Situacija 1. Bebin plač dopire iz sobe, ostavljate peglu i žurite ne bi li je što prije prigrlili u naručje. Razmišljate o tome da li je beba gladna ili je muče stomačni grčevi.
A kada je uzmete, blago joj se obraćujući, ona se smiri, promeškolji i opet utone u san.
Možda vas pri tom nagradi osmijehom “Hvala mama”.
Ako je gladna, plakaće dok ne napuni stomačić i opet osmijeh “Moja mamica”.
Beba komunicira, plačem, osmijehom.
Situacija 2.
Upravo ste poslije svih obavljenih poslova sjeli da predahnete uz šoljicu kafe.
Oglašava se bebi alarm: ng, ptb, nka, agn…
Beba se probudila i igra se glasovima.
Ulazite u sobu i nespretno pokušavate da oponašate tu igru bebinim govorom.
Ona se smiješi i pruža vam ručice.
Beba komunicira gukanjem.
Situacija 3.
Beba posmatra novu igračku i izgovara ta-ta-ta. Oduševljenje!
Rekla je “tata”.
E pa nije. To njeno ta-ta-ta nije “tata”.
Ali biće ubrzo, jer sluša kako po sto puta ponavljate za njom ove slogove i ponosno pokazujete na sebe. Kada vas pogleda i izgovori ta-ta, ili vam pruži ruke i učini isto, ili vas kroz suze traži jer joj treba tatino rame.
E, to je “tata”.
Beba komunicira glasovima, riječima.
Niste ni svjesni koliko je u ovim situacijama pozitivnih stimulusa upućenih vašem djetetu i koliko ste ga podstakli da razvija jezik.
Spontano i opušteno.
Ali šta bi se desilo, da ste jednostavno nastavili piti svoju kafu ili ostavili bebu da se i dalje sama igra sa svojom igračkom.
Polako bi tihnule verbalne reakcije kod bebe i trebalo bi kasnije dosta truda da se ponovo ožive (naravno ako bi se sličan odnos prema bebinom oglašavanju ponavljao iz dana u dan).
Obično je “mama” prva riječ sa značenjem, kojom dijete pokazuje svoje potrebe i iskazuje osjećanja. Slijede: baba, tata, koka i slične riječi sklopljene udvajanjem slogova.
A onda i one malo složenije, pa još složenije i sve ih je više.
Vaše dijete je sve rječitije.
Počinje da oponaša glasove životinja, da koristi glagole, da povezuje imenicu i glagol u fraze. Bebino “kuca” proširićete sa “kuca laje”. A zatim i sa: “Vidi, kuca laje” ili “Vidi, mala kuca”.
Ako je rečenica nepravilno izgovorena, nemojte je doslovno ponavljati, već pokažite djetetu da ste ga razumjeli.
(kraj prvog dijela)
Bonus video:
