Poznati sarajevski pjesnik i scenarista Abdulah Sidran, održao je na nedavno završenom 25. Hercegnovskom filmskom festivalu predavanje na temu kako se piše scenario, u kojem je otkrio neke sopstvene tajne zanata.
Sidran je počeo predavanje time da nekompetentni ljudi u svim oblastima rade poslove, a tako je vjerovatno i u scenaristici i režiji, kao i da je mnogo ljudi kojima bi trebalo zabraniti pristup tim poslovima.
Suština je kad ljudi hvale ono što sam ja radio, da se događa fenomen koji je u našoj jezičkoj praksi utemeljen, da za nešto kažu da je to čista poezija. Ali i kad se događa dobra košarkaška utakmica, ili kad neko da dobar go, komentator zna da kaže - to je čista poezija. Kad se nema sa čim uporediti nešto što je lijepo i dobro, onda se kaže da je to poezija. U našoj pameti je poezija nešto što mi znamo da je iznad svega lijepo.
Onima koji se bave filmom, ponekad je dovoljno imati tako snažnu emociju jedne jedine filmske scene, pa da krene u avanturu pisanja scenarija. Najrazličitiji su načini na koje se događa ljudima iz filmske umjetnosti da dođu do filmske priče.
Ako stoji i priča, može i radio da radi tako
Kada analiziramo ex-jugoslovenski film, koji nam je zajedničko iskustvo, svi se uglavnom slažemo da je glavni nedostatak i problem u većini slučajeva stravično autorovo ne- poznavanje života.
Ja bih tu stvar stavio na prvo mjesto među problemima. To je sudbina svih poslijeratnih generacija. Naši životi su se namještali tako da mi po malo pratimo životne fenomene, dok ne završimo studije i dok se ne udjenemo u svoju struku.
Nakon toga, oko 24-25 godine života, mi živimo samo svoj, usko branšinski život i odlično znamo samo to što se unutar njega zbiva.
Sidran kaže da pravi sam sebi arhivu isječaka iz novina ili stvari koje čuje i pročita koje mu se učine zanimljivim.
Na prvom mjestu to smatram važnim, za ljude koji bi željeli postati scenaristi ili režiseri, pošto se život nema čime kompenzovati, i to da nam je potpuno nepoznat stvarni svijet rada.
Vidjeli ste u mnogim filmovima da se reditelj muči što da mu lik radi u kadru, kud' će s rukama, stoje i pričaju... Ako stoje i pričaju, može i radio da priča tako.
Život se ne može mijenjati
Ja ne mogu istovremeno biti i apotekar i rudar i nogometaš i filmadžija. Ali ovo se može kompenzovati jedino manijakalnim čitanjem. Tu posebno upozoravam na paradoks da filmadžije neke generacije, apsolutno ne čitaju i ne prate šta pišu pisci iz te generacije.
A oni bi morali biti nerazvojni i njihove ideje bi morale biti zajedničke - istakao je Sidran, ukazujući da današni reditelji upadaju u jednu vrstu hendikepiranosti ako se oglušuju o stvarnost.
Sidran kaže da pravi sam sebi arhivu isječaka iz novina ili stvari koje čuje i pročita koje mu se učine zanimljivim. To smješta u koverte jer kako kaže, ne zna kad će mu to poslužiti, a nekad je i cijela filmska priča u toj jednoj novinskoj vijesti.
Ne mislim samo na vizuelni i prostorni plan, već u pojmovnom i značenjskom. U savremenom filmu se često brka šta su potencije jedne teme, i problemi i ideje jedne priče, i nema više svoju višedimenzionalnost koju tema za film mora da ima.
"Ako novinar pita pojedine reditelje šta misle o strukturi atomske bombe, oni počinju odgovarati. Naučila ih medijska mreža, i čovjek se tada uživi da zna sve i svašta ", komentariše Sidran.
Glavni su sporedni likovi. Ono što su glavni likovi u filmu, to su nama pletaće igle, sa kojima mi ništa ne možemo napraviti, ako nemamo klupko pletiva. Ti sporedni likovi su pletivo po kojem mi guramo fabulu naprijed. Zato je nedopustivo ono što je u našoj praksi normalno, da se scenariji pišu površno i traljavo. Ja sam u svom načinu posla otvarao kartone likovima. Ako je nevažan lik, karton je prazan, ali on ima svoj karton kao u policiji, pa će možda skriviti nešto i dobiće svoje rečenice. Kada gledate kako u tehničkom smislu izgleda scenario i o tome imam negativan stav. Primijetili ste da ljudi scenarije čitaju veoma teško. Kao se čita nešto što počinje brojkom, pa onda stoji neko ENT ili EXT... Zašto ne dati legitimaciju kao što se to da u katalogu za film, pa se kaže o čemu govori film i na koji način. Kod nas nije običaj da se to metne na početak. Mi ulazimo u čitanje scenarija i moram pregurati ba do 30. strane dok skopčam s kim imam posla.
“Ptičice se zajebavaju po granama”
Kad sam uradio svoj prvi scenario, već tad sam imao otpor prema urednicima, i imao sam veliko nepovjerenje u kvalitet njihovoga čitanja. Ja sam u strahu i nepovjerenju od urednika počeo da dajem naslove scenama.
"Na taj način olakšavam njemu čitanje, a sebe spasavam od njegovog hohštapleraja", rekao je Abdulah Sidran, pominjući u okviru ovoga njegovu svađu sa Emirom Kusturicom, gdje kaže da su Kusturičini prijatelji njemu govorili da mu je lako režirati ono što je Sidran napisao.
Moći će faza u kojoj će to morati raditi asistenti ili neko drugi, i onako će sve da se izmijeni. Prema tome, ne marite previše za takve uzuse.
Likovi u filmskoj priči kod nas su više socijalni tipovi, a manje pojedinačni ljudski karakteri i to govori o načinu na koji se došlo do filmske priče. Došlo se spoljašnjim putem. To je ono - hajdemo sad praviti filmsku priču o beskrupuloznom karijeristi.
Karijerista je društveni tip, nije pojedinačni karakter, on nema svoju individualnost, personalitet. Moju pažnju ne može plijeniti filmska priča u kojoj ja nisam imao posla sa ljudima nego sa modelima koji treba da ilustruju neki režiserov stav. Mada, sve što je film, ne mora imati pretenzije da bude umjetnost. Mene, ipak, zanima filmska umjetnost.
Ono što je misterija i tajna, kad se prelazi u umjetničko djelo, nijesam siguran da su mnogi od hvaljenih naših filmova prekoračili taj prag. Nije dovoljno jednu društvenu temu i problem ekranizirati na način vjerodostojne stvarnosti.
Pametni su ljudi pisali kako stvarnost nije sve ono što postoji. Stvarnost je ono što je nužno da bi se moglo govoriti o ljudskim sudbinama i na taj način ne vidi se šta se zapravo dobija i da li je taj katarzični trenutak dovoljan.
On je zaključujući predavanje poručio rediteljima da moraju više da poštuju scenaristu i pisca, jer bez toga nema dobrog filma.
Taj čita filmski scenario i scenarista i režiser mu moraju odgovoroti na svako pitanje koje postavi. A on postavlja takva pitanja da uočava nelogičnosti, da li je neki lik mogao postupiti drugačije ili je morao baš tako, i dok se pred njim ne položi ispit, dakle do ukidanja svih mogućih površnosti i plitkih motivacija, čega ima u našim filmskim fabulama, nema filma, kaže Abdulah Sidran.
On je zaključujući predavanje poručio rediteljima da moraju više da poštuju scenaristu i pisca, jer bez toga nema dobrog filma.
U italijanskoj kinematografiji postoji osoba koja se smatra najvažnijom i koja prima najveću platu, a zovu ga sinjor kontraditore. Taj čita filmski scenario i scenarista i režiser mu moraju odgovoroti na svako pitanje koje postavi.
A on postavlja takva pitanja da uočava nelogičnosti, da li je neki lik mogao postupiti drugačije ili je morao baš tako, i dok se pred njim ne položi ispit, dakle do ukidanja svih mogućih površnosti i plitkih motivacija, čega ima u našim filmskim fabulama, nema filma, kaže Abdulah Sidran
Bonus video:
