Kritičko mišljenje i iznošenje stavova povodom umjetnosti trebalo bi da bude nešto što se podrazumijeva i što nužno podstiče kulturni dijalog jedne sredine. U Crnoj Gori kritika je generalno disciplina koja nema kontinuitet.
Često nailazimo na isprazne analize umjetničkih djela, koje se baziraju najčešće na ličnim odnosima kritičara i umjetnika, a kad nije tako, onda kritike postaju prostor besmislenog medijskog oglašavanja i na takav prijem i nailaze.
Književnik Andrej Nikolaidis ocjenjuje da zbog odsustva kritike trpi književnost.
"U proteklih nekoliko godina u Crnoj Gori je objavljeno nekoliko izvrsnih proznih knjiga, ali i neki od najgorih romana u ovoj književnosti i kosmosu. Sve su one imale isti tretman. Agresivnom reklamom od smeća nećete napraviti dobru književnost, to je prije svega bruka za vašu kuću.
"Ako ne bude onih koji će nas srčano osporavati, nismo ni valjali", kaže Nikolaidis"
Ali dobra kritika može pomoći. Na primjer, Marinko Vorgić je sjajno pisao o savremenoj crnogorskoj književnosti. Još: knjiga Davora Beganovića o crnogorskoj književnosti kapitalno je važna", rekao je Nikolaidis
On kao posebno važno izdvaja da će nova crnogorska kritika nužno morati da, žestoko kritički i osporavateljski, pristupe priči o takozvanoj Novoj crnogorskoj književnosti.
“Jer ta se književnost u međuvremenu uspostavila kao kanon. Nove generacije pisaca i kritičara dižu se i sazrijevaju suprotstavljajući se kanonu - tako smo, uostalom, i mi radili. Prvo ide žestoko osporavanje i suprotstavljanje, potom neka vrsta rekapitulacije i pomirenja.
Ako ne bude onih koji će nas srčano osporavati, nismo ni valjali", kaže Nikolaidis, i dodaje da se ovdje može govoriti jedino o kontinuitetu odsustva književne kritike.
Najljepše je kad caruje prosječnost
Marinko Vorgić misli da kritika kakva postoji trenutno, ne trpi u odnosu na stvaralački trenutak.
"Iskreno, ovakva kakva je ne trpi, većina ovdašnje kritike bi mogla postojati i bez bitnijih pojava u savremenoj prozi i poeziji, čak joj je, čini mi se, i najljepše kada caruje prosječnost. Pravo pitanje je koliko kultura i cijelo društvo trpi zbog takve kritike koja ništa ne trpi i niko od nje ništa ne trpi", rekao je Vorgić.
"To što će dobru književnost uvijek sačekati pravi sud ne znači mnogo književnosti koja pretenduje da polemiše sa svojom epohom"
Nikolaidis smatra da nedostatak kritike ne može oduzeti legitimitet književnom djelu, ako ga ono ima, a takođe, ne može mu ga ni dati - ukoliko ga nema.
"Prostor za izražavanje, pa i kritičko, danas je praktično beskrajan. Reći ću vam samo jednu riječ: internet. Stoga mislim da nikakav pokušaj inžinjeringa i vještačkog stvaranja ili dinamiziranja kritike nema smisla. Edukacija, da, okupljanje ljudi koje kritika zanima, da, predavanja vrhunskih svjetskih autoriteta- da.
I iznad svega, čitanje, da - ističe Nikolaidis. On kao dobre primjere kritike navodi “Beton” iz Beograda, “Zarez” i “Booksa” iz Zagreba, grupe iznimno mladih ljudi u Sarajevu. Takođe je siguran da i u Crnoj Gori postoje vrhunski mladi kritičari.
Marinko Vorgić smatra da je najbolje da u jednom vremenu postoji simultanost između kritike i stvaralaštva, kako u intenzitetu, tako i u kvalitetu.
"To što će dobru književnost uvijek sačekati pravi sud ne znači mnogo književnosti koja pretenduje da polemiše sa svojom epohom. Kritika je ta koja takvim djelima mora omogućiti pravovremeni uticaj", smatra Vorgić.
"Kakvo je to tisućleće / U dvorištu kod nas?"
On je kazao da se kontekst mora maksimalno proširiti, jer samo tako književna kritika može imati kulturološki značaj.
"Kvazipurizam sakriva lijenost i nedostatak senzibiliteta kod mnogih kritičara koji kao da probuđeni iz dugog i dubokog sna buncaju onaj Pasternakov stih: „Kakvo je to tisućleće / U dvorištu kod nas?“.
Ako se ne potrudite da shvatite šta to emaniraju novi, često i trivijalni fenomeni, ostaćete zatvoreni u zatvorenom djelu. To što literatura možda nije ideološki dirigovana, još uvijek ne znači da nije ideološki uslovljena", kazao je Vorgić.
"Ekipa koja je pokrenula projekat “Beton” uzburkala je ne samo književnu nego i javnu intelektualnu i političku scenu u Srbiji, pa i u regionu"
“Metastazirao je neki provincijalni close reading, gdje se prebrajaju slogovi, pompezno otkrivaju troheji i jambovi, dubokoumno uočava sjetni ton i zavičajna melodija. Kada čitate takve tekstove prosto vas obuzme stid od njihove izlišnosti. Pitate se - kome ovo treba i ko ovo čita.
Taj pokušaj življenja naše kritike u nekom paralelnom svijetu estetike, koliko je van svakog osjećanja sadašnjeg vremena toliko je i nečasan.
To rulanje po opštim mjestima i džogiranje po cvjetnim livadama imanentizma dovelo je do ispražnjenja kritičkog teksta od svake konkretnosti i kontekstualnosti, a time kritiku učinilo bljutavim desertom ka kom gotovo niko više ne pruža ruku", objašnjava Vorgić.
On je saglasan sa Nikolaidisom kada su pozitivni primjeri kritike iz regiona u pitanju.
"Ekipa koja je pokrenula projekat “Beton” uzburkala je ne samo književnu nego i javnu intelektualnu i političku scenu u Srbiji, pa i u regionu. Ono što je najbitnije kod “Betona” jeste njihov sjajni „bezobrazluk“ podržan književno-teorijskom potkovanošću i erudicijom, što čak i oponenete sprečava da im spočitavaju egzibicionizam i senzacionalizam.
Tako da oponentima ostaje samo politikantsko etiketiranje, što u suštini u kontekstu ove subverzije ne znači ništa, jer nije u pitanju politička nego u najširem smislu ideološka subverzija. Bilo bi lijepo kada bi se na ovom izlivenom temelju pojavili i kod nas neki mladi za početak bar „armirači“, zaključuje Vorgić.
Odlična literatura funkcioniše i bez kritike
Književnik i kritičar Aleksandar Bečanović primjećuje da bi se mnogo toga moglo reći i napisati o nedostacima - ili, u nekim segmentima, čak i nepostojanju - književne kritike u Crnoj Gori, “ali od lamentiranja, te omiljene crnogorske discipline, teško da ćemo imati koristi”.
"Možda kritika nešto supstancijalno ne pomaže savremenim tokovima u CG književnosti, ali eto makar i ne odmaže"
"Stoga bih ja, makar za ovu priliku, stvari pokušao da sagledam sa veselije strane. Budimo konkretni, što bismo više voljeli: da imamo sjajnu književnu kritiku, a lošu literarnu produkciju, ili obrnuto? Naravno da je nemjerljivo važnije što je recentna crnogorska književnost u punoj formi, pa makar bila lišena ovdašnje kritičarske potpore.
Štoviše, uspjesi (nagrade, prevodi, afirmativni prikazi, itd) u regionu, ali i šire, recimo, Spahića, Brkovića i Nikolaidisa, u matičnom prostoru često nisu nailazili na adekvatnu recepciju.
Što nam to govori? Da odlična literatura može funkcionisati i bez domaće književne kritike, bez `insajderskog` uvida koji bi pomogao da se notiraju i obrade neke specifičnosti pojedinih tekstova.
Dakle, dok god je ovakva konstelacija, stvari se daju tolerisati: možda kritika nešto supstancijalno ne pomaže savremenim tokovima u CG književnosti, ali eto makar i ne odmaže. Sa ironičnog ili, možda, realističkog stanovišta, nije ni to loše", kaže Bečanović.
Bonus video:
