Jedan od najzanimljivijih filmskih autora sa južnoslovenskog prostora, srpski režiser Miloš - Miša Radivojević potpisuje neke od kultnih filmova iz sedamdesetih i osamdesetih godina - Kvar, Dečko koji obećava, Živeti kao sav normalan svet, Una. Nedavno je i kritičare i publiku oduševio novim, vrlo ličnim filmom Kako su me ukrali Nemci. I u ovom filmu Radivojević razara stereotipe i postavlja neka od presudnih pitanja...
Skoro pola vijeka bavite se filmom. Da li je prava ljubav u pitanju?
"Stvar je nesigurna kao sa svim ljubavima. Ljubav je tako jedna od najljepših riječi i najljepših pojava i najljepših značenja od postanka svijeta, ali ljubav je i afekat, ljubav je jedna fatamorgana, jedna obmana, jedna prevara. Dakle, ne bih smio da se izjasnim, ali mislim da ne bih pogriješio ako kažem da sam ja zaista zarobljenik te ljubavi prema filmu i kad govorimo o ljubavi, mi mislimo zaista na nešto što se događa između dva bića koja se vole. A ovdje sam u pitanju ja i jedna tako ne previše stara umjetnost kao što je film. Dakle, eto moja ljubav prema jednoj umjetnosti koja traje 50 godina i ono što je najveća garancija te ljubavi i auteničnosti te ljubavi to je moja potreba da moja ljubav ne bude nešto patetično, i nešto previše uzvišeno, i previše staromodno, nego eto moja ljubav prema nečemu što je u suštini efemarno. Film je efemeran, film nema tu veličinu književnosti, likovnih umjetnosti, muzike, nema tu autentičnost. Film je kopile, film je kombinacija, film je ulično dijete, film je nelegalno dijete... i samo 120, 130 godina, vrlo je mlado u stvari, i zato ja volim, eto već gotovo skoro priznajem ta naša ljubav traje od kad je film imao 80 godina, a sad ima, recimo, evo 130"
U skoro svim Vašim filmovima talentovani kreativni pojedinci su na udaru sredine koja ih nekom svojom gravitacijom odbija, marginalizuje ili čak uništava, upravo zato što kritikuju tu sredinu kako bi se ona promijenila nabolje. Da li je to sudbina ovih prostora da linčujemo vizionare, da linčujemo one koji žele bolje?
Koji je teret najteže nositi ako se odlučite baviti kreacijom na ovim našim područjima?
"Najteža je ta ignorancija sredine. Kod nas najnižu ljudsku cijenu ima najviši entuizijazam. Čovjek koji se pasionirano bavi svojim poslom izaziva podozrenje u ovoj sredini. Uvijek se kaže on nije normalan!. Prvo, takav čovjek zapostavlja živo, zapostavlja porodicu, zapostavlja prijatelje. Čovjek koji ima jasnu pasiju ima jasnu strast, bilo da je to zanat, umijeće, nauka, naročito umjetnost - on je proglašen za otpadnika, za onostranog…Tu čovjek koliko god da je oštećen u toj situaciji i koliko god da je na neki način zakinut, postoji velika kompenzacija jer tom činjenicom da idete jednim drugim putem vi zapravo ostvarujete dio jedne druge velike slobode, lične slobode. Dakle, ja imam nešto što se zove moja osjećanja slobode i nisam to trampio, nisam to mijenjao, nisam trgovao, nisam se kurvao sa svojom slobodom. Znači, ni kad je novac u pitanju, ni kad je karijera u pitanju. I onda mi se to vraća u jednom dobrom smislu, vraća mi se jednom umjetničkom dugovječnošću".
Koje filmove smatrate da su ključni, da su vas odredili kao autora?
Mediji umjesto edukacije nude primitivizaciju. Koji je vaš komentar?
"Ljudi su sve nepismeniji, proces je protivprirodan. Čovjek postaje sve primitivnije biće, sve bezosjećanije. Siromaštvo je emocija, siromaštvo je inteligencije. Mi smo individualno sve pametniji, ljepši, zdraviji, bogatiji, a u prosjeku smo sve siromašniji. Postoje blistavi primjeri ljudi koji uspijevaju da razviju svoj dar u sportu, umjetnosti, nauci, ali većina zaostaje. Dakle, mi nemamo demokratske mehanizme da veliki broj ljudi uključimo u te kulturološke procese. Ja sad neću da govorim kao sociolog, ali prosto nema novca za kulturu i nema interesa i nema mudrosti vlasti i uprave da na neki način pruži ruku jednoj ogromnoj kategoriji ljudi koja propada, koja kupuje novine sa najkrupnijim naslovima, koja ne može da razumije jezike…Užasan je proces degradacije znanja, ljudi su sve nepismeniji i to je tragična jedna situacija. Onda je logično da najužasnije forme ljudske zabave turbofolk ili rialiti postaju najpopularnije jer su dostupne, razumljive na najnižem nivou, na nivou gotovo opstanka".
Da li je primitivizam u jugoslovenskoj kulturi s kraja 80-tih uticao na ubrzanje procesa raspada SFRJ? Tu mislim na početak standardizovanja narodne, folk muzike i njene opšte prihvaćenosti. Da li je to bilo predvorje oružanog sukoba ?
Koji je istorijski period bio presudan za formiranje civilizacijskog zaostatka u kojem se nalazimo?
"Pa, mislim ono što nas je determinisalo na neki način, ne mogu da govorim više u tim nacionalnim relacijima, mislim čitavi balkanski prostor…to je Prvi svetski rat. Prvi svetski rat i prije svega takozvani uticaj Oktobarske revolucije na balkanski prostor. Dakle, to je eto taj pečat koji je zapravo odredio sudbinu ovog prostora na neograničeno vrijeme. Prosto nas je to obilježilo. To je jedan udar žaračom, to je jedan ožiljak. Svako živo biće na ovom prostoru je na neki način stradalo od tog žarača Oktobarske revolucije. Mislim da je refleks Oktobarske revolucije i ludilo tog sna o svjetskoj revoluciji dobilo veći odjek ovdje nego tamo gdje je nastalo. Dakle, prosto taj san o promjeni svijeta ovdje još traje na jedan nakaradan, na jedan ružan način...
Posljedice Oktobarske revolucije su se prenijele na početak II svetskog rata i na posledice građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije. Kod nas se sve to multipliciralo i do te mjere razorilo sve vrijednosti i zaustavilo sve vrijednosti, a porodilo neke nove lažne vrijednosti - da mi dan danas, da ja kad pokušavam da formulišem identitet svoj lični ili svojih junaka, ili svoje djece - ja imam problema. Ja moram da zastanem i postavim sebi duboka, opasna, strašna pitanja da bih na neki način prilikom bilo kakve životne odluke, uoči bilo kakve životne odluke sebe socijalizovao i sebe doveo u jednu normalu i rekao: Čekaj, stani Miloše, ti treba da budeš jedan razuman čovjek, probaj da svojim primjerom prije svega deluješ na svoju djecu, na svoje studente, na sredinu u kojoj živiš. Filmove koje praviš, ne smiješ da ih potcenjuješ, ma koliko su oni jeftini ili beznačajni u tim širim relacijama. Ali, ja svaki put ja prođem taj auto dril takozvani, ja sebe natjeram da se umijem i da se operem od tog žarača, tog jednog ludila..."
Naravno, nije svako u tom konkekstu. Razni ljudi su doživljavali razne stvari, razne kategorije, razne klase, ljudi raznih uverenja, nismo mi svi jahali u istom smjeru. Ali govorim o mom ličnom shvatanju, dakle o onome što je moglo neku vrstu poštene inteligencije takozvane da u toj situaciji zapali, da animira... to je u suštini jedan levičarski san od koga mi moramo boloviti. Ljudsko biće je sentimentalno, sažaljivo. Dakle, mi ne možemo živjeti na ovom svijetu i biti ravnodušni da je od sedam milijardi pet milijardi gladno ili žedno. Moramo biti na neki način solidarni, i moramo biti milosrdni i moramo biti požrtvovani i moramo imati srca i razumijevanja za ljude oko sebe. To je jedna vrsta pretežno ljevičarskih shvatanja i jedno duboko osjećanje, normalno ljudskom biću koje se trudi, i kad ne razumije - trudi se da razumije i da na neki način emituje neku vrstu blagosti, razumevanja, dobrote, saučešća.
Čovjek ima sve više materijalnih bogatstava, a duhovno je sve siromašniji…
"Najlakše je vladati neobrazovanim osobama. Njima baciti kosku. Imate taj prokleti nacionalizam kao dovoljno je... Znate, čovjek koji spadne na najniže resurse, kapacitete, njemu je lakše umrijeti ako kaže “pa dobro, baš sam bio dobar Srbin ili dobar Hrvat, Crnogorac”. Prosto, takav čovjek ne želi promjenu, ne samo da nije u stanju da želi da se uključi za promjenu izvjesnih stvari, on je ne želi! Onda takva pozicija obavezno učini čovjeka sebičnim, obično se zatvara u porodicu da meni i mojima bude dobro i mojim prijateljima - ostali nisu važni. Dakle, razvija se na jednom širokom planu degradacija humanosti koja je strašna, koja je prosto nesaglediva".
Koji je po vama najkrupniji društveni problem danas, a čijem bi se rješenju preokrenuo tok stvari?
Galerija
Bonus video:
