Na putu za jug. Bol na Braču.
Već šezdeset pet minuta pumpam dušek za more. I to onaj najmanji, od 19.99 kuna. U hladu otmjenih čempresa, pored lijepo uređenog kafe bara Bolero i Ledo škrinje za sladoled, u deset ujutru krajem jula ljudi se nježno razbuđuju. Zrak je frišak i čist, trenutno nema tragedija, požar na Braču je ugašen, London još ne gori, ‘Milena & druge društvene reforme’ još nije objavljena u Crnoj Gori, a glavna je vijest u Jutarnjem listu da prebogati Kinez Džoni Li i njegov dvojnik, Džoni Fejk Li, ljeto provode u gradu Hvaru, na megajahti Kogo, sa najljepšim djevojkama Balkana.
Ja plačem i pumpam.
Mnoge se žene, uprkos zakletvi da se to neće nikada dogoditi, pretvore u svoje majke. Ja se pretvaram u svoga oca. Ne samo zbog podočnjaka. Ovako je on pumpao gumu i plastiku, svakoga jutra, na parkingu iznad Svetog Stefana, gdje je prorijeđena trska gorjela, predajući se napadima avgustovskog sunca već u prijepodnevnim satima. Plivalice, dušeci, dječiji čamčići. Tata je pumpao i pušio. Jedno je čitavo ljeto proveo brinući se o narandžastom gumenjaku koji je kupio sebi, da se časti; zeznuo se tu, ali potisnuo je razočaranje. Stalno ga je predano dopumpavao običnom malom žabicom, vukao do mora, snažno skubao konac da čuje zvuk motora Johnson 100 u cik zore, onda je nas i mali frižider vozikao po moru, u potrazi za divljim plažama, da se osamimo. Da se osamimo! Ima li djeteta na ovoj planeti dosade koje zaista želi da se osami sa roditeljima i voćnom salatom iz frižidera na divljoj plaži bez suncobrana dok njegovi prijatelji skaču bombu sa splava, pa jedu čoko-moko i krofne s eurokremom?
Već sam tada znala da je i otac zapravo samo ubijao vrijeme do kasnog ručka u restoranu Ispod masline, gdje ga je čekao Ratko Mićunović i ostalo društvo. Ratko će opet imati neku novu šalu za Lokija i njegov ‘brod’. ‘Evo ga, stigao nam Barba Loki,’ povikaće. ‘Je l' bilo mora danas, kapetane? Oćemo li malo gaovica?’
Loki će zapaliti još jednu cigaretu, s merakom, kao da nije pušio danima.
Pumpam i plačem.
‘Još desetak minuta’, dobacuje mi Boljanin koji drži Bolero bar, a vjerovatno i sladolede. On mi je pozajmio pumpu.
‘A, gospođo’, bodri me sada, ‘ka’ste dovden stigli, još malo i možete ća, na plažu.’
‘Ajde, brže, mama’, govori mi kćerka. ‘Eno ih opet oblaci sa mora. Kiša će.’
‘Zakuni se da još nisi ni kafu popila’, dobacuje mi sa svog stola jedna Beograđanka, gošća u istom hotelu u Bolu.
Zakunem se bez riječi, podižući pogled ka nebu.
I ja i Beograđanka odabrale smo Bol zbog djece (spasilo me ovo veliko ‘B’ jer bi u protivnom, prethodna rečenica imala potpuno drugi ton i smisao, za neki jesenji roman.) Muževi su nas dovezli tu, malo igrali tenis iznad hotela, zatim nabrali vjeđe, pa pobjegli nazad na kontinent da se ‘nađu sa nekim ljudima.’
‘Sve pet,’ rekle smo im, po dalmatinski. ‘Uživajte.’
Kada dobije dijete, ženu prvo napuste dvije stvari: ravan stomak i avanturistički duh. Ako baš žalite za njima, uz određenu cijenu, žrtve i narkotike, lako ih vratite. Ali ako vam čak ni ljeti nije mnogo stalo do ravnog stomaka i avantura, dovucite se u Bol i uživajte.
Bol, selo na južnoj strani Brača, raj je za djecu. Mada, svakoga ljeta more odnese barem po jedno dijete; ili odraslu osobu, djetinje pameti. Opuste se ljudi, počnu previše vjerovati svom sudu. Ne i ja. Spremna sam popiti petnaest duplih espresa dnevno, samo da ne zaspim na plaži, u odsutnom trenutku. A osim toga, život u Londonu naučio me je da predano utjerujem strah u kosti svoje djece. Paničari svih zemalja ujedinite se! Na vama svijet ostaje.
Dakle, u Bolu, djeca su kao na kakvim juniorskim pripremama za suočavanje sa još jednom zimom u gradurini. Od jutra do ponoći trče po zlatnoratskom šetalištu, vrište od sreće, praćeni pogledima majki koje se iz garderobe-krpi za doručak i plažuni ne presvlače za večeru. Čak ni kada su Beograđanke ili Podgoričanke. Veoma bitna stavka za pravi odmor.
Bol jeste Dalmacija, i južna strana otoka, ali nema teške vrućina što ubija u glavu; i zrikavci su tihi, a iznad Biokova ili se kovitla bura, ili visi po jedan tamni oblak trudan od kiše, da rashlade vazduh i speru sol sa glatkog bračkog kamena. Na dugačkom šetalištu, maloj bolskoj Kroazeti, zabranjen je prolaz automobilima. Miris borova i soli osjetno pročišćava pluća od velegradskih otrova. Lovor rastjeruje komarce, dok nedostatak suše i stalno prisustvo vjetra čine ose i pčele nevidljivima. Najljepše plaže gledaju na brački kanal kroz koji i po najmirnijem danu od podneva duva maestral. Idealno za časove surfanja po vjetru. Ne za mene, za djecu, naravno, dok ja ponosno, uz još jednu kafu, kao čitajući novine, pratim njihov napredak. Zbog maestrala i jake bure, pretpostavljam, Boljani nikada nisu bili veliki ribari, već im je bilo lakše baviti se stočarstvom. U mjestu se teško pronalazi dobra, svježa riba, ali zato ima telećih kotleta, jagnjeće peke, kravljeg i kozjeg sira škripavca.
More je čisto, mada mnogo hladnije nego u Crnoj Gori. Poneka budala baci plastičnu kesu u more. Takvih ima svuda, sve će nas nadživjeti. Obično su to oni isti koji djecu tjeraju da vrište po plaži ‘Dinamo-Zagreb, nabijem Hajduka!’, a onda te, ako se ne nasmiješ ili ne aplaudiraš, nego podigneš obrvu iznad naočara, smatraju glupom strankinjom. Sjutradan, kada uočiš polugolog dječaka – nedavno ošišanog na nularicu, bez kupaćih gaćica, ali u Dinamovom dresu - sješćeš negdje drugo. Zlatan Rat dovoljno je veliki za navijače raznih timova i članove raznih udruženja. Ako su valovi veliki sa jedne strane Rata, sa druge je mirno. Biraj šta ti je gušt. Postepeno se, kako odmiče dan, stapamo jedni u druge, zbližavamo se sa susjedima. Zajedno tražimo ‘kamen sreće’, amajliju sa Zlatnog Rata.
Zlatan Rat ona je prelijepa dvostrana plaža u obliku roga, sa vrhom koji se pomjera na vjetru. Na fotografijama izgleda kao da je pješčana. Nije pješčana. Nema pješčanih plaža u Dalmaciji, barem ne sa onako dragocjeno lijepim pijeskom na koji smo mi neki navikli. Ali je ova plaža čista, i na njoj se nikada neće ništa sagraditi. Sada to cijenim više od prirodnih ljepota: riješenost ljudi da svoju zemlju održavaju zdravom i lijepom. Najlukaviji gosti, Beograđani, namirisali su poštovanje Hrvata prema svojoj obali - a ko poštuje svoje, poštovaće i tuđe - pa se u velikom broju ovoga ljeta vraćaju u Dalmaciju. U Bolu se oko mene toliko čuo beogradski naglasak da sam u jednom trenutku povikala prema svojoj kćerki: ‘Ne mogu, bre, više da pumpam ovu glupost, oduzele mi se, bre, noge!’
Niko me nije čudno ni pogledao.
Kada sam napokon napumpala dušek, valovi su bili tako veliki da smo se moja nova beogradska prijateljica, ja i naše kćerke otišle kupati na – bazenu. U torbama za plažu imale smo spremljene sendviče, linoladu i bobi štapiće. U Bolu, osim Malog Raja, koji nam je bio daleko, nema restorana što bi svojom ponudom opravdao maltretiranje djece odvođenjem sa kupanja za restoranski sto gdje moraju mirno čekati jelo koje neće pojesti. Niko nigdje ne prima kartice, pa ih kažnjavamo uživajući u piknik-ručkovima, sendvičima, grickalicama i ledo sladoledima. I u istoj robi do večere. A i za večeru, što bi se presvlačile? Neka sve te lijepe i brižno spakovane stvari čame u torbama dok ne stignemo na – Hvar.
Na Hvaru se, čujem, čovjek-žena već mora malo dozvati svojoj nametnutoj svijesti, srediti nokte, kožu, navući nove halje, u prečišćenu torbu za plažu uvaliti kakvu ozbiljniju knjigu. Ili čak svoju knjigu. Nikada se ne zna koga ćeš sve sresti na Hvaru, izdavača, producenta, kažu ljudi gosti su sve bolji, svijet još nije bankrotirao, barem ne ovoga ljeta.
O zimi ćemo razmišljati poslije Velike Gospe i Preobraženja.
Bonus video:
