Možda smo mi, naprosto, sve pogrešno shvatili. Dešava se. Javnost je reagovala burno, ljudi su prozivani, a neki čak i primorani da se umjetnički izraze ispred Skupštine Crne Gore. I sve to zbog toga što je jedan poslanik odlučio da podijeli ljude na one koji cijepaju drva i one koji to ne rade.
Na trenutak, sve je izgledalo kao najava za novu sezonu serije Bez oduševljenja, molim: Lari Dejvid je opet nešto izvalio, onako iz stomaka – potpuno iskreno, samo da bi uvrijedio ostatak galaksije.
Međutim, ono što narod ne shvata jeste da Lari zapravo nikad ne misli ništa loše, već problem nastaje u situiranosti njegovih izjava – populacija ih uporno stavlja u okolnosti u kojima se trenutno galaksija nalazi, a potom ih tumači po već zadatim parametrima političke korektnosti, što nužno garantuje da sve ispadne naopako. U tom smislu, uzrok nesporazuma nije u našem Lariju, već u građanima koji fizički rad u šumi doživljavaju kao uvredu. Što je – ako uzmemo u obzir stvarno stanje u najljepšoj nam našoj domovini – prilično čudno.
Uzrok nesporazuma nije u našem Lariju, već u građanima koji fizički rad u šumi doživljavaju kao uvredu
Ima li ikakvih pokazatelja da mozak koristimo van kladionice? Kao pojedinci možda nekad i zaposlimo vijuge, ali smo kao građani tek automatizovani vlasnici nekorišćenog mozga. Eto, recimo, Larija smo poslali u Parlament da nas predstavlja. On nam je samo vratio istom mjerom.
U Crnoj Gori i najobičnije političke priče mogu da skončaju kao u Zoni sumraka. Rod Serling je odavno pokojni pa ne može da nas obavijesti da smo zašli u zonu neočekivanog, tako da smo osuđeni da bukvalno shvatamo nadrealne događaje koji se zbivaju oko nas. Zato crnogorskoj zbilji treba prići drugačije – očekivati neočekivano, jer stvari nikad nisu onakve kao što izgledaju na prvi pogled.
Potaman nam sve
Obratite samo pažnju na statistiku koja kaže da dobar dio stanovništva ne može da podmiri osnovne potrebe, a taj isti dio stanovništva pobija stvarnost tako što i dalje uporno i tvrdoglavo živi. U kome je tu problem, u statistici ili u stanovništu koje nikako se ne ponaša u skladu s preciznim nalazima? Jer, ako sadašnjica u kojoj fantomski životni standard građana Crne Gore demantuje surovu logiku stvarnosti nije materijal za Serlingovu seriju, onda problem leži negdje drugdje.
Spremni smo da trpimo, a potom i da gotovo opsceno uživamo u višedecenijskoj eksploataciji duha i tijela, neprekidnom izigravanju povjerenja, i gangbang ponižavanju „odozgo“
Iako sa distance izgleda kao da egzistiramo u fantazmagoričnom narativu, zapravo obitavamo u onom vicu u kome jedan naš sugrađanin kaže: „Ja primim platu od 300 evra, a potrošim 800. Odakle mi 500 evra, veze nemam!“ Prost vic koji objašnjava stvari. Kao i naš Lari. Stoga njegovu izjavu valja tumačiti u šaljivom a ne apokaliptičnom ključu, da bi se shvatila i prihvatila grandiozna dubina njegove poruke. Treba se samo sjetiti stiha iz poznate pjesme Nervoznog poštara koji kaže: „Mi smo drvosječe, potaman nam sve.“
Malo šta opisuje građane Crne Gore kao ovih nekoliko riječi. Vrlo se lako i sa mnogo stila prilagođavamo neljudskim uslovima života. Spremni smo da trpimo, a potom i da gotovo opsceno uživamo u višedecenijskoj eksploataciji duha i tijela, neprekidnom izigravanju povjerenja, i gangbang ponižavanju „odozgo“, a da nam uvijek i u svakom trenutku bude sve potaman.
To je zato jer smo drvosječe. Poput Larija Dejvida, ni naš Lari nije mislio ništa loše, samo je pojasnio stvari. Doduše, nenamjerno, ali po svoj prilici je u njemu nesvjesno proradio doktor nauka i postavio dijagnozu.
Transcendirane podjele
Izgleda da je neko morao da nam kaže kako smo moroni da bismo počeli da razmišljamo. Kvaka je, čini se, u tome što Larijeva obznana nije bila u marovićevskom zen-nindža stilu, već samurajski brzopotezna – da je razumiju svi od 7 do 77, uključujući i zaposlene u šumarskoj i drvoprerađivačkoj industriji.
Kao da se radi o promjeni paradigme u obraćanju narodu: pošto smo posljednjih nekoliko decenija ostali krajnje ravnodušni na prefinjene tehnike vrijeđanja naše inteligencije, sada je došlo do otvorenog prozivanja.
Umjesto Srba i Crnogorca, crnogorsko društvo je pronašlo svoje konačno ishodište u novoj dihotomiji – na one koji misle, i na one koji ne misle
Više nas ne hipnotišu velikim riječima i još većim obećanjima, sad nam pravo u oči kažu da smo gubitnici. Pošto je otjelotvorenje nemušte retorike odjahalo ka zalasku sunca a da mu niko (osim budvanske policije) nije uzviknuo: „Šejne, vrati se“, istina nam je ekspresno dostavljena na vrata. Teška za varenje, ali mahom zato jer je njena istinitost gotovo nemjerljiva.
Kada je izvršena podjela na one koji misle i one koji cijepaju drva, kao da je svima promakla činjenica da je naš Lari prvi političar koji je hrabro otišao tamo gdje nijedan čovjek prije njega nije bio, i transcendirao sve dosadašnje podjele u Crnoj Gori.
Umjesto Srba i Crnogorca, crnogorsko društvo je pronašlo svoje konačno ishodište u novoj dihotomiji – na one koji misle, i na one koji ne misle. Drugim riječima, na one koji imaju i one koji nemaju. Prva održiva podjela u zemlji od hiljadu raskola.
Krivokapićevi "plaćenici"
Ne treba zalaziti u to da li smo luzeri zato što nemamo ili nemamo zato što smo luzeri, jer pomoć je odmah tu, iza ćoška. Spasiće nas oni što su počeli da brinu o budućnosti u isto vrijeme kad i gotovo svi građani Crne Gore, spremni da još jednom iskoriste nezadovoljstvo građana kao teleport ka još udobnijim foteljama.
Prije nego što smo uspjeli da izgovorimo „Beam me up, Scotty“, eto je i crnogorska verzija Staloneovog filma The Expendables: predsjednik Skupštine je, poput Slaja, okupio akcione zvijezde osamdesetih i devedesetih, spremne da na velika vrata vrate mačistički spektakl stare škole.
Američke akcione filmove – ali i domaće političare – uz koje je rasla moja generacija krasila je jedna zajednička osobina – nimalo se nisu ustezali da se u svakoj prilici ogluše o načela političke korektnosti
Američke akcione filmove – ali i domaće političare – uz koje je rasla moja generacija krasila je jedna zajednička osobina – nimalo se nisu ustezali da se u svakoj prilici ogluše o načela političke korektnosti.
Naprosto, sve u vezi s glavnim junakom bilo je politički nekorektno, a posebno se izdvajalo djelovanje van protokola i prekomjerno zaobilaženje pravila, ne bi li se došlo do željenog ishoda.
Luzeru se bez ustezanja pokazalo i objasnilo da je luzer. Ovaj obrazac je postavio veliki Don Zigel sa sjajnim filmovima Šerif u Njujorku i Prljavi Hari: protagonistu izdvaja od drugih koji rade u službi pravde upravo to što on nije htio da se podredi dominantnom diskursu u kom su pravednost i pravičnost konstituisani kroz striktno birokratski proces kakav je donošenje i sprovođenje zakona.
Ne, on se bori protiv kriminala i nepravde načelima sopstvenog, samoregulatornog etičkog kodeksa. Tako su i domaći akcioni heroji bili spremni da zaobiđu svaku instituciju da bi istjerali svoje. I opet to rade. Uz prijatnu večeru.
Svi bi da večeraju
Američke filmske i crnogorske zbiljske junačine razlikuju se kako po motivima – prvi to iz rade pravedničkih pobuda, drugi iz golog interesa, tako i u pristupu rešavanju problema – prvi se direktno susreću sa problemom, drugi ga ili prikrivaju ili šalju na tuđu adresu. Ipak, gdje je američki akcioni film bio visceralan, crnogorski je cerebralan: ako se kod njih akcija otrgla kontroli, kod nas je mišljenje van kontrole – proširilo se od državnih institucija do bogatih trpeza koje okupljaju palanačku verziju Bilderberg grupe.
Jedini obrt u ovoj priči jesu nezavisni i slobodni intelektualci. Nezavisni od savjesti i sa slobodom da razmišljaju onako kako im se kaže. Nažalost, u ovakvom scenariju građani su pravi the expendables – iliti potrošna roba.
Otpora u Crnoj Gori nema zato što svi priželjkuju da budu pozvani na večeru
U sistemu u kome ne može svako da bude pobjednik uvijek će biti otpora. Otpora u Crnoj Gori nema zato što svi priželjkuju da budu pozvani na večeru. Zato je zastrašujuće i to što nas je upravo naš Lari, poput Serlinga, obavijestio da smo zakoračili u „zonu sumraka“.
I to čudnom igrom slučaja: iste godine kad i Skajnet, kompjuterska mreža iz Kameronovog Terminatora, Skupština Crne Gore ispoljila je nagon za samoodržanje – javno je obznanila da je počela da „misli“. Naravno, na štetu drugih.
Građani Crne Gore su doživjeli da se njihovi predstavnici, ljudi koje su oni izabrali i stvorili, otvoreno okrenu protiv njih. Da, isti oni šašavi ljudi sa televizije što su nas godinama zabavljali u prenosima skupštinskih zasjedanja, koja su bila poput Farme – mada nekako light na seksu, ali heavy na Ekremu.
Međutim, građani bi trebalo da ukapiraju da je vrag odnio šalu onoga časa kad su im i intelektualci pokazali srednji prst. To su proste stvari koje bi i drvosječe mogle da shvate. U protivnom, odgovor na pitanje iz naslova je negativan: ne, ne sanjaju, već ih jedu za večeru. Zajedno sa intelektualcima.
Bonus video:
