"Tragovi koje istorija ostavlja su tragovi njenog djelovanja na geografiju, pa bi se moglo reći da je istorija svojevrstan parazit koji opstaje hraneći se geografijom. Žrtvujemo geografiju a udvaramo se istoriji.
Mi od geografije pravimo istoriju a onda istoriji proglašavamo trajanje. Planina je trajanje a rat je sjenka koja prolazi. Ali, mi pamtimo sjenku a planinu upisujemo u atlas koji rijetko kad otvaramo, dok sjenkama posvećujemo svu pažnju i ukoliko ih nema onda ih sami pravimo.
Zaljubljeni smo u geografiju ali izabranica našeg života je istorija“, kazao je David Albahari gostujući na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.
"Ratovi uvijek dobijaju imena dok je mir najčešće bezimen"
Predavanje u kome je Albahari pokušao da prisutnima približi stvarnost u kojoj rat služi kao odrednica svega što se oko nas dešava, dok mir ostaje zaboravljen, skrajnut, organizovala je Matica srpska - Društvo članova u Crnoj Gori.
"Ratovi uvijek dobijaju imena dok je mir najčešće bezimen. Ratove treba pamtiti a mir možemo da zaboravimo. Živi se od rata do rata, a ne od mira do mira“, kazao je čovjek kome je prije dva dana uručena nagrada „Stefan Mitrov Ljubiša“.
Knjige oslobođene od istorije
Pošto je rođen poslije Drugog svjetskog rata, odrastao u svijetu rok kulture, a razvijao se kao pisac u okvirima postmodernizma njemu istorija nije ništa značila, tako da su njegove knjige do početka devedesetih bile „oslobođene“ od istorije.
"Ranije sam se podsmijevao istoriji ali od sredine devedesetih ona je dio moje proze"
„Poput Fukujame vjerovao sam da je došao kraj istorije. Nisam mogao ni da naslutim da je ona tek trebalo da počne“, kazao je pisac, antologičar, prevodilac, čovjek koji je prvi u Zemunu nosio dugu kosu i koga su tada razni ljudi „pokušavali da ošišaju“.
"Sudbina se poigrala sa mnom. Bio sam hipik, pripadnik ’djece cvijeća’ a sin je odlučio da se bavi politikom. Izgleda da su negdje ’djeca cvijeća’ omanula... Raspad Jugoslavije praćen ratom na raznim prostorima uveo je istoriju u moju prozu.
Ranije sam se podsmijevao istoriji ali od sredine devedesetih ona je dio moje proze u kojima se vidi nemoć pred istorijom. Oni su nastali kao izraz očajanja pred istinom da je čovjek samo slamka na vjetrometini istoriji i šta god pokušao da učini ona uvijek ostane nepromjenljiva“, kazao je Albahari koji je dobitnik Andrićeve nagrade, NIN-ove, koji je hvaljen, ali i osporavan.
Namjerno zatvarao oči
Priznaje da je dok je živio u Beogradu, kada su počela sva dešavanja koja su dovela do raspada Jugoslavije i rata, namjerno zatvarao oči pred stvarnošću jer je to bila jedna od taktika preživljavanja. Odlaskom u Kanadu takva taktika je postala nepotrebna.
"Živio sam u miru a sve vrijeme duboko u sebi bio sam u ratu koji je, na svu sreću, bio po mene inspirativan ali ne i razoran. Pisao sam da bih sebi razjasnio stvari i ako sam bio gnjevan onda sam razarao tekst a ne sebe“, objašnjava pisac koji je pobornik romana u jednom pasusu.
"Istorija zna da sam joj podanik a ja znam da je mogu prividno obuzdati tako što ću je pretvoriti u priču"
Dolazak u Kanadu uticao je i na njegov odnos prema geografiji – do početka devedesetih njegovom prozom dominirao je Dunav, dok kasnije to mjesto zauzimaju Stjenovite planine.
"Moja opčinjenost istorijom je došla do kraja i sada je ponovo moje interesovanje usmjereno na priču, tj. na čin pripovjedanja. To ne znači da je istorija okončana, već da sam tokom istorijskih romana naučio da kontrolišem njen uticaj.
Istorija zna da sam joj podanik a ja znam da je mogu prividno obuzdati tako što ću je pretvoriti u priču. Za razliku od istorije sa geografijom je lakše. Ona se nad nama ne nadnosi kao nekakav preteći oblak, ne radi ništa mimo naše volje. Nju sami biramo i u stvarnosti i u knjigama“, kazao je Albahari.
Više vjeruje riječima nego slikama
"Dok smo nekada svijet spoznavali pomoću knjiga i donekle filma današnje generacije taj svijet spoznaju posredstvom vizuelnih medija, prije svega televizije i interneta. Mi smo svijet spoznavali kao tekst, kao opis, a nove generacije spoznaju svijet kao sliku, zvuk. Razlika je ogromna.
U prvom slučaju tuđi je opis i on nam omogućava da razvijemo našu maštu, dok je u drugom slučaju viđena slika konačnija“, kazao je Albahari i priznao da ipak više vjeruje riječima nego slikama i da njegove priče često ostaju bez kraja jer očekuje da čitaoci nastave da ih čitaju u sebi i da ih oni završe."
Bolje je komunicirati sa greškom nego biti u tišini
Seriju pitanja otvorio je ambasador Srbije Zoran Lutovac koga je interesovalo koliko toga ostane neizrecivo u pokušaju da se riječima kaže sve što smo htjeli reći. Albahari je kazao da on pušta da se tekst otvori sam za sebe, da se priča ispriča sama i da piše sve dok čuje glas inspiracije.
"Jezik je nesigurna tvorevina tako da šta god kažem nisam siguran da li sam sve uspio reći"
Kada taj glas zaćuti stane i on, ali nikada nije siguran da je ispričao sve ono što je inspiracija tražila od njega.
"Jezik je nesigurna tvorevina tako da šta god kažem nisam siguran da li sam sve uspio reći. Ostao sam vjeran srpskom jeziku jer je to jezik koji znam bolje od drugih i koji može vjernije da prikaže ono što mislim. Ne uspijevam da kažem sve što hoću ali sam zadovoljan onim što sam rekao“, kazao je Albahari.
Publiku je interesovalo ako smo počeli da sumnjamo u jezik u šta onda da vjerujemo.
Jedna mogućnost je, kazao je Albahari, tišina, koja je obiljažila postmodernizam. Ali, ikako se smatra postmodernističkim piscem vjeruje da je jednostavnije komunicirati, pa makar i sa greškom, nego biti u tišini.
Bonus video:
