Beogradski Službeni glasnik objavio je drugi tom knjige "Korespondencija kao život", sabrana pisma Borislava Pekića supruzi Ljiljani i ćerki Aleksandri, nastala, prema riječima priređivača, u jednom od najtežih perioda u njegovom životu.
Knjigu je priredila Pekićeva supruga Ljiljana, a javnosti je predstavio mladi pisac Vladimir Kecmanović.
Pekićevi zapisi predstavljaju vrijedno svjedočanstvo o životu velikog pisca, o fazi u "razvoju" totalitarnog društva, koju mnogi proglašavaju zlatnim dobom liberalizma.
Pekićevi zapisi, takođe, govore i o raznolikim ljudskim karakterima, nastali pod okom opravdano budne autocenzure, i samim tim otkrivaju novu žicu autorovog dara, kaže Vladimir Kecmanović.
Najgori događaji, koji su prisutni samo u nagoveštaju i iz nužde su prećutani, svojim odsustvom upravo prikazuju tjeskobnu sliku te epohe, navodi Kecmanović.
Kako ističe autorova supruga Ljiljana, pisma predstavljaju neku vrstu Pekićevog dnevnika, koji on nije mogao, niti želio da vodi u to vrijeme.
Jedan od najtežnih perioda u Pekićevom životu bio je, kako navodi, 1970/71. godina, kada se ona zaposlila u Londonu. Međutim, dugo planirana selidba porodice Pekić u inostranstvo osujećena je, jer je policija Borislavu Pekiću oduzela pasoš.
Supruga Ljiljana, koja je dala otkaz na poslu u Beogradu, morala je da se odseli bez muža i da iz tuđine prati njegovu mučnu borbu za vraćanje, kako kaže, jednog od osnovnih, i tadašnjim ustavom, garantovanih čovjekovih prava - da slobodno putuje gdje god želi.
Bonus video:
