Sa njim znanje ima izgled igre na pisti, koliko radosne toliko i zahtjevne. Umberto Eko se služi svojim znanjem na zarazno srećan način i sa dvostrukim licem. S jedne strane uspješan pisac romana sa velikim uspjehom kao što je Ime ruže koji je od svojih sedamnaest miliona čitalaca u svijetu napravio amatere-medijaveliste.
Sa druge strane, on je nesumnjivi semiolog, mag interpretacije teksta, koji je predavao u Bolonji i odgonetao tajne jezika i kritike u brojnim kapitalnim knjigama i esejima poput već kultnog Otvorenog djela.
U Praškom groblju, njegovom posljednjem romanu, on još jednom dokazuje da riječi mijenjaju svijet, ponekad nagore, istražujući genezu Protokola sionskih mudraca, tog falsifikata urađenog s namjerom da javnost povjeruje u izmišljenu jevrejsku zavjeru s krajnjim ciljem da zagospodare svijetom.
Polemičan siže u službi jedne od njegovih opsesija: pokretanje istorije preko laži i greške.
Činjenica da ste u djetinjstvu živjeli pod fašizmom, da li Vas je to učinilo osobito obazrivim prema manipulaciji?
"To me je istina učinilo osjetljivim na sve oblike diktatorske groteske i egzibicija moći i autoriteta. Pokazivali su nam kao pozitivne heroje one koji su učestvovali u maršu na Rim da bi ustoličili Musolinija 1922. godine. To je bio slučaj i mog učitelja u osnovnoj školi - koji ustalom nije bio loš kao čovjek!
Prve sumnje su se javile kada su Italijani počeli da gube rat, tada mi je bilo deset godina, i kada sam, poslije proglašenja rasističkih zakona, vidio na ulici Jevreje
Iako nije prelazio više od 1,65 sentimetara, ponašao se kao neko neodoljiv... Sjećam se kako sam sebi govorio, kada mi je bilo pet-šest godina: kakva sreća što sam se rodio upravo u Italiji, a ne kao oni bijedni Francuzi, Englezi ili Amerikanci!
Bio sam žrtva nacionalizma – naša država je najbolja na svijetu - i vjerovao sam u izmišljenog neprijatelja – demokratiju. Govorili su nam da se tamo jede pet puta na dan – zamislite! Tek kasnije sam shvatio da sam i ja jeo pet puta na dan!... Onaj Drugi bio je stvoren na odvratan način.
Prve sumnje su se javile kada su Italijani počeli da gube rat, tada mi je bilo deset godina, i kada sam, poslije proglašenja rasističkih zakona, vidio na ulici Jevreje, koji su bili osuđeni na prisilni rad, cilj je bio da se ponize. Jedan od njih je poznavao moje roditelje i rekao mi je da ih pozdravim. Tek tada sam shvatio da sa tim nešto nije u redu."
Nije li ideja vodilja Vašeg djela upravo ta da upozorite vašeg čitaoca na nepovjerenje?
"Svakako, pošto svaki semiolog upražnjava neprestanu sumnju! Moj zanat je da predosjetim ono što se krije iza govora. Ne radi se o tome da ja upražnjavam paranoičnu sumnju, nego i prije svega, da saznam kako ljudi usmjeravaju govor da bi uvjerili, ubijedili, kamuflirali stvari ili čak da bi rekli istinu!
Ta sumnja je kreativna, kao ona jednog naučnika koji, šetajući se po šumi, primjećuje neke čudnovate oblike pored drveća, i pronađe penicilin."
Zašto su laži tako moćan istorijski motor?
"A zašto da ne? Istorija nije istorija vrlina! Ona se kreće od pokolja do zločina... Lansiranje laži je jedno od sredstava kojim su se države, kao i pojedinci, služili da bi izmijenili tok istorije, ponekad u najboljoj namjeri (kao u nauci, umjetnosti, itd), ali najčešće u najgoroj.
Uostalom, laž jednog je često istina drugog. Pretpostavimo da ste vi musliman: vi smatrate da je sve što govore katolici, budisti, crvenokošci, itd., lažno. Tako je i da ste katolik. Dakle, u svakom slučaju, na svaki način, 90% čovječanstva živi u zabludi! Prema tom računu, mi živimo već hiljadama godina u carstvu laži, jer je istorija pozornica iluzija..."
Da li razumijete one koji smatraju opasnim Vaš način poigravanja sa antisemitskim predrasudama u romanu Praško groblje?
"Ne može se izbjeći pisanje na pojednstavljen način zato što ima glupaka! Kad je knjiga štampana u hiljadu primjereka, neizbježno je da se nađe u rukama ljudi koji su nesposobni da razlikuju mišljenje junaka romana od mišljenja autora...
Manipulacija je dokazana odavno, ali antisemitizam i dalje traje
Direktor jevrejskog muzeja Šoa u Rimu, čestitao mi je što sam govorio otvoreno o stvarima koje zbog politički korektnog često zahtijevaju da se prećute. U svakom slučaju, svi izvori kojima sam se služio, nalaze se na Internetu...
I ne govorim o arapskim zemljama gdje se Protokol sionskih mudraca svuda prodaje, upravo zato što ga još uvijek smatraju istinitim! Po običaju, prije ili kasnije, falsifikati se otkriju. To je bio slučaj sa Konstantinovom darovnicom, činom kojim je impertor Konstantin dao papi prvenstvo nad Istočnom kao i Zapadnom crkvom.
Humanista Lorenco Vala je bio taj koji je pokazao njegov lažan karakter 1440. godine, zahvaljujući minucioznoj lingvističkoj analizi. Ali, ponekad laži nadžive otkrića kao što je slučaj sa Protokolima. Manipulacija je dokazana odavno, ali antisemitizam i dalje traje. Za mene je bilo važno da pokažem mehanizam laži na djelu."
U knjizi “O literaturi” pišete da su Protokoli imali takav odjek zato što je taj falsifikat narativno efikasan, nešto poput dobrog romana-feljtona...
"Da, zato što feljton nudi priču u koju se lakše povjeruje i bolje razumije od aktuelne i istorijske stvarnosti, uostalom kompleksnije i često nevjerovatne. Ali ne treba miješati proizvođenje laži sa fikcijom. Romanu se ne može prebaciti zato što piše o izmišljenim stvarima.
Ako kažem da je postojao neko ko se zvao Snjeguljica, ja ne pokušavam da vas u to uvjerim: mi se samo pravimo da je to realno, to je, međutim, igra. Literatura je teritorija autentičnosti. Kada vam se kaže da je gospođa Bovari umrla u Floberovom svijetu, to je sasvim tačno!"
Ipak, u Otvorenom djelu vi pišete da je čitaočeva interpretacija primarna...
"Tačno. Otvoreno djelo je ono koje hoće da bude takođe dvosmisleno koliko i sam život. Rekao sam da je tekst spora mašina koja živi na račun viška smisla koji mu čitalac pridaje. Ali čitalac zbog toga nikako ne može da natjera tekst da on iskaže nešto što je suprotno njegovoj istini – kao, na primjer, da se gospođa Bovari nije otrovala arsenikom."
Opisali ste Borhesa kao „ludog arhivistu“. Nešto poput Vas, zar ne?
"Istina je da se hranim rječnicima i enciklopedijama. Ne mogu da zamislim svoj posao bez prethodnog istraživanja koje može da traje nekoliko godina. Enciklopedije su pogodan teren na kojem možemo da se sporazumijemo. Ali ono što me plaši sa Internetom, jeste što svako od šest milijardi stanovnika planete teorijski može da stvori sopstvenu enciklopediju. To je nemoguće, jer će uvijek postojati kontrola društva, ali kad bi postojalo šest milijardi enciklopedija, mi se više ne bismo razumjeli!"
Ipak, nijedna enciklopedija nije bez grešaka za kojim Vi tragate...
"Čak i kad sadrži greške, enciklopedija dozvoljava da se nađe zajednički jezik. Govorim o idealnoj enciklopediji, to jest o zbiru znanja jedne epohe, koja ne odgovara realnoj, stvarnoj enciklopediji koju kupujemo u knjižari. To je elemenat podruštvljavanja kulture.
Da bi se dokazalo da se Zemlja kreće oko Sunca, kako su to učinili Kopernik ili Galilej, trebalo je poći od zajedničke nauke, one Ptolomejeve. Možda enciklopedija sadrži pogrešne ideje.
Nije nezamislivo da jednog dana saznamo da datum Napoleonove smrti, koji je nama poznat, nije tačan. Ali to je polazna tačka zajedničke kulture do sljedećeg demantija."
Vi ste strastveni bibliofil. Koja je uloga jedne takve biblioteke za Vas?
"Ako mislite na moju biblioteku starih knjiga, to je tematska biblioteka. Sakupljam ih ne samo zbog njihove ljepote, nego zato što se tiču pogrešnih ili falsifikovanih stvari. Ja putujem kroz greške i falsifikate prošlosti! Što nije isto: Ptolomej nije lagao, on se varao.
Ja imam, na primjer, skoro sva djela Atanazijusa Kiršera, onog njemačkof jezuita iz 17. vijeka, koji se dotakao većine znanja svoga doba, ali griješeći u skoro pedeset odsto. Pogodio je neke stvari a, s druge strane, razvijao je luckaste teorije.
On je bio prvi koji je shvatio da su kineski ideogrami imali bazu slike. To je vrsta „književnog ludaka“, ličnost koja me je uvijek fascinirala zato što se nalazi između genija i naivca..."
Vi ste se takođe veoma zanimali za Tomu Akvinskog i za roman-feljton...
"Ne jedemo uvijek jerebice i kavijar! Roman-feljton je bio jedna od mojih strasti u mladosti. Kad sam bio dijete još su postojala stara izdanja sa gravurama koje sam upotrijebio da ilustrujem Misteriozni plamen kraljice Loane (2005.) ili Praško groblje.
Danas postoje samo ponovljena izdanja, ali im nedostaju slike. Bile su u biblioteci moga djeda i bilo je normalno da se njima hranim. Ali sam ih od velikog čitanja pohabao. Kada sam odrastao, počeo sam da obilazim bukiniste da bi ih ponovo našao...
U Praškom groblju one mi služe da bi se stekao utisak romana-feljtona i da bih predstavio autentičan dokumenat, što čitaoca tjera da kaže sebi da to nije roman... To je dvostruka igra: ja varam čitaoca atmosferom romana-feljtona, i on u to vjeruje, ali se on odjednom suočava sa realnošću."
Isprobali ste razne eksperimente: na formi – kod Džojsa - i na sadržaju – kod Borhesa. Da li smatrate da je vaše mjesto između?
"To je tačno, imao sam taj utisak kad sam pisao Fukoovo klatno, gdje sam miješao na ludački način najluđe ideje. Govorio sam sebi, zabavljajući se: ono što je Džojs uradio na označenom, ja sam uradio na znaku. Ali ostavimo velikane na njihovim prijestolima da ih ne bismo uznemiravali..."
Zašto je “Silvija” Žerara de Nervala knjiga Vašega života?
"Šta je to što čini da se oženimo jednom ženom, a ne drugom? Postoje fenomeni ljubavi, a ponavljano čitanje je jedan od njih. Kada sam otkrio taj tekst bilo mi je dvadeset godina, a nisam skoro ništa znao o Nervalu. Bio sam fasciniran.
Silviju sam kasnije preveo, pisao o njoj, držao seminare na njenu temu, poznajem svaku zapetu, a da se ništa od njene zavodljivosti nije izgubilo. Kako sam to već napisao u Šest šetnji kroz šumu romana - to potvrđuje glupost onih koji tvrde da se sa pretjeranim rasčlanjivanjem teksta ubija magija.
(Intervju Sofi Piža sa Umbertom Ekom, POINT, Références, septembar- oktobar 2011. Prevela sa francuskog Branka Bogavac)
Bonus video:
