„Venecija“ novi roman Vladimira Pištala, pisan u tananom procjepu između bildugsromana i knjige metamorfoza, iznosi pred čitaoca jednu duboko ličnu priču intelektualnog odrastanja i poetskih metamorfoza. Pištalov novi roman pokazuje onu brodelovsku ljubav za Mediteran.
Kroz knjigu o promjeni, knjigu o obrtanju svih značenja u karnevalu, autor posmatra Veneciju na ozarenim licima ljudi iz cijelog svijeta. Po mišljenju književnog kritičara Nenada Šaponje, “Venecija” je metafora duhovne potrage i duboko najličnija knjiga najpoetičnijeg srpskog pisca.
Pištalov roman „Venecija“ objavljen je nedavno u izdanju zrenjaninske „Agore“.
"Ova priča je rezultat mnogih odlazaka u Veneciju"
Vladimir Pištalo (1960) živi u SAD i predaje svjetsku i američku istoriju na Univerzitetu u Vusteru, u državi Masačusets. Njegovi romani, prije svega „Tesla, portret među maskama“ i „Milenijum u Beogradu“, prevode se, ili su prevedeni, na desetak jezika, među kojima i na japanski i korejski.
Pištalo je autor i knjiga: „O čudu“, „Aleksandrida“, „Korto Malteze“, „Priče iz cijelog svijeta“, „Čajevi Marsa“, „Noći“, „Vitraž u sjećanju“, „Manifesti“, „Kraj vijeka“. Kao prevodilac, dobio je nagradu „Miloš Đurić“, za prevod sa engleskog poezije Čarlsa Simića.
Kako je nastala ova fragmentarna priča o Veneciji?
"Ova priča je rezultat mnogih odlazaka u Veneciju. Započeo sam istraživanja još dok sam radio na Tesli. Nijesam toliko izučavao istoriju koliko sam se oslanjao na asocijativne nizove. Pitao sam se: šta je za mene važno - a tiče se Venecije? Javile su se tema Mediterana i tema Komedije del arte.
Likove Komedije del Arte: Pantalone, Arlekin, Kolombina na stilizovan, smiješno-tužan način sažimaju ljudsko iskustvo. Ja u njima vidim neku vrstu svakodnevnih božanstava Mediterana, nižih od Hermesa i Afrodite, ali ljudskijih.
Taj maskirani Merkur donosi poruke iz podsvijesti
Scene Komedije del Arte po zabačenim venecijanskim trgovima zamišljam kao neku vrstu malih Panteona. Očigledno - Venecija je za mene metafora. Čega? Čega sve ne... Stalnosti, prolaznosti, promjene, opasne lukavosti, nestvarne ljepote... Ona postaje mjesto magičnog preobraženja u karnevalu.
Ona otvara sve vrste asocijacija. I tu se javila ključna tema. Morao sam se zapitati: šta je metafora? Na to pitanje ima mnogo odgovora. Metafora direktno uočava dublje veze među površno nesličnim pojavama. Ona je pupčana vrpca među stvarima.
Taj maskirani Merkur donosi poruke iz podsvijesti. Metafora jeste maska. Metafore su ideje maskirane u slike. Njima duša sebi govori u snu. Najljepši odgovor je dao Ortega I Gaset. On je rekao da je metafora alatka koju je Bog zaboravio u svijetu kad ga je stvarao."
Venecijanski karneval i maske metafora su mediteranskog svijeta. I u prethodnom romanu imali ste u naslovu maske: “Tesla portret među maskama”. Čini se da maske imaju posebno značenje u Vašem romanu?
"Mislim da je značenje maske različito u ove dvije knjige. U Tesli se radi o portretu jednog čovjeka koji je stvaran među nestvarnima. Podnaslov Venecije je Knjiga Metamorfoza. Roman prožima heraklitovski osjećaj prolaznosti. U njemu se, baš kao kod Ovidija, pojavni oblici mijenjaju iz jednih u druge.
Stvarno je ono što je konačno a konačno nije ništa. Cio svijet se mijenja kao oblak. Samo sporije. U promjenljivom svijetu, svako privremeno obličje je maska. Maska je tako mala obmana u velikoj obmani svijeta."
U romanu “Venecija” pratimo i metamorfozu lavova po jadranskim i grčkim obalama i ostrvima. Krilati lavovi koji liče na rakuna, avetinjsko jagnje, psa... markeri su mediteranskog svijeta. Šta zapravo lav predstavlja za mediteransko podneblje?
"Lav predstavlja upravo simbol dosega Venecije - sad govorimo o imperiji a ne o gradu. Na vrhuncu slave duždevi su se hvalili da kontrolišu teritoriju veliku kao trećina Rimskog carstva. Većina tih posjeda bili su mediteranski. Pored znatnog dijela obale, Venecijanci su vladali sa dvije flotile ostrva - dalmatinskim i grčkim.
Jedan očajni lav u Perastu obara usta kao Gorgona
Mnogi kameni gradovi, od Kopra do Famaguste, nosili su pečat venecijanskog lava. Ako je lav šapom pritiskao otvorenu knjigu, grad je prišao Veneciji slobodnom odlukom. Ako je šapa pritiskala zatvorenu knjigu, grad je pao u borbi."
Sa druge strane lav je bio životinja koja u Evropi dugo nije postojala. Jedna duhovita Engleskinja je primijetila da klesari nikad nijesu vidjeli živog lava, ali su zato vidjeli mnogo pasa i ovaca, pa se ta predstava nekako uvukla u njihov rad.
Jedan očajni lav u Perastu obara usta kao Gorgona. U Kotoru jedan od lavova je zbijen i zbaban. Drugi liči na Donalda Saterlenda, izbečenog i sa krilima aždaje."
Felinijev “Kazanova” koga često pominjete u romanu bio je “okidač” za priču o Veneciji? Koliko je na Vas uticao Felinijev, po mnogo čemu specifičan, pogled na svijet?
"Felini misli kroz slike. On insistira da je Rimini iz njegovih filmova stvarniji od onog u kome se rodio. On bi prvo nacrtao sve svoje likove a onda bi ih prepoznao na audijencijama među naturšcicima.
Najposlije oni su docrtani, i u određenoj odjeći i snovidnom svjetlu - treperavom kao odraz sa vode - pušteni na pozornicu Felinijevog svijeta. U svojoj stilizovanosti ta subjektivna pozornica zaista djeluje uvjerljivije od stvarne. Tomas Man se čudio kako individualno uvijek trijumfuje nad generalnim."
Po Mihailu Bahtinu karneval ima svoju logiku, filozofiju, zakone. U karnevalu svi su u pravu i svi imaju pravo na zabavu. Koliko se te osobine karnevala danas manifestuju u svakodnevnom životu?
"Možda su prve maske bili oni šamani s jelenskim rogovima sa zida neolitskih špilja… Slutim i da je karneval naslijedio mnoge elemente rimskog pozorišta. Nema to nikakve sličnosti sa Holivudom ili Las Vegasom. Prvo značenje maske je društveno. Drugo je metafizičko. Karneval je momenat kada popuštaju društvene stege.
Venecijanski karneval je magično pretvaranje, u gradu koji je po sebi magično pretvaranje
Kada Njegova Kraljevska Ludačka Visost postaje princ. Kada se podsmijevaju pravim kraljevima. Više ne morate da budete ono što ste. Možete da odaberete šta god hoćete da budete. To je privremeno lomljenje principa individuacije. To je smrt individue bez smrti svijesti.
Venecijanski karneval je magično pretvaranje, u gradu koji je po sebi magično pretvaranje. To je priznanje dušinih stalnih previranja i maskarada. Suprotnosti se spajaju, kao prije postanja svijeta i odvajanja svjetla i tame. Karneval je regenerativno, životvorno potapanje u Haos."
Slovenski tragovi i danas su vidljivi u Veneciji (i u Trstu takođe). Kažete da se Venecija oslanjala na istarski kamen, lički bor i dalmatinsku vojsku. Ogroman dio ljudskog i prirodnog materijala obezbijedila je istočna strana Jadrana. A šta ona nije dala? Ovo pitanje postavljate u romanu.
"Nije dala konstelaciju.
Sjećanja na Veneciju dugo su odjekivala u primorskim gradovima
Jan Moris kaže da nema ničega nigdje tako pikantno - lijepog kao što je Skuola dei Skiavoni. Ja je nazivam slovenskim duhovnim konzulatom u Veneciji. Treba je posjetiti ne samo zbog božanstvenog karpaća već i zbog bokeljskih kapetana na prvom spratu, naslikanih sa tokama i perčinima, nalik na kozake.
Tamo je tiho i čuje se kako na simsu nožicama grebu golubovi. Jedna ploča u čast primorskih Slovena postavljena je na Rivi dei Skiavoni, druga u Skuoli dei Skiavoni. One se zahvaljuju Slovenima koji su došli da brane Veneciju, protiv Napoleona 1797. (kad se malo ko žurio da joj dođe upomoć) i kasnije protiv Austrije 1848.
Sjećanja na Veneciju dugo su odjekivala u primorskim gradovima od klizavog kamena, sa uklesanim načitanim lavom. Imate zanimljive dokumente o tome u muzeju u Perastu, od ljubljenja zastave do novinskih članaka sa kraja 19 vijeka."
U poglavlju „Sjeni zaboravljenih predaka” otkrivate i svoje pretke iz Boke Kotorske. Je li Tripko Ognjenović iz Risna, čiji boravak u Mlecima opisujete u romanu, bio stvarna ličnost?
"Vi to možda znate bolje nego ja. Ako je i bio stvaran toliko je slojeva i slojeva vremena palo između nas da mi je teško da zamislim njegov život - negdje pred kraj 17. vijeka. Možda je ličio na mene? Možda su druge žene i druge porodice izmijenile ljudski lik, kao oblak?
Za ovih trista godina sve se toliko promijenilo, kuće i odijela i snovi. Vremenska udaljenost izjednačila ga je sa izmaštanim likovima, sa ličnostima pozorišta sjenki i Komedije del arte."
Pominjete i mediteransku krvnu osvetu, dostojnu Krita, Korzike i Sicilije – osvetu Ognjenovića iz Banjana... Osveta (cavalleria rusticana, ili seosko viteštvo) i dalje se na ovim prostorima cijeni kao hrabar čin. Je li to jedna od odlika mediteranskog karaktera?
"To je drevno kao Stari zavjet. Kao mnoge patrijarhalne norme vendeta se bazira na pokoravanju čovjeka opštem pravilu. Nije nemoguće da se generalna pravda protivi inteligenciji i ličnom osjećaju samog osvetnika.
I tu, pored velike opasnosti same situacije, leži glavni čvor napetosti u ovoj priči. Lična volja i psihologija biva žrtvovana patrijarhalnom imperativu. Zar osvetnik, pored onoga koga ubija, ne prinosi na žrtvu i samog sebe?"
Ova knjiga predstavlja poetsku sliku italijanskog grada. Kao istoričara, koje biste periode iz istorije ovog grada najradije proučavali; koje događaje, periode, ljude...?
"Mogućnosti su beskrajne. Kažu da venecijanski arhiv datira od osmog vijeka. Dokumenata ima toliko da bi, navodno, tri puta mogli da omotaju planetu. Zamislite koliko tu ima priča?! Ali mletačka tema koja mene zanima tiče se našeg venecijanskog grada - Perasta.
Perast je nekad proizvodio onoliko brodova koliko trećina venecijanskog Arsenala. Po legendi koju ja znam grad je upropastio jedan čovek - Vicko Bujović. Želio bih da ispričam priču o njemu."
Vaš raniji roman „Milenijum u Beogradu“ bio je poput „Venecije“ omaž jednom gradu. „Milenijum“ je doživio veliki uspjeh i izvan granica zemlje, preveden je na brojne jezike. Što strane čitaoce posebno fascinira u knjizi o gradu?
"To jedan lični opis Beograda i svega što čini njegovu istoriju, uključujući i noviju. Nije bilo ideoloških šablona koji bi spriječili autoru da bilo šta zapazi. Roman nije predvidljiv. Jedan dio priče prati Beograd kroz vjekove - od legende o osnivanju do posljednjeg bombardovanja. Grad je junak priče, kao Na Drini ćuprija.
Jedno poglavlje se zove Intervju sa Beogradom. Druga dimenzija romana fokusira se na porodicu, čija su tri člana, djed, otac i sin avangardni umjetnici: jedan je beogradski nadrealist, drugi član Medijale, treći Beogradske Manufakture Snova.
Ali među njima nema nikakvog kontinuiteta, jer vulkan istorije uvijek eksplodira između generacija i zaspe lavom sva postignuća. Sve mora iznova da se otkriva. Tako sve uvijek počinje od današnjeg dana."
Crna Gora (u kojoj se svijet katuna, kako to primjećuje Brodel, prepliće sa svijetom Mediterana) je dio Mediterana. Kako na nju gledate u sklopu velike mediteranske mape?
"Tako da joj se vraćam svake godine. U ljeto me zovnu u knjižaru Karver a ja iskoristim priliku da vidim nešto što mi je ranije promaklo. Ovog ljeta sam prvi put bio u Rijeci Crnojevića."
U romanu se pitate šta je Mediteran, gdje počinje i gdje prestaje. Koji bi Vaš odgovor bio na ovo pitanje?
"Babeljeva Odesa je jedna od najmediteranskijih knjiga koje znam. Pogledajte recimo ovaj odlomak: U kacama pred radnjama kuvali su se u pjenušavoj vodi makaroni, i stubovi pare gubili su se visoko na nebu. Starice u dubokim muškim cipelama prodavale su školjke i suvenire, gromkim uzvicima domamljujući kupce koji su se kolebali. Bogati Jevreji sa bradama začešljanim nadvoje pristizali su kočijama pred Severni hotel i tiho kucali na vrata soba debeljučkastih žena sa brčićima iz trupe di Grasa. Svi su bili srećni…
Često sam se pitao gdje prestaje Mediteran? “U mostarskoj kotlini, iznad naših kuća”, odgovorio je moj stric Mišo Pištalo
Postoje, dakle, odjeci Mediterana na Crnom moru. Postoje i preko Atlantskog okeana. U Havani su me unutrašnja dvorišta palata podsjećala na Veneciju. Kubanske gitare vidim kao produžetak mediteranske slave i sjete.
Često sam se pitao gdje prestaje Mediteran? “U mostarskoj kotlini, iznad naših kuća”, odgovorio je moj stric Mišo Pištalo. “Odatle uzbrdo još dvjesta metara može smokva i šipak. Poslije više ne može.”
U knjizi se često pozivate na Huga Prata, koji je dobar dio života proveo u Veneciji, i njegovog junaka Korta Maltezea. Kortu Maltezeu ste posvetili čitavu knjigu. Zašto baš Malteze?
"Jedna epizoda stripa dešava se u Veneciji. U čuvenoj sceni Korto razgovara sa venecijanskim mačkama. Sreće se sa kabalistima, fašistima, neoplatonistima, masonima. Postoji knjiga Tajna Venecija Korta Maltezea. To je neka vrsta vodiča ilustrovanog Pratovim crtežima.
Korta Maltezea su nazvali najvoljenijom imaginarnom ličnošću dvadesetog vijeka
Na jednom crtežu iz venecijanskog bunara sličnog dijamantu - poput eksplozija iz Hiljadu i jedne noći - izlijeću raznobojne ribe. Na drugom, pod lonac ošišani Indijanci iz sliva Amazona lutaju pod čarobnim balkonima Serenissime.
Korta Maltezea su nazvali najvoljenijom imaginarnom ličnošću dvadesetog vijeka. Kortov uobraženi profil vidite u svakoj venecijanskoj knjižari. Njegovo lice se nalazi i na italijanskim markama. Korto je valjda posljednja inkarnacija vječitih lutalica Roberta Lusia Stivensona, koja je zalutala u dvadeseti vijek.
Bonus video:
