Ambasador kulture Slovenije, virtuoz na violini, čovjek koji vjeruje da muzika i umjetnost mogu promijeniti društvo i učiniti svijet kvalitetnijim i iskrenijim mjestom, čovjek koji vidi Balkan kao srce Evrope, motivacioni govornik koji savjetuje svjetske kompanije, osnivač festivala koji se tokom kriznih stanja selio od mjesta do mjesta kako bi muzikom zamijenio patnju, ali čovjek koji je prije svega violinista, Miha Pogačnik, nastupiće sjutra u Vladinom domu na Cetinju u 21 čas, u organizaciji Ambasade Slovenije u Crnoj Gori, u saradnji sa EU Info centrom, a ulaz je slobodan...
Tim povodom Pogačnik je govorio za “Vijesti” o svom viđenju kulture i o misiji koja ga dovodi u Crnu Goru. Razgovaramo sa čovjekom koji živi svoj četvrti život jer je naučio kako da prihvati izazove i pobijedi pasivnost.
Često se za Vas kaže da svojom muzikom proizvodite magiju. Kako ste se odlučili da život posvetite violini, a kasnije i proučavanju muzike u druge svrhe?
Ja dolazim iz Kranja. Kao dijete oduševio sam se muzikom koju su izvodili seljaci koji su slavili nedjelju. Sa tri godine sam naučio da sviram harmoniku, ali sam naučio naopako. Imitirao sam i svirao lijevom rukom ono što je trebalo desnom, i kasnije je upravo to “naopako” ili “naglavačke” postao moj metod u biznisu koji povezujem sa muzikom. Sa pet godina sam krenuo u muzičku školu gdje sam nastavio sa violinom. To je bila sudbina, violina. Sada živim sa violinom svoj četvrti život...
Vi muziku koristite i za proučavanje nekih drugih aspekata u društvu. Kako ste došli do ideje da istražujete uticaj muzike na poslovanje?
Priroda je takva da nosi čovjeka do polovine života, do 30. godine. U tom momentu priroda je oblikovala čovjeka i pušta ga, ona ga oslobađa. Kao i uvijek, ljudi se uplaše nagle slobode i postaju birokrate, penzioneri, postaju pasivni i čekaju... Loše je kada čovjek ostaje u okvirima takvog kulturnog područja sa zatvorenim sistemom koji se već stotinama godina vrti i ne dozvoljava razvoj. Ja sam rano shvatio da violina nije ono što je nekada bila i nemoguće je da samo to bude moj poziv. Shvatio sam da muzika na neki prirodan način na koji joj se čovjek posveti, otvori sve ono što je sakriveno u njemu, jer je čovjek zatvoren. Čovjek je nezavršeno remek-djelo. Kako pronaći u čovjeku te žice i duboke bunare u kojima se digne duh, kreativnost, spiritualnost, esencija, intuicija... O tome kako otvoriti taj dio čovjeka sam dosta razmišljao. Pitanje je kada se čovjek uzdigne na neki viši nivo da li je sposoban investirati u nešto novo.
Kada sam počeo sa karijerom, ‘70. godina, vidio sam da violina i muzika nemaju toliko uticaja na društvo, jer digitalizacija uzima maha nevjerovatnom brzinom. Osjetio sam da u trenutku kada se ljudi prepoznaju i otvore sebe muzici, ako uopšte i dođu do toga, već je kraj koncerta, aplauz, koktel i mnogi su krenuli kući. Osjećao sam da to što radim nije dovoljno, želio sam da otvorim ljude muzici i odlučio da nešto uradim. Tako je počela druga faza mog života ili drugi život. Tako sam ustanovio veoma uspješan festival u Francuskoj, u najljepšoj katedrali na svijetu koja se zove Šartr.
Šta su motivi i misije četvrtog života?
Sada se nadam se da mogu umjetnost da podignem na nivo društva i da ovo što radim sa kompanijama i savjete koje dajem njima, uputim na društvo. Društvo je danas korumpirano i maligno, društvo nije kao umjetnost. U društvu imamo politiku, ekonomiju i kulturu, a te tri sfere treba izdvojiti i potom spojiti da funkcionišu kao orkestar. Kako pomoći društvu, dok smo ispod digitalnog cunamija... Svima je potrebna tehnologija, ali treba je naučiti koristiti kao instrument. Počeo sam projekat “Put do polifonskog identiteta Evrope, Evropa kao nezavršeno remek djelo”. Zbog toga sam i u Crnoj Gori. Slovenac sam i znam da je Balkan oduvijek sudbina Evrope, a Evropa na Balkan gleda kao na problem. Ja kažem da nije u pitanju problem već potencijal, ali treba umjeti postupati i umjeti vidjeti. Na Balkanu još uvijek postoji vatra, postoji strast, a iznad je sve uglavnom postalo mehaničko, strukturisano po određenom modelu, dok se ovdje još uvijek živi.
Kako pomoći ljudima koji su na visokim funkcijama da vide Evropu kao nešto što je genijalno... da se ne gleda Engeska kao teritorija već kao Šekspir, Njemačka kao Gete, Crna Gora kao Njegoš, da gledamo ono što je prepoznatljivo i vrijedno. Treba gledati na Evropu kao na ples najvećih genijalnih stvaralaca. Mi smo izgubili svijest o tome šta je esencijalno, obraćamo pažnju na pogrešne stvari. Zbog toga sam i u Crnoj Gori na neki način.
Kako će Crna Gora biti dio te ideje i projekta?
Želim da prenesem muziku i ono što ide uz muziku. Nakon toga sam zamislio da okupim ljude iz pet zemalja Balkana koje žele da stupe u EU i da sa njima imam radionice. Ljudi iz EU će sjedjeti sa mladim Balkancima i učiće o međusobnoj genijalnosti iz ugla nečega velikoga. Ako izgubimo vatru koju Balkan ima i zapostavimo najveće majstore koje čitava Evropa ima, onda ćemo se predati cunamiju digitalizacije i kulture više neće biti.
Kultura je lokalna stvar, i najmanje teritorije mogu biti pokretači kulturnih obrta. Kada kultura pređe u globalno onda to više nije kultura već neka površna zabava koja se dobro prodaje, to je inflacija. Treba čovjeka naučiti da pročišćava informacije do kojih dolazi, treba doći do srži i čuti fine stvari, a ne čuti nešto što je najbučnije ali najmanje kvalitetno. Tragika je što mladi ljudi u današnjem svijetu teško dolaze do istinski kvalitetnih stvari. Razlog za to je što im je mnogo bliže i dostupnije nešto površnije i lakše za prihvatiti... Isto je tako i sa medijima, kultura bi trebala ići na prvim stranama, u glavnim vijestima, i ovaj naš razgovor isto, kultura je smještena negdje pri kraju novine i malo ko to čita. Ljudi koji kupuju novine zbog onoga što je na prvim stranama treba da čitaju prvo kulturu pa tek onda sve ostalo. Kultura je esencija svega. Simptomatično je to da ono što je danas stvarno bitno nalazi se na zadnjim stranama. Na tome sada radim, i na to čeka čitav svijet, pronalaženje evropskog identiteta.
S obzirom na to da pokušavate kroz umjetnost da edukujete društvo, da li bi umjetnost i kulturu trebalo primijeniti i u politici?
Problem toga je što ni kultura više nije slobodna i što i kultura postaje nešto zabavno i pasivno. Problem je i što je u politici veoma malo istine. Ja sam ambasador kulture Slovenije i borim se za to da se rodi novi diplomatski princip, da zapravo kultura bude diplomatija. Diplomatija govori nešo što se već unaprijed zna.
Na svakom samitu se unaprijed zna šta će ko reći i kakva će odluka biti donesena, a te samite treba platiti veoma mnogo. Ako dođe umjetnost i uspije otvoriti prostor za one koji žele da se inspirišu, i ako se tu nađu ljudi koji imaju hrabrosti da diverziraju neke ustaljene postupke i uspiju dovesti do toga da se dogode nove stvari, to bi bilo uspješno.
Sve što se sada događa je na početku, ali ja to zovem “praktična utopija” i po tome radim. Pokušavam da govorim u kontradikcijama jer se samo tako može napraviti korak naprijed. Utopija je nemoguća, ali je samo nemoguće uvijek i najinteresantnije za umjetnika. Sa druge strane “praktična utopija” bi značilo da nešto nemoguće postaje moguće, iako u početku svi ne daju šanse takvim stvarima, iako čovječanstvo nudi iskustva koja pokazuju da je sve moguće. Nije bitno kada. Bitno je da se čovjek drži ciljeva i da radi na tome da oni postanu ostvarivi.Crna Gora bi se mogla ugledati na Venecuelu ili staru Atinu
Da li biste imali neki savjet kojim bi se moglo doprinijeti razvijanju kulture i umjetnosti, društva uopšte, u Crnoj Gori ili bilo gdje?
Pogledajte primjer Venecuele u kojoj je vizionar Hoze Antonia Abrea koji je nedavno umro osnovao pokret “El sistema” gdje svi mladi ljudi, od najnižih slojeva do mladih iz porodica elite, dobiju instrumente i čine orkestre. Abrea je govorio da orkestar predstavlja idealno društvo i što prije dijete počnemo odgajati u tom okruženju, to je bolje za sve.
Samo pogledajte Atinu, u staroj Grčkoj, svake godine su svi državljani išli tri dana u pozorište. Išli su i sužnji i političari i robovlasnici, svi. Ako ta tri dana ne postoje onda ne postoji ništa.
Najveći resurs Crne Gore je na primjer turizam. A tu je sve isto, svuda je isto. Ljudi razmišljaju kako da uzmu novac od gostiju a ne razmišljaju o inovacijama ili o nečemu što niko drugi nema. Ljudi će onda dolaziti zbog nečega što nema nigdje drugdje na svijetu. To nije priroda jer je priroda pasivna, ona već postoji, osim ako se ne uništi. Inovaciju treba kreirati.
Kazali ste ranije da je jedna od Vaših strasti sviranje violine u veličanstvenim svjetskim katedralama i dvoranama, šta osjećate u tom okruženju?
Katedrala u Šartru je pažljivo sagrađena i podsjeća na muziku. Geometrija ima iste principe kao muzika, samo što je u kamenu. Ako je čovjek senzibilan može da čuje katedralu kako ona zvuči u svojim proporcijama. Ja sam tamo svirao tri godine i po mom mišljenju je to bio veoma uspješan festival koji je okupljao i međunarodnu a i svjetsku publiku. Tamo sam naučio mnogo stvari, a jedna od njih je ‘success trap’, odnosno ako si uspješan možda nije dobro, jer uspjeh čovjeka može da uništi. Druga stvar koju sam naučio je kako svirati u velikom prostoru, jer kad se svira u katedrali ne može se svirati privatno, već se mora svirati kao da je ta katedrala instrument, a te proporcije, kamen i fantastična struktura, sve mora biti ukomponovano, a to znači da čovjek mora izaći iz svog malenog ega. Tako sam naučio jedan princip koji sada propagiram u biznisu, a to je vođenje iz periferije, da čovjek ne vodi iz svog ega već da se uživi u ljude okolo koji su slušaoci i na taj način da se formira muzika, kao i da se uživim u katedralu od koje očekujem eho, reakciju na muziku. To se zove “periferijski način vođenja” ali ga ja zovem “evropski način vođenja” jer dolazi iz srednjeg vijeka, a Amerikanci ga prisvajaju u posljednje vrijeme. Dakle, kada se čovjek nađe na vrhuncu svoje karijere treba da je prekine, to je još jedan od mojih principa po kojima radim i primjenljiv je na ekonomiju, tako nešto radim već 30 godina.
Kroz muziku, sviranjem, prekidanjem, crtanjem, pa opet sviranjem pokazujem ljudima kako se kroz muzička remek djela rješavaju stvari koje oni ne mogu na njihovom nivou. Tako se rješavaju dileme i ja to zovem ‘rezonancna platforma’ što sam naučio u Keposovoj piramidi. Kako zapravo nije u pitanju dilema već polifonija, višeglasje. Umjetnost danas dolazi kao potpora, ‘kreativni obvoz’, u okviru kojeg ljudi kroz umjetnost uče kako da riješe probleme u politici, ekonomiji, društvu. Svaki problem svakog preduzeća može se riješiti kroz umjetničke okvire najvećih stvaralaca, kroz sonatni princip. Potrebno je da čovjek nauči arhitekturu emocija, to je već treća faza života. Tako sam i u Šartru prekinuo sa radom i pozvao sam publiku da dođe k meni, selio sam festival, a publika širom svijeta je išla za nama. Tada smo radili na kriznim područjima, išli smo muzikom kroz sve ono što nije bilo dozvoljeno u komunizmu, a muzika nas je štitila. Jedan od festivala ‘90. ih je buo kulturni karavan gdje sam zajedno sa svojom publikom putovao transsibirskim vozom tri sedmice, a povremeno bismo se usidrili u neki od gradova kako bismo ljudima pružali muziku, a muziku su tada slušali svi, i umjetnici i liberali, demokrate, zanatlije, svi... Išao sam i u Dubrovnik dvije sedmice nakon što je bombardovan, u Mostar. Imao sam šest koncerata u Tibetu gdje je to bilo zabranjeno, ali smo i tu uspjeli da nađemo ljubitelje muzike Onda je došlo do turbo kapitalizma i odbacio sam sve te festivale koji su bili nazvani IDRIART, kao međunarodni kulturni projekat sretanja i učenja drugih kultura.
Galerija
Bonus video:
