Aleksandra Nikčević-Batrićević, profesorica američke književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, u intervjuu za “Vijesti” govori o ženskom pismu i predrasudama na kojima počiva, o ženskim glasovima u američkoj književnosti koji su imali uticaja i na njen književni rad, i najavljuje prvi broj feminističkog časopisa u januaru naredne godine.
- Predajete američku književnost na Studijskom programu za engleski jezik i književnost Univerziteta Crne Gore. Na šta stavljate akcenat u tumačenju književnosti koju predajete?
- Za polaznu tačku naših istraživanja određujemo raspravu o oslobađanju od predrasuda koje djelimično karakterišu recepciju ove književnosti. Gledište koje me bar donekle podsjeća na kontroverzan stav koji je prije nekoliko godina izazvao mnogo polemika, a iznio ga je tadašnji sekretar akademije za dodjelu Nobelove nagrade za književnost. Sjećate se tog skandala: H. Engdal izjavio je da je američka književnost izolovana i ostrvska, da se „u Americi ne prevodi dovoljno i da ona ne učestvuje u velikim književnim raspravama. Američki pisci su najskloniji trendovima sopstvene masovne kulture, a nedostaje im i znanja“. Uslijedile su reakcije, a ja ću ovom prilikom pomenuti samo onu D. Remnika koji je naveo kako bi nas „stalni sekretar Akademije koja pretenduje na znanje, ali joj je u istoriji promakao Prust, Džojs i Nabokov, mogao poštedjeti kategoričkih lekcija“.
Ukratko, metod rada diktira specifičnost određenog pravca ili hronološkog okvira, kao i pojedinačnih poetika, jer odbijamo da budemo statični i zatvoreni, što nam tekst ne bi dozvolio sve i kada bismo to htjeli. U nekim slučajevima u našem fokusu je samo tekst, nekada i kontekst, kao kada je riječ o kolonijalnom periodu. Tada pogled studenta-istraživača usmjeravamo ka unutra i spolja, u skladu sa stalnim zahtjevima koje pred nas postavljaju tekst i kontekst, a koji je, podsjetiću vaše čitaoce, bio pod značajnim uticajem puritanske ideologije, i danas prisutne u američkom načinu života.
Metod rada diktira specifičnost određenog pravca ili hronološkog okvira, kao i pojedinačnih poetika
Stvaramo tako sopstvenu mapu, poetičku i kulturalnu. U nekim čitanjima, a navešću primjer Hotornovog “Skarletnog slova”, pribjegavamo primjeni savremenih teorija i škola mišljenja s evropskog i američkog kontinenta, onim pomalo zastrašujućim –izmima, ali i novim pluralističkim pristupima: naratologija, dekonstrukcija, studije kulture, novi istorizam Fukoa, Stivena Grinblata i Sakvana Berkoviča prema kojem je naše čitanje romana i istorijski određeno.
Naš rad karakteriše poziv na kritičko promišljanje, poziv na uspostavljanje odnosa prema autoritetu (mislim na kritičara i istoričara književnosti), tj. kritički stav prema nekim postavkama koje se u okviru istorije ove književnosti uslovno rečeno podrazumijevaju. U pitanju je kreativna tenzija u kojoj studenti svoj stav i čitanje klasika kakvi su Tven i Fokner, ili savremenika kao što su Morison i Oster iznose, birajući onu metaforu o šumi kao narativnom tekstu i čitaocu koji u toj šumi stalno mora da se opredjeljuje i pravi stazu (vođen Borhesovim, Ekovim ili Kalvinovim viđenjem „čitaoca kao glavnog sastojka narativnog procesa“) za sopstveni metod.
Vjerujem da bi nam se Toro, autor teksta o građanskoj neposlušnosti, Po ili angažovana intelektualka kakva je bila Suzan Sontag, podsmjehnuli ukoliko bismo izabrali da uradimo drugačije. Ili, kao u pjesmi Adrien Rič: „za nas se djelo neprestano raščinjava; trava ponovo raste, skuplja se prašina, puca ožiljak”.
- Ko je od američkih autora / autorki najsličniji Vašem senzibilitetu s obzirom na to da se osim pedagoškim bavite i književnim radom?
- Više je autorki koje su presudno uticale na moju percepciju književnog teksta, posebno u okviru američke književnosti koju predajem. Da li je u pitanju sličnost senzibiliteta ili nešto drugo, teško je reći, ipak u intenzivnijim čitanjima anglo-američke književnosti bilo je susreta koji bi se mogli okarakterisati kao fatalni. Takav je susret sa djelom Plat, Sekston, Dikinson, i njihovo uklapanje u ono što sam čitajući Ahmatovu i Cvetajevu prepoznala kao vrhunski pjesnički iskaz. Uvijek su to bile autorke čije me je „dualističko bitisanje između sopstvenog i svijeta ostalih fasciniralo”, pripadnice nesaglasnih svjetova u čijem je fokusu pitanje jezika i kulture uopšte; koje su, poslije šetnji u prostoru od margine do centra, kroz kulturu, „u kojoj je ona negirana“, ostavljale kvalitetan književni tekst, specifično strukturiran i obilježen „fluktuirajućim identitetom”, izazovan za interpretaciju kojeg god aspekta da mu se dotaknete.
Postoji li ijedan anglista koji nije u svakodnevnom, specifičnom dosluhu sa bardom iz Stratforda, ili Melvilovim kapetanom Ahabom koji epitomizuje ljudsku želju za potragom i osvetom
Sposoban da izazove revizije koje su značajno obilježile transformaciju nekih, kako se činilo, „okamenjenih kanona“. Žene u obliku čudovišta, kako ih je nazvala jedna pjesnikinja. No, postoji li ijedan anglista koji nije u svakodnevnom, specifičnom dosluhu sa bardom iz Stratforda, ili Melvilovim kapetanom Ahabom koji epitomizuje ljudsku želju za potragom i osvetom.
- Da li biste mogli da napravite komparaciju ženskih američkih glasova u književnosti sa ženskim glasovima u crnogorskoj književnosti?
- Bila bi to interesantna komparacija, nekakva vrsta polifonične prepiske, koju bi, vjerujem, u isti mah karakterisalo i saglasje i njegov nedostatak. Pišem ovo na osnovu hipoteza i zamišljam studiju u kojoj bi, prvo, bile predstavljene akterke oba pjesničkog konteksta kroz potenciranje različitosti među njima, u skladu sa postfeminističkim vjerovanjem prema kome „koletivni duh sestrinstva više ne postoji“. Uskoro će biti započet rad na projektu koji će se, između ostalog, baviti komparacijom koju ste pomenuli i u okviru kojega će se upotrebom tradicionalnih i inovativnih interpretativnih modela, čitaocima predstaviti pjesnički glasovi koji u tradiciji nijesu našli svoje mjesto, kao i oni savremeni o kojima se rijetko, baš rijetko napiše poneki kritički osvrt”.
- Kakva je sudbina ženskog pisma i da li još uvijek počiva na predrasudama?
- U crnogorskom prostoru u kojem smo raznoraznim predrasudama stiješnjeni sa svih strana, a koje nerijetko diktiraju autoriteti koji se bave svim i svačim, o konceptu ženskog pisma zasigurno se izriču stavovi koji su snažno obilježeni stereotipima, iako sam sasvim sigurna da ste pitanje formulisali vodeći se razmišljanjima koja ovaj koncept prate na globalnom nivou.
Negativni komentari o tom konceptu nijesu bili imanentni samo predstavnicima muškoga roda
Napomenuću da negativni komentari o tom konceptu nijesu bili imanentni samo predstavnicima muškoga roda. Podsjetiću na stavove Margarit Diras i Doris Lesing: prva je navela kako, „ne postoji nešto što se zove žensko pismo i dodala kako je razgovor o ecriture feminine ili masculine sasvim besmislen”, dok je druga u zaključku jednom svom razmatranju ove problematike navela kako „ne smijemo dijeliti stvari, ne smijemo praviti odjeljke“. Svoje promišljanje o ovom konceptu zasnivam na iskazu Francuskinja koje su djelovale tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, pod uticajem Sosirove lingvistike i Lakanove teorije subjekta i, naravno, recepciji njihove teorije u američkom kontekstu.
Ta intersekcija mi je uvijek bila veoma interesantna: sa jedne strane Francuskinje sofisticiranog stila, iskaza veoma zavodljivog i zahtjevnog, sa druge pragmatične Amerikanke, odane političkom; sa jedne strane „geneza koja označava teorijsko čitanje ’ženskog’ kao diskurzivnog efekta u tekstu koje odbacuje vremensku dimenziju, sa druge ginokritika ili istorijsko istraživanje ženske književne tradicije“, kako je to u tekstu iz 1984. godine napisala Ilejn Šovolter.
Smatram da o ovoj problematici mogu govoriti samo oni koji su izučili korpus koji čini osnovu priče o ecriture feminine i koji su kroz različite definicije ovoga koncepta razmotrili njegovu mnogostrukost. Da podsjetim, svjesna opasnosti da ovakva sintetizacija može djelovati banalno: Toril Moi ženskim pismom naziva pisanje obilježeno feminitetom što, uopšteno govoreći, znači pismo koje potpisuje žena, iako je potvrđeno da se tragovi feminiteta mogu pronaći i u muškim tekstovima. Zoran Konstantinović definiše žensko pismo kao „zalaganje ne samo za žene, nego i za manjine i obespravljene”, Julija Kristeva kroz analizu simboličkih tj. semiotičkih impulsa koji dominiraju tekstom koji ispisuje žena i kojim se demistifikuje „dominacija jednog diskursa“. Prema Radmili Lazić to je avangardno pisanje kojem oba pola mogu pristupiti i koje je otvoreno, nelinearno, polisemično, dok ga Vladislava Gordić-Petković definiše kao nemonolitan pojam koji se sastoji od raznorodne prepiske sa stvarnim i fiktivnim svijetom, od razmjene različitih poruka.
- Imali ste u planu da pokrenete feministički časopis. Kakav bi bio koncept istog i koliko ste blizu realizaciji ovog projekta?
- Prvi broj časopisa Simooon! žena, književnost, teorija biće objavljen u januaru, simbolično ili ne, u vrijeme rođenja Simon de Bovoar, po kojoj je i dobio ime. O uticaju njenog Drugog pola na feminizam već je dosta rečeno i zasigurno će i u tom časopisu biti tekstova o njenom djelu, ponajviše onih koji će se baviti preispitivanjem značaja njenog djela u doba koje se naziva postfeminističkim.
Sa Marijom Knežević
U pitanju je redakcija čiji su članovi moje koleginice i kolege sa univerziteta iz bivših jugoslovenskih republika, redakcija koja je sebi za cilj postavila afirmaciju teorijskog i kritičkog diskursa i, svakako, uzajamno preplitanje riječi navedenih u podnaslovu časopisa.
Koncept časopisa će počivati na autorskim tekstovima o navedenoj problematici i prevodima tekstova
Koncept časopisa će počivati na autorskim tekstovima o navedenoj problematici i prevodima tekstova koji se uklapaju u korpus teorije koja se naziva feminističkom, kao i svim onim disciplinama u koje je ova teorija ušla ili sa kojima se susrela i kroz interdisciplinarnost dala svoj doprinos (feministička naratologija, feminizam i semiotika, ekofeminizam, avant-pop, kiberpank, itd.).
Časopis ne bih okarakterisala isključivo kao feministički – ali ne iz straha da će naš rad stoga biti marginalizovan. Poetikama pojedinih autorki bavimo se iz perspektiva koje se ne mogu okarakterisati kao feminističke; u našem fokusu biće i autorke koje su eksplicitno odbijale da budu predstavljene u antologijama ili zbornicima u kojima je odabir autora bio polno određen.
Galerija
Bonus video:
