Stiven Soderberg, jedan od najcjenjenijih reditelja današnjeg Holivuda, trenutno promoviše "Zarazu", film katastrofe o smrtonosnom virusu koji ubija ljude za nekoliko dana i prenosi se zrakom.
Osim uvijek intrigantne teme, ovo ostvarenje ima i glumačku postavu koju čine sve same zvijezde: Marion Kotijar, Met Dejmon, Lorens Fišburn, Džud Lo, Gvinet Paltrou i Kejt Vinslet.
I dok "Zaraza" pohodi bioskope, režiser priča o politici, slikarstvu i prestanku rada na filmovima.
Koliko je teško u Holivudu sa liberalnog stanovišta raditi političke i satirične filmove, ili praviti blokbastere poput Ocean's franšiže i Zaraze?
"Liberal" je postala bezobrazna riječ u Americi. Satanizovana je do zastrašujuće mjere. Ljevica ima veliki problem – dozvolila je da se to desi, i postala skoro jednako frustrirana kao desnica. Kako je mogla dozvoliti da riječ liberal postane toliko pežorativna? Progresivni ili liberalni stavovi, promijenili su svijet na bolje, ali sada takva etiketa je dovoljna da kompromituje ljude i njihove ideje. Situacija je užasna; umjetnici bivaju oklevetani i otpisani.
Umjetnost je u funkciji rješavanja problema i umjetnik mora da ima maštu i široke vidike. Upravo takvi se pronalaze u filmskom biznisu, ali sada njihova ostvarenja bivaju ocrnjena, čak i ako su u pitanju slobodno misleći ljudi koji uvijek naprave dobar film.
Da li je i politika u SAD otišla u istom pravcu?
Politička retorika je otišla predaleko. Sada je to festival vrištača i njihovih stavova koji ne bi smjeli biti toliko glasni. Sve je zasnovano na strahu. To nije ono što bi ljudi koji su napisali Ustav SAD voljeli da se desi.
Zaraza se, ipak, bazira na strahu?
Naravno, ljudi u filmu su prestravljeni (da ne dobiju smrtonosni virus), ali to nije metafora. Virus je samo virus. To nije zombi satira o konzumerizmu ili bilo šta slično. To je priča o virusu, a virusi nemaju ideologiju, imate negativca koji ne govori i sa kojim ne možete raspravljati.
Da li voliš filmove katastrofe iz sedamdesetih, poput The Towering Inferno i The Poseidon Adventure?
O bože, obožavao sam ih. Oni su mnogo ozbiljniji od današnjih blokbastera. Njihovi junaci su u tridesetim i četrdesetim godinama i namijenjeni su odraslima. Njihovi tvorci nisu razmišljali kao današnji: “Kako da targetiramo tržište šesnaestogodišnjaka?”. Ta kultura tada nije bila endemska, pa pronalazim zadovoljstvo u filmovima sedamdesetih. Bili su bezbrižni, nisu ih sputavali strahovi da će publici biti dosadno, nije se razmišljalo kako da se dopadnu publici po svaku cijenu. Tada su filmski radnici bili oslobođeni tržišne orjentisanosti i sličnih sranja sa kojima mi moramo da se svakodnevno nosimo.
Da li ti je dosadilo da praviš filmove?
I dalje se osjećam kao kada sam imao 17 godina – u vrijeme kada sam vidio “najbolju stvar ikada”. I sada na isti način pravim svoje filmove, kanališem osjećanja koja sam imao kada sam kao širom otvorenih očiju po prvi put gledao filmove tipa A Hard Day's Night. Još se sjećam uzbuđenja koje sam osjetio toga dana. Sada mi se to skoro i ne dešava, i to me izluđuje. Nije mi dosadilo, samo sam frustriran.
Da li je istina da prestaješ sa pravljenjem filmova?
Treba mi predah da se resetujem. Nema to veze sa stanjem u industriji, čini mi se dam udario u zid kada su u pitanju moje mogućnosti. Ta tiranija narativnog mi je prepreka- pokušavanje dase iskoristi najbolje od kinematografije, da se ispriča priču na način na koji druge umjetnosti ne mogu. Sada više ne znam šta bi to moglo biti, znači, treba mi pauza.
Priča se da se baviš slikanjem, da li je neko vidio tvoje radove?
Niko. Ali ja volim da slikam. Mislim da će mi bavljenje drugom formom umjetnosti pomoći da se inspirišem i oslobodim. Nije to samo slikanje. Istražujem i druge vizuelne umjetnosti.
Radiš kao kamerman i montažer, ali pod drugim imenima. Zašto?
Kamermani me mrze. Nikada im nisam donio nagradu. Pretpostavljam da misle da im uzimam posao, ali kada kamerman postane reditelj, a svi barem pokušaju, nećete čuti ni jednog reditelja da se buni. Moje kamermansko ime je Piter Endruz, što je prvo i srednje ime moga oca, dok svog montažera nazivam Meri En Bernard, što je djevojačko ime moje majke. To je vrsta mog vapaja za njima.
Gdje si odrastao?
Često sam se selio, ali uglavnom na jugu, u Luizijani. Moj otac je bio profesor i, pošto je obučavao učitelje, stalno je dobijao poslove na drugom mjestu.
Da li je podržao tvoj izbor zanimanja?
On me je tim i zarazio i bio je veoma srećan zbog mene. Preminuo je prije nego što sam postigao komercijalni uspjeh, ali me je vidio kada sam osvojio Zlatnu palmu za Seks, laži i videotrake u Kanu, i to je za njega bila ogromna stvar. Kada me je ugledao na naslovnoj New York Timesa, kako primam nagradu od Džejn Fonde, bio je najponosniji otac na svijetu. Ne shvatam ljude koji ne uživaju u tuđem uspjehu. To ne mogu da razumijem.
Jesi li Jevrej?
Jesam, ako treba. Ne zapravo, Moj otac je Šveđanin, a majka Italijanka. Imam dvadesetogodišnju ćerku, koja je mnogo bolje prilagođena nego što sam ja bio u njenim godinama. Uživam kada se bavi nečim za šta smatra da je važno, i uvijek sam joj govorio da može da radi šta god poželi, sve dok joj to prija i dok je pokreće ono što mene pokreće u poslu kojim se bavim. Kojim sam se bavio.
Bonus video:
