu hardcore po kriterijumima koje je ona zacrtala.
Poblem sa protestom nije u studentima i njihovim zahtjevima, već u iznevjerenom horizontu očekivanja anonimne javnosti
Hardcore entiteti na Internetu vidjeli su protest kao nepolitički čin, čime su pokazali da se razumiju u politiku isto koliko i u treću ligu lihtenštajnskog kartinga. Da krenemo od najbanalnijeg, a to je da je ulični protest uvijek politički jer se radi o komunikaciji po vertikali.
A i sadržaj poruka je bio politički, jer zahtijeva promjenu određenih javnih politika. Dakle, u tom pogledu su čisti. Što se tiče pitanja o promjeni, i tu su na dobrom putu. Pokazali su da je moguće mijenjati stvari i van konvencionalnih metoda političkog djelovanja.
No, ono što zabrinjava jeste totalitaristički um njihovih anonimnih kritičara koji bi da postave parametre studentskog djelovanja, postavljajući time sebe iznad njih kao višu instancu koja ima pravo, može i umije da izmjeri antirežimski potencijal određenih akcija i podari mu, ili uskrati, legitimitet.
Političko ne smije biti omeđeno dnevnom politikom, ali to ne znači da studenti treba da se bune samo protiv onoga što se isključivo njih tiče. Sad je trenutak da postanu katalizator opšteg nezadovoljstva i krenu sa otvorenim političkim djelovanjem.
Vrijeme je da budu od koristi cijelom društvu, da budu nosioci promjena. Naravno, na njima je izbor kako će to uraditi, jer će time pokazati i od čega su sazdani.
Anonimna javnost bi imala pravo da osporava autentičnost i kritikuje politički potencijal protesta samo u slučaju da im je vlast pendrekom objasnila kako bi protest trebalo da izgleda.
Kao u slučaju Voldorfa i Stetlera, besmrtnih gunđala iz Mapetovaca, anonimna crnogorska javnost je u poziciji da posmatra zbivanja sa balkona
Oni, pak, koji su posredstvom ekrana željeli da vide opštu tuču sa policijom moraju da shvate da (trenutni) nivo studentskih zahtjeva nije na nivou mjera koje im se predlažu. Dakle, problem sa protestom nije u studentima i njihovim zahtjevima, već u iznevjerenom horizontu očekivanja anonimne javnosti.
A ona, kao i svaki drugi Crnogorac, hoće "prvo pa muško", da vidi ono što želi da vidi. A u politici, na koju se toliko pozivaju, to tako ne ide.
Kao u slučaju Voldorfa i Stetlera, besmrtnih gunđala iz Mapetovaca, anonimna crnogorska javnost je u poziciji da posmatra zbivanja sa balkona i kritikuje sve što se desi, a da ne mora nuditi konstruktivna rješenja.
Međutim, time se nešto previđa: da je upravo takvim ponašanjem postala sastavni dio jedne velike komedije. Baš kao i Voldorf i Stetler. A to je ono što crnogorski režim i želi: da od svake političke akcije napravi smijuriju kako bi onemogućio njenu instrumentalizaciju u rukama oponenanta.
I to je ono što je vlast i uradila, i te kako svjesna toga da se njeni protivnici ne fokusiraju na politički problem, već na političkog neprijatelja. Tada je dovoljno samo da vlast deklarativno pohvali, čak i podrži određenu političku akciju uperenu protiv nje, a ostatak posla u degradiranju te akcije odradiće sami najžešći protivnici režima.
Nije li se upravo to desilo sa studentskim protestom? Vlast nas je pohvalom, otvorenom podrškom ubijedila da bomba koju držimo u ruci nije ništa drugo do jeftini kineski sat. Problem je u tome što će eksplodirati tamo gdje ne bi trebalo.
Bonus video:
