Shit happens. Kratko i jasno. Prilično uobičajena pojava, a uvijek neočekivana. Stvari postanu ozbiljne onda kada jedan neprijatan splet okolnosti za posljedicu ima promjenu statusa quo. U vama, oko vas, nebitno.
Naime, prošle nedjelje se za osobu, čijem sam se djelu beskrajno divio, ispostavilo da je potpuni stranac, što me je dovelo u nezavidan položaj da napravim izbor između sopstvenih principa i zdravog razuma.
Evo šta se desilo: veliki autor Frenk Miler se na svom blogu, u gotovo ekstatičnom bunilu, obrušio na pokret “Okupirajmo Vol Strit”.
Demonstrante je odmah okarakterisao kao “čopor prostaka, lopova i silovatelja”, a potom nastavio da ih proziva kao “klovnove koji žele zlo Americi”, “razmažena derišta” koja indirektno rade za najveću prijetnju Sjedinjenim Državama – Al Kaidu. Da nisam pročitao o kome se radi, pomislio bih da slušam radio-emisiju Raša Limboa.
Da li da napravim potpunu distancu od čovjeka koji se svijetu otkrio kao imbecil impresivnog kalibra, ili da napravim razliku između autora i djela, odnosno odvojim etiku od estetike
Stoga, moja je dilema bila sljedeća: da li da napravim potpunu distancu od čovjeka koji se svijetu otkrio kao imbecil impresivnog kalibra ili, pak, da nastavim da radim ono što sam činio i do sada, kao u slučaju, recimo, Leni Rifenštal ili H. F. Lavkrafta – da napravim razliku između autora i djela, odnosno odvojim etiku od estetike. (Miler je, sve do objavljivanja grafičkog romana Holy Terror, bliži bio Lavkraftu nego Rifenštalovoj, u smislu da svoja djela nije koristio kao poligon za lansiranje problematičnih političkih ideja i poruka.)
Kad sebe shvatiš preozbiljno
Ma koliko da ispad autora Grada grijeha vrijeđa zdrav razum, bojim se da su principi, ipak, trijumfovali. Naprosto nisam želio da postanem jedna od onih tipično tranzicionih lijevo-liberalnih spodoba koja će zahtijevati da se Miler izvede pred sudiju zbog rječnika mržnje, a da pri tom ostanem slijep na činjenicu da radim u službi fašizma političke korektnosti.
Da se razumijemo, taj isti Miler je stvorio jednu od najsnažnijih priča dvadesetog vijeka – da, Povratak Mračnog viteza – u kojoj je kritikovao istu onu Ameriku koju sada nastoji da odbrani.
Stvarnost u Crnoj Gori je i dalje na nivou američkog stripa iz pedesetih godina
No, izgleda da je nekada davno autor Ronina na sebe gledao kao na običnog strip-autora. Onog trenutka kad je sebe preozbiljno shvatio, kad je pomislio da treba da se obraća javnosti i van svojih djela, Miler je postao to što sada jeste.
U istorijskom smislu, značaj njegovog djela sastoji se u prostoj činjenici da je obojio sivim tonovima do tada permanentno crno-bijeli svijet američkog mejnstrim stripa. To se dogodilo u osamdesetim godinama prošlog vijeka.
Gotovo trideset godina kasnije, stvarnost u Crnoj Gori je i dalje na nivou američkog stripa iz pedesetih godina. Dozvolićete mi da budem postmoderan koliko i Miler, pa da krenem od kraja.
Nesvjesno pucanje u sebe
Tri dana pred veliki studentski protest, Vijesti objavljuju tekst pod naslovom “Kadar SDP-a organizuje pobunu”. Da se razumijemo, sam tekst nije sporan, ali jesu tajming i senzacionalistički naslov. Onda, dva dana kasnije, evo ga još jedan – “SDP i DPS sistemski kontrolišu profesore”!
Političko studentskog protesta nalazi se u “sadržaju forme” ovog skupa
Ovdje saznajemo kako vladajuća mašinerija kontroliše ne samo predavače, već i studentske predstavnike. Okej, svi znamo da će se određeni studentski predstavnici potruditi da kastriraju protest, tako ga lišavajući neophodne političke oštrice. Drugi će, pak, insistirati na političkoj dimenziji.
Međutim, nije u organizatorima smisao i značaj ovog protesta, već u hiljadama studenata koji su se okupili da kažu i pokažu da su nezadovoljni, da žele promjenu. Političko studentskog protesta nalazi se u “sadržaju forme” ovog skupa, a to nijedan studentski predstavnik ne može eliminisati.
Sama činjenica da su se okupili pokazuje ne samo da je tu mjesto politici, već da se njena zubata verzija počela artikulisati vankonvencionalnih metoda političkog predstavljanja.
Baš kao u slučaju pokreta “Okupirajmo Vol Strit”. Zato Vijesti moraju prestati da sumnjičavo gledaju na svaku antisistemsku akciju koja nije prethodno dobila njihov seal of approval. Jer se na taj način nesvjesno žrtvuju ideje koje se zastupaju. A u ovom trenutku, angažovana omladina je, više nego iko drugi, nosilac ideje promjene.
Omladina zaključana u rešetkama autoriteta
Crnogorski studenti su, prvi put u istoriji ove zemlje, počeli da razvijaju svijest o sebi kao o posebnoj društvenoj grupi. Postali su svjesni da imaju sopstvene interese i da ih mogu ostvariti zajedničkom, koordinaranom akcijom.
Generacije i generacije studenata su odrastale gledajući jedne te iste ljude kako vladaju
Marksistički rečeno, napravili su neophodnu transgresiju od “klase po sebi” do “klase za sebe”. Stoga je odsustvo kritike i pobune među mladima kod nas uvijek bilo više društveni, nego politički problem.
Generacije i generacije studenata su odrastale gledajući jedne te iste ljude kako vladaju. A to stvara ozbiljne posljedice. Kada na malim ekranima gledate vašeg premijera kako razvija bore, sijedi, naprosto stari u istoj fotelji, poput kakvog lika iz američke maratonske sapunice, onda znate da živite u nedemokratskom režimu.
Na sve to dodajte činjenicu da ekonomska situacija, kao i geografski prostor rade protiv studenata.
U zemlji koja je tako mala, studenti obično borave na fakultetima za vrijeme predavanja i tokom ispita, nakon čega najveći broj ne ide u studentske domove, već se vraća kući, svojim roditeljima.
Tako se studiranje svodi na puki produžetak srednje škole, u kome je omladina zaključana u uvijek pogubnoj profesor/roditelj rešetki autoriteta koja, po difoltu, održava status quo. Stoga je apsurdno bilo za očekivati da studenti sebe vide kao politički faktor koji može nešto da promijeni.
Prvi put studenti
Suštinski, mladi ne pripadaju toj društvenoj grupi, već isključivo obavljaju mehaničke radnje da bi što prije utekli iz nje, kroz čin sticanja diplome. Ipak, stvari se mijenjaju. Za sada, postoji promjena svijesti. I to treba da raduje. Do prošle nedjelje, Crna Gora nije imala studente, već ljude koji studiraju. Do ovog protesta, studiranje u Crnoj Gori nije bio proces tokom kog se razvijate kao ličnost, već mjesto poput željezničke stanice – niste došli tu da biste se ostvarili, već da biste uhvatili prevoz do željene destinacije.
Do prošle nedjelje, Crna Gora nije imala studente, već ljude koji studiraju
I da, do recentnih zbivanja, studiranje u Crnoj Gori je predstavljalo ne-mjesto, tranzitni prostor u kome ne možete da razvijete identitet vezan za tu konkretnu društvenu grupu. A studentski identitet je na ovaj ili onaj način vezan za promjenu. Kada ga nemate, suludo je za očekivati od te grupe da posjeduje, a kamoli artikuliše političke zahtjeve. A onda se dogodi protest i poznate stvari poprime novi oblik. Prekjuče je Crna Gora dobila svoju prvu generaciju studenata.
Prvi put studenti su se okupili oko velike ideje, a ne oko sitnog interesa. Sada znaju ko su i šta su, a što će uraditi s tim, ostaje da se vidi. Ono što čudi jeste uloga nezavisnih medija u svemu tome.
Umjesto da studentima pruže ruku saradnje, da podrže veliku ideju, Vijesti su odlučile da, nekoliko dana pred veliki protest, pronađu kompromitujući element koji je, kad se sagleda krupna slika, potpuno nebitan.
A do željenih promjena se ne dolazi fasciniranim zurenjem u drvo od koga se ne vidi prašuma sa sve dinosaurima u njoj. Jedan student Fakulteta političkih nauka je rekao da je ovaj pokret decentralizovan, da se razvija po horizontali, iz nekoliko tačaka izvan centara moći studentskog predstavništva.
I to bi trebalo da bude recept za cijelu Crnu Goru. Jer sve dok budemo očekivali da se antirežimske poruke razvijaju isključivo unutar jednog centra, bojim se da ćemo društvu biti korisni koliko i impotentni glumci porno industriji. Ali, shit happens.
Bonus video:
