Kao što rekoh, prvobitni hotel Avala u Budvi otvoren je 1939. godine, u julu, a građen je, najvjerovatnije, po projektu beogradskog arhitekte Dragomira Tadića.
U međuvremenu niko nije osporio tu činjenicu - tako da je gotovo izvjesno da iza projekta stoji upravo gospodin Tadić - mada još uvijek nisam uspio da pronađem ozbiljnu referencu kojom bih to potvrdio.
Ako neko ima tu referencu, ili je sklon da mi na bilo koji način pomogne u potrazi, znao bih to da cijenim.
Pronašao sam, doduše, stotinjak fotografija i razglednica stare Budve. U kontekstu priče o prvobitnom hotelu Avala, posebno se izdvaja ona koja je kao ilustracija išla uz tekst od prošle subote.
Riječ je o razglednici iz 1939. godine, na kojoj figurira novi hotel u svom punom, stameno-kameno-formalno-kubičnom sjaju, u kompletu sa impozantnom, divljenja dostojnom, kvazimediteranskom - ma što to značilo - terasom.
Kladio bih se da je autor te fotografije, ako ne sasvim, a ono barem donekle bio upućen u tajne fotografisanja zgrada - vertikalne ivice volumena hotela su savršeno paralelne sa ivicama fotografije, kadriranje je skoro pa perfektno, terasa je kao primaran elemenat osvijetljena, kamena fasada je u sjenci čime je decentno istaknuta njena bogata tekstura itd. - pa je čudno što nije našao za shodno da u kadar ubaci i more, ili neki detalj koji bi upućivao na osobenosti neposrednog okruženja.
Ako ćemo da tjeramo mak na konac, na fotografiji se ipak pojavljuje smiješni trokutić vode u donjem desnom uglu, a pojavljuje se i djelić starog bedema, sa zapadnom gradskom kapijom - ali se bojim da bi neko ko nikada nije posjetio Budvu, teško mogao da zaključi bilo što na osnovu te fotografije - osim da je u Budvi sagrađen prvi velelepni hotel - što je, pretpostavljam, i bio cilj naručioca fotografije. Ostalo je kolateralna šteta.
Divno je, svijeta puno, i veselja i zabave
Na poleđini razglednice stoji, između ostalog, i ovo: "Evo stigoh na jedan dan kući. Divno je, svijeta puno, i veselja i zabave mnogo".
Razglednica je datirana 25. avgusta 1939. godine. U suštini, ništa se nije promijenilo u ove 72 godine koliko je proteklo od momenta kada se mladi oficir, Budvanin, razglednicom javio kolegi, koji je sticajem okolnosti ostao u Mostaru, u Komandi mjesta.
OK - mladi oficir bi se grdno iznenadio da je kojim slučajem mogao biti direktno teleportovan iz 1939. u 2011. godinu - ali je princip razvoja Budve - tj. oslanjanja Budve na svoje razvojne poluge - definitivno ostao isti.
I dalje sve počiva na ad hoc građenju velelepnih novih objekata - na uvođenju bizarno stranih elemenata u postojeće tkivo - ili postojeća tkiva - te na opštem veselju i zabavi. Budva ima ono nešto neobjašnjivo i neposredno animalno, što nema niti jedan drugi grad na crnogorskoj obali - što je svakako dostojno ozbiljne sociološke studije.
Pitanje glasi: zašto je i kako Budva postala to što jeste? - ali o tome nekom drugom prilikom.
Prije neki dan sam bio u Budvi i opet je svijeta puno - pogotovo, kažu, vikendom - a Budvani vole gužvu, jer gužva implicira prihod, pa se prihodovanje na veselju i zabavi širih narodnih masa podrazumijeva, pogotovo u veselom mjesecu - avgustu - mada se poimanje dobrog provoda izmijenilo tokom godina - u pravcu eksplicitnijih oblika zabave, ako se razumijemo.
Budva je, ukratko, ovih dana na ivici orgazma. Budva je konstantno na ivici jakog i dubokog orgazma - ali da ne ulazim u detalje.
Ovih dana Budva je na ivici organizma
Nego da se mi vratimo našoj temi.
Elem, volumen prvobitnog hotela Avala, tj. njegovi gabariti i visina, apsolutno su odstupali od razmjera i morfološko-urbanog karaktera tadašnje Budve - koja tek što je bila počela da stidljivo izlazi iz zidina Staroga grada i da se spontano i sporadično, u skladu sa tadašnjim potrebama, širi uz transverzalu koja danas nosi ime Slovenska obala. Novi hotel je zapravo predstavljao prvi odlučan iskorak Budve u budućnost, u novo vrijeme, u drugu polovinu XX vijeka - i kao takav je apsolutno izbrisao, za svagda, do tada važeće predstave o Budvi, kao gradu unutar starih zidina.
Avalu bi lako bilo zamisliti i na nekom drugom mjestu, uz neku pustu plažu, okruženu mirisnim mediteranskim zelenilom.
Avalu bi lako bilo zamisliti i na nekom drugom mjestu, uz neku pustu plažu, okruženu mirisnim mediteranskim zelenilom - poput hotela u Lučicama pored Petrovca, koji je izgrađen 1937. godine, na pustom mjestu, uz jednu od najljepših plaža na našem dijelu jadranske obale, i koji je bio u funkciji, kao i prvobitna Avala, sve do 1979, tj. do katastrofalnog zemljotresa koji je pogodio Crnogorsko primorje.
Hoću da kažem da je hotel Avala dobar dio svoje predratne i poslijeratne slave, tj. ekskluziviteta, dugovao svojoj poziciji, tj. činjenici da se nalazio u neposrednoj blizini Starog grada - kao bogomdanog magneta za turiste - ali mu nije, ni na koji način, korespondirao u formalnom smislu. Ovdje nema ni govora o bilo kakvom pokušaju interpolacije, tj. inkorporiranja novog, urbanog elementa, u zatečeno pastoralno, edensko okruženje - hotel Avala je bio, i ostao bojim se, apsolutno strano tkivo u Budvi.
Zamislite gustu borovu šumu na mjestu Starog grada
Zamislite da ne postoji Stari grad - zamislite gustu borovu šumu na mjestu Starog grada - ili zamislite, recimo, da se grad nalazi na Zavali - stvari bi bile kud i kamo logičnije, posmatrano sa pozicija adekvatnosti lociranja hotela Avala. Zamislite Avalu baš na Zavali - i neuporedivo ste, ako mene pitate, bliže istini.
Ako se osvrnemo na arhitektonske odlike hotela Avala, primijetićemo da su skoro svi elementi - ako izuzmemo očigledno oslanjanje na rustikalno obrađeni kamen fasade kao "identitetsko-autentičnu" odrednicu građenja elitnih objekata u regiji, kraljevska vila u Miločeru je, uz zgradu Kraljevske uprave Zetske banovine na Cetinju, ključna instanca - sasvim uobičajeni u kontekstu standardnog profanog građenja u predratnom, tj. međuratnom razdoblju.
Krenite u analizu starih fotografija hotela Avala i lako ćete zaključiti da dispozicija objekta u prostoru, kao i dispozicija sadržaja u parteru - prije svega mislim na centralnu salu - savršeno odgovara miljeu tadašnjih jugoslovenskih gradova.
Krenite u analizu starih fotografija hotela Avala i lako ćete zaključiti da dispozicija objekta u prostoru, kao i dispozicija sadržaja u parteru.
O tripartitnoj podjeli fasade - sa naglašenom atikom u centralnom dijelu - o kvazibaroknim balkonima sa balusterima, ispred sjenovitih, rano-modernističkih lođa, te o monumentalnom ulazu - bolje da ne govorimo.
Interesantno je da se sjeverna fasada hotela, ona okrenuta planinama u zaleđu, ne pojavljuje na razglednicama, ako izuzmemo panoramske. Na stranu to što ta fasada nije bila obložena kamenom - kao južna - već je bila samo omalterisana - ostaje činjenica da ona nikada nije pripadala gradu - odnosno onom što je kasnije izgrađeno sa sjeverne strane. U vrijeme gradnje hotela o tome, očigledno, niko nije razmišljao.
Do tad Budva nije postojala kao grad
Bitno je zapravo da Budva, u momentu gradnje hotela Avala, nije postojala kao grad - van gradskih zidina.
Koliko je potez izgradnje hotela Avala uticao na razvoj grada, to procijenite sami. Ja sam ubijeđen da je hotel Avala bio i ostao nerješiva enigma u kontekstu budućih razmišljanja o urbanističko-arhitektonskom karakteru grada - pogotovo ako uzmemo u obzir našu mentalitetsku sklonost ka nekritičnom odnosu prema svemu novom.
I čini mi se, takođe, da je tek crnogorski arhitekta Vladislav Vlado Plamenac svojim urbanističko-arhitektonskim konceptom hotelskog kompleksa Avala-Mogren, realizovanim nakon zemljotresa, uspio da stvari, nakratko, postavi na svoje mjesto - koliko je to bilo u njegovoj moći, naravno - jer moramo imati na umu da konstelacije moći u Budvi nikada nisu išle na ruku urbanistima i arhitektima koji su imali vizije i koji su umjeli da razmišljaju u kontekstu i na duže staze.
Ako izuzmemo par časnih izuzetaka, javni interes je u Budvi uvijek bio na posljednjem mjestu - ali o svemu tome više u narednom broju.
Bonus video:
