Crnogorska književnost je za mnoge ljude van Crne Gore, pitanje nekoliko imena među kojima su Spahić, Brković, Bečanović, Nikolaidis... Opšta ocjena da je Crna Gora malo tržište za književnost, da je distribucija domaćih knjiga izuzetno loša, ali i odnos izdavač-autor, nije onaj koji zadovoljava osnovne standarde. Relevantni ljudi iz oblasti književnog izdavaštva i kritike iz regiona, misle slično o stanju crnogorske književnosti.
Saša Ćirić, jedan od urednika “Betona” iz Beograda, napravio je generalnu karakterizaciju crnogorske književne scene, od uspostavljanja nove crnogorske književnosti do danas.
"Očekivano dominira proza i roman, iako se svi autori ogledaju i u priči, dok je poezija „rezervisana“ za autorke Draganu Tripković i Sanju Martinović.
"Kod svih se uočava korišćenje žanrovskih matrica naracije"
Pored velike četvorke (Radulović, Spahić, Nikolaidis, Brković), i neka druga imena uspijevaju da izazovu pažnju van granica Crne Gore (Bečanović, Vlado Vojinović, Vojislav Pejović, Ines Mrdović), iako ne postižu isti kvalitet teksta kao gorepotpisani.
Kod svih se uočava korišćenje žanrovskih matrica naracije (krimić je najprisutniji), inspiracija savremenim društvom (u Spahićevom romanu društvom rumunske tranzicije) i jak kritičko-parodijski odnos prema epskom mentalitetu, ratnoj državnoj politici 90-ih, nacionalizmu itd", kaže Ćirić.
Nije književni pokret nego socijalni fenomen
Kruno Lokotar, urednik poznatog hrvatskog izdavača “Algoritam”, u okviru kojeg su objavljivani i neki crnogorski autori, kaže da “nova crnogorska književnost, koja je u međuvremenu postala zrela, a ako već nije lokalno kanonizirana to će postati nagradom Europske unije koju je Andrej Nikolaidis upravo zasluženo dobio, čime se uz nagrade dodijeljene Ognjenu Spahiću i međunarodno etablirala nije književni pokret nego socijalni fenomen”.
Kruno Lokotar smatra da kad je izdavaštvo u pitanju, Crna Gora i Hrvatska muče slične muke
"Time ne želim reći da se ne radi o književnosti, dapače, radi se o prepoznatim europski relevantnim piscima, ali njihove raznorodne poetike imaju zajedničku samo mjeru prema lokalnom, i to različito i raznoliko, prema „crnogorskom kompleksu“ koji kritiziraju ili emancipirano ignoriraju.
Želim reći da se radi o naprosto suvremenim autorima koji su iskočili iz pasatističkog i zaljubljivo samozagledanog okružja svojom suvremenošću i ničim drugim, mimo tog okružja su „samo“ dobri pisci", ističe Lokotar.
Kruno Lokotar smatra da kad je izdavaštvo u pitanju, Crna Gora i Hrvatska muče slične muke.
"Tu sam pak još slabije informiran ali je jasno da tako malena i tradicijsko-kulturno tanana tržišta - i nekih sedam puta veća i nešto bogatija Hrvatska s tim muku muči – ne mogu biti isključivo tržišno usmjerena, jer je to propast i barbarizacija. To je kulturpolitičko pitanje na koje je odgovor prosvijećeni apsolutizam, unatoč svim svojim problemima", zaključuje Lokotar.
Priključak svjetskim strujanjima
On kaže da nije dovoljno upućen da govori o tendencijama ili stilskim formacijama u okviru kojih se kreće crnogorska književnost, ali da uočava proces osavremenjivanja kroz nagrizanje monopola poezije.
"Jedan pravac kretanja opisuje djelo Andreja Nikolaidisa od postmoderne metafikcije preko satirične porodične sage do apokaliptičnog realizma"
"Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja u kojima je poezija na vrhu rodovsko-žanrovske hijerarhije. Još se često križa i sa slikarstvom, glazbom, u iskonu i jest sintetičnija pa po tome i nediferenciranija i starija vrsta od, recimo, proze.
E, pa po tome, po proznom i uznapredovalom žanrovskom se može mjeriti priključak svjetskim strujanjima i napajanjima. Danas, zbog tehničko-tehnološke podrške autor može biti građanin svijeta i emancipiran od okoliša preko svojih virtualnih pipaka, ne mora više ići u Pariz da bi se priučio slikanju, može i iz Ulcinja čitati novi Guardian, recimo", rekao je Lokotar.
Ćirić o istoj temi govori na sljedeći način.
"Jedan pravac kretanja opisuje djelo Andreja Nikolaidisa od postmoderne metafikcije preko satirične porodične sage do apokaliptičnog realizma. Priče, a posebno romani Balše Brkovića predstavljaju spoj autobiografskog, porodičnog i društvenog portreta, čiji je narator dobro informisani autsajder i uprkos oštroj kritici optimistički esteta.
Van književnosti, put književnosti je put pisaca od izdavačkih kuća, uglavnom van Crne Gore, do državnog establišmenta, novinskih kolumni ili pedagoško-predavačkih aktivnosti. Što je uzak krug raspoloživih opcija, utoliko uži u maloj zemlji", objasnio je Ćirić.
"Ne znam kako stoje stvari sa otkupom knjiga za školske i gradske biblioteke u Crnoj Gori. To je bazični način distribucije i način da se fondovi popune recentnom literaturom. U situaciji sa malo knjižara, ne bih potcjenjivao ni kiosk izdanja u koje edicije ne bi bile uključene medijske već i izdavačke kuće", predlaže Ćirić.
Nema podsticaja za mlade pisce
Saša Ćirić smatra da Crnoj Gori fali privatnih izdavača.
"Jeftina knjiga na kiosku ne stvara čitatelja ni kriterije, naprotiv"
"Nema dovoljno privatnih izdavača, nema podsticaja za mlade pisce u vidu stipendija, nema više nezavisnih regionalnih inicijativa, poput one u “Karveru”, nema veće podrške države za naučno-istraživačke projekte koji ne samo što bi istraživali istoriju crnogorske književnosti, nego je i stavile u savremeni regionalni kontekst, nedostaje medijska umjetnička kritika, knjige eseja i drama, ne znam koliko se podstiču domaće snage na književno prevodilaštvo i koje vrste kapitalnih izdanja se promovišu", kazao je Ćirić.
Prema Lokotaru, posao države je stvoriti čitaoce.
"Ako me pitate za knjižare, one ne moraju biti čiste, neka prodaju i srodnu robu, ali biblioteke su uporište kulturnog djelovanja, bez njihove mobilne i e-mreže će se teško doprijeti gdje je potrebno.
Najvažnije u svemu je stvoriti čitatelje, obrazovane i zahtjevne čitatelje, a to je posao države, ako joj je stalo do sebe i svojih građana. Jeftina knjiga na kiosku ne stvara čitatelja ni kriterije, naprotiv, u Hrvatskoj se uvjeravamo u katastrofalnost te zablude.
Bonus video:
