Pokušavajući da pronađe jednu od rijetkih lijepih stvari vezanih za naopako vrijeme u kome živimo, veliki američki pisac Kurt Vonegat je izjavio kako je užasna smrt zabilježena i emitovana na malim ekranima mnogo više od uzaludne – ona kao takva posjeduje prevashodno zabavni karakter.
Ako je suditi po najmanjem zajedničkom sadržaocu najpopularnijih reality programa, ne morate baš da odapnete, već je sasvim dovoljno da se javno izblamirate i ponizite ne bi li (ne)vjernoj publici mandibula pala od grešnog zadovoljstva.
Moć vizuelnog da od istinski potresnog pravi emotivnu brzu hranu podigla je Vonegatovu izjavu na neslućeni nivo: bizarna, nasilna smrt nekog od učesnika, recimo, Velikog brata izazvala bi sasvim suprotnu reakciju – predstavljala bi istinsku tragediju drugačije prirode.
Publika ne bi tugovala zato što je potrošen jedan ljudski život, već zato što joj je oduzeto svakodnevno zadovoljstvo u konzumiranju tuđeg pada.
Običan čovjek je zvijezda
Televizija je uveliko prestala da od “običnih smrtnika” stvara zvijezde tako što ih deifikuje, ona danas radi nešto sasvim suprotno – zvijezde pravi tako što zadržava baš tu auru “običnog čovjeka”.
Slavljenje nedostižnih vrlina ustupilo je mjesto popularizaciji mana zajedničkih manje-više svima nama. Dok smo ranije bili u prilici da čujemo kako samo odabrani mogu biti zvijezde, danas je demokratizacija sfere umjetničkog otvorila beskrajan prostor u kome baš svako može postati zvijezda.
Kao simbolička konstrukcija, Duh koji hoda bi istinski postao običan smrtnik samo onda kada bi se obznanilo njegovo realno
Stoga, kamerom zabilježeno konačno “isključenje” neke poznate osobe više nije dovoljno da bi je narod doživio kao još jednog od “običnih smrtnika”. Ona jeste otišla na put bez povratka, ali za njom je ostao simbolički višak vrijednosti – ne ono što je ta osoba bila privatno, već kako se predstavljala u javnosti.
Ako ste ikada čitali Fantoma Lija Foka, onda znate da je u javnoj sferi maskirani Fantom besmrtno biće, dok se zapravo radi o tituli, identitetu koji se prenosi sa oca na sina.
Kao simbolička konstrukcija, Duh koji hoda bi istinski postao običan smrtnik samo onda kada bi se obznanilo njegovo realno – kada bi bio izopšten iz svoje simboličke besmrtnosti.
Tako vam je i sa javnim, poznatim ličnostima: njihova prava, autentična smrt leži u svakodnevnom otkrivanju osobe iza celebrity-maske. Danas, posle Kurta Vonegata, samo užasna simbolička smrt garantuje zabavu.
Bogati kupuju tuđi život
S druge strane, ono što stvarna smrt učesnika može da izazove kod gledaoca jeste trauma izazvana osjećajem gubitka kontrole. Reality programi stvaraju iluziju da je publika u poziciji moći – da zapravo oni upravljaju sudbinom likova u priči.
Nije slučajno da, u vremenu nezapamćene proliferacije interaktivnih medija, vraćanje na poziciju nijemog svedoka predstavlja užasavajuće iskustvo.
Sjetimo se samo urbane legende poznate kao snuff. Radi se filmu koji, po definiciji, dokumentuje eksplicitni seksualni čin, a potom i brutalno ubistvo jednog od aktera. Film je napravljen sa ciljem da se stvarno ubistvo eksploatiše zarad finansijske dobiti.
Život radničke klase dobija smisao tek kroz komodifikaciju sopstvenog nasilnog uništenja
Datom temom, najčešće iz meta-tekstualne pozicije, bavili su se mnogi: od Šredera (U podzemlju seksa) i Kronenberga (Videodrom), preko Deodata (Kanibalski holokaust) i Šermana (Mrtav i pokopan), do Šumahera (8 mm) i Amenabara (Teza). (Naravno, naša publika najbolje pamti Spasojevićev Srpski film i Đorđevićev Život i smrt porno bande.)
Ipak, samo je jedan uspio da locira istinski izvor užasa u poetici snuff-a [sic!] – sramno potcijenjeni Nijemi svjedok Entonija Volera. U vizuri ovog autora, horor ne počiva u evidenciji nasilnog čina, već u bespomoćnom osjećanju potpunog odsustva kontrole, nemogućnosti da se interveniše.
To je pozicija u kojoj se nalazi najveći broj stanovnika planete – nijemo svjedočenje nepravdama koje se odigravaju oko nas, bez mogućnosti da se išta promijeni. Zato i ne čudi klasna dimenzija filmova koji su se bavili legendom o snuff-u: žrtve su najčešće iz radničke klase ili nižeg srednjeg sloja, dok sam snimak predstavlja ultimativni vid zabave za bogate.
Tako su očajnici s margine primorani da svoju, gledano iz vizure kulturnog kapitalizma besmislenu egzistenciju pretvore u umjetničko djelo za uživanje elite. U ovakvoj postavci, život radničke klase dobija smisao tek kroz komodifikaciju sopstvenog nasilnog uništenja.
Naravno, da bi to imalo ikakvog smisla, moraju postojati oni koji su spremni da kupe jedan takav proizvod. Tako bogati prokreiraju sopstveni život doslovno kupujući tuđi.
Demokratski jer drugi nije
A onda je urbana legenda postala stvarnost, s tim da je snuff koji smo bili u prilici da odgledamo više počivao na zadovoljavanju političkih nego socioekonomskih apetita moćnika. Naravno, obrazac je ostao isti: demokratski režimi širom svijeta prokreirali su se kroz eliminaciju diktatorskih.
Tu leži problem savremene demokratije koja ne crpe legitimitet – smisao postojanja, ako baš hoćete – iz sopstvenog poretka, već poređenjem s postojećim ne-demokratskim režimima.
Demokratski kapacitet jedne zemlje ne leži u njoj samoj, već u ne-demokratskom potencijalu neprijateljske zemlje
Drugim riječima, demokratski kapacitet jedne zemlje ne leži u njoj samoj, već u ne-demokratskom potencijalu neprijateljske zemlje. U takvoj konstelaciji odnosa, zemlja nije demokratska zato što je istinski takva, već je demokratska zato što nije poput postojećeg autoritarnog režima.
Zato u vremenu globalne dominacije sadržajno ispražnjenih demokratija i jeste moguće postojanje kvazi-snuff filma (“kvazi” jer sam čin ubistva nije zabilježen kamerom) koji prikazuje smrt jednog suverena.
Ubistvo libijskog vođe Moamera el Gadafija otkriva da se savremena demokratija održava prevashodno na nivou simboličke razmjene. Pokušaj nasilnog uvođenja instant-demokratije u Libiju oslanjao se na kartu Gadafijevog diktatorskog staža koji je trebalo da bude opravdanje za sve ono što će potom uslijediti.
Živimo u vremenu devastacije političkog, u kome demokratija nije cilj vrijedan sam po sebi, već način za prikrivanje i ostvarivanje interesa velikih korporacija
Riječ je o politici koja u samoj osnovi funkcioniše poput svake autoritarne vlasti – režim daje suluda opravdanja sopstvenih poteza, dok se građani održavaju u stanju posmatrača. Naravno, centri moći nisu naivni i ne misle da se razaranjem može uvesti demokratija u zemlju koja ima podaničku političku kulturu.
Ne, oni svjesno rade na stvaranju klime koja sistematski onemogućava demokratsko konsolidovanje jedne zemlje. To otvara prostor za nesmetano, dereglisano eksploatisanje resursa date zemlje.
Drugim riječima, živimo u vremenu devastacije političkog, u kome demokratija nije cilj vrijedan sam po sebi, već način za prikrivanje i ostvarivanje interesa velikih korporacija.
Kako čudno piše demokratija
Zato savremenu demokratiju treba posmatrati onako kako je Žak Ransijer vidi – kao ništa drugo do ideologiju globalnog kapitalizma. I zbog toga kapitalizam treba da doživi svoju simboličku smrt, da bi shvatili kakvo se ružno lice krije iza maske savremene demokratije.
Treba ga svakodnevno otkrivati kao operativni sistem fundamentalnih nepravdi u današnjem svijetu – sistem koji te nepravde stvara i održava s ciljem izrabljivanja, a izrabljivanje donosi profit.
Eksplicitnost samog čina desimbolizovala je Gadafija kao diktatora i svela ga na status običnog čovjeka: nisu ubili bezdušnog diktatora, već bespomoćnog starca
Ako ovo postavimo u kontekst priče o reality programima, u skrivenom, privatnom životu demokratija jeste kapitalizam. U slučaju Libije, naš učesnik je počeo da gubi kontrolu nad održavanjem svog javnog imidža u kući – zapravo, više farmi – međunarodnih odnosa i globalne politike.
Snimak zlostavljanja Gadafija prije i posle smrti počeo je da nagriza veo simboličkog. Pukovnik jeste bio diktator, u to nema sumnje. Međutim, vojna intervencija ga je izmjestila iz tog simboličkog prostora i od njega napravila žrtvu.
Eksplicitnost samog čina desimbolizovala je Gadafija kao diktatora i svela ga na status običnog čovjeka: nisu ubili bezdušnog diktatora, već bespomoćnog starca.
A ako je sudeći po reakciji globalne javnosti, ljudi su konačno počeli da uživaju u javnom ponižavanju i blamiranju zapadne demokratije. Nikada kao do sada ona nije pokazala što zapravo stoji iza nje – interes krupnog kapitala koji nimalo ne haje za ljudske živote.
Naprosto, iz domena reality programa prešli smo u slapstick crtać, u kome i riječ “demokratija” može da se piše jako čudno – i to kao “n-a-f-t-a”.
Bonus video:
