[(AUTORSTVO – ZAŠTITA)]
Diplomatska zaštita, književnosti, i drugih umjetnosti, instucionalizovana je 1886.g, u Bernu. Formirana je Međunarodna unija za zaštitu književnih i drugih umjetničkih djela. Konvencija je doživjela šest revizija: Pariz, 1896; Berlin, 1908; Rim, 1928; Brisel, 1948; Štokholm, 1967; Pariz, 1971.
Diplomatska konferencija sa ovim ciljem je glavni, organ, a sastaje se povremeno u cilju izmjene i amandiranja Konvencije. Stalni komitet, koji razmatra tehnička pitanja autorskih prava, ima dvanaest članova, a Komitet za koordinaciju unija, nadležan za administrativna pitanja, zasijeda češće. Od 1979. g. Konvencija je amandirana više puta, u pogledu toga, kako se književna djela koriste, od strane koga i, najzad, u kojim terminima (formatu).
U jednom je pogledu, ova Konvencija iz Berna, nadnacionalna, jer je nezavisna od zaštite stvaralaštva u zemljama porijekla. Briga za autorski tekst, u devetnaestom stoljeću, kao da nam ugađa time, što se ne samo pojmovno udvara i autoru, kakav god bio, minoran ili majoran, iz male nacije, ili iz velike, i njegovom visočanstvu tekstu. Ona se tako, izdiže, na nadnacionalni podiok, na stepenik jednak za velike i male.
Diplomacija se, kao što je vidjeti, bavi, naporedo s pitanjima rata i mira, odnosno s formalizacijom državnih poslova - i to u vrijeme najgušće agende oko potpisivanja najznačajnijih međudržavnih konvencija, evropskih i svjetskih, u periodu 1880-1890, i književnom, inspiracijom, radnjom, preokupacijom i problematikom. Daje pjesništvu zakone, i počasti mu sprema. Konvencija poteže, crno na bijelo, tzv. moralno pitanje, tj. zaštitu časti i reputacije autora, pred raznim izmjenama, deformacijama, derogiranjima čovjeka i njegove duhovne tvrobe.
Crna Gora je pristupila Konvenciji g. 1893. (potpis je stavio jedan pisac, Gavro Vuković). Sljedstveno tome, počev od berlinskog akta, 1908. g., do pariskog, 1971. g., u svim svojim državnim formatima CG je bila članica Konvencije (SHS, SFRJ, SRJ), da bi joj pristupila 4. 12. 2006. g. kao nezavisna država.
[(RIJEČ - SAVOYSKA (J) (1)]
Jelena Savoyska ne traži riječ moral, u kritičnom času, najkritičnijem mogućem, nakon nacističke invazije Poljske, i toliko prolivene krvi, u ratu. Ona traži nešto drugo. Kraljica italijanska, diplomata, i može se, reći, diplomata od rane struke, od ranog nerva, jer je djevojkom bila sekretar kod svog oca, kralja Nikole, pored časti, pravice, mudrosti, traži, milost. Pročitajte njeno pismo, upućeno kraljicama pet evropskih država, nekih još uvijek neutralnih, barem formalno, jednog ljetnjeg dana 1941. g., dok Hitlerova i Mussolinijeva pesnica razbija vrata…
“Gospođo, i draga sestro”, obraća se kraljica Italije, zemlje u plamenu, kraljicama na drugim, dvorovima i tronovima: kraljici Belgije, Jugoslavije kraljici, pa Danske, holandskoj kraljici, pa Luksemburga, pismom, iz Rima.
“Duboka je moja emocija, inspirisana vizijom strašnog rata, koji bukti na morima, na tlu, u vazduhu, svuda gdje su velike zemlje i brojno stanovništvo sa svim svojim genijem i bogatstvom… Natjerala sam sebe da uputim srdačni poziv dok munje rata oduzimaju živote, rad, vjeru u sjutra, jednake civilizacijske principe, i prijete da se prošire na svemir i vrijeme, svakim danom bivajući sve surovije, kako bi uzdrmale samu osnovu ljudskog zajedništva…”
U zvaničnoj korespondenciji stare gospođe, vladarke i diplomate, padaju u oči krucijalne riječi: zemlja, nebo, hrabrost, život, vjera, civilizacija, rat, horor… čast, razum, genij, dobrota, spasenje, mir. Kraljica piše u grču, moli krunisane glave, poziva se na hrabro srce princeze Margarete od Austrije (Margaret of Austria, Queen of Spain 1564-1611, prim. GČ), i Luize Anžujske rođ. Savojska (Luise of Savoya, 1476-1531), koje su, kao žene i državnici, g. Gospodnje 1529, negocirale Kambrajski mir, i zaključile, mirovni sporazum, zvani Mir od Gospođa, Paix des Dames, između Francuske i Habsburga. Pa i sada, apokaliptične godine 1941, treba, Boga radi, dići svoj glas, naći trunku milosti. Tako Jelena kaže, tako ona piše, dok trube, rata, grme…
“Pozivam Vaše veličanstvo kraljicu Belgije Elizabetu (Elisabeth of Bavaria, prim. GČ), Vaše veličanstvo kraljicu Jugoslavije, Vaše veličanstvo kraljicu Danske Aleksandru (Alexandra of Denmark), Vaše veličanstvo kraljicu Holandije Vilhelminu (Wilhelmina of the Netherlands), Vaše veličanstvo veliku knjaginju Šarlotu od Luksemburga (Charlotte, Grand Duchess of Luxembourg), da usliše molbu, jer svaka od nas bila bi spremna da žrtvuje sebe i svoju djecu za svoju domovinu. Zdrav razum čini da razumijemo sa kakvom zebnjom žive danas milioni majki, što ih podstiče da priznaju prava svojih zemalja, ali i mudar i konačan mir u kojem će biti spašena materijalna dobra i njihova djeca.”
Riječi su tu, ali, avaj, veze izostaju. Kraljica, pominje, narode koji pate, ali ne pominje one koji izazivaju patnje, ni svoj narod, među njima. Postoje riječi koje je nemoguće napisati, jer one, same, skrivene u duplji vremena, to ne žele.
Ove riječi, koje kraljica teži da dovede u međusobnu vezu, apelom za mir, pomutio je njen premijer, deceniju i po ranije, 1925. godine, kada je ugušio demokratske pretenzije italijanskog naroda i sa ustavne, vladavine, prešao, na diktaturu.
“Uz ovaj poziv, s nadom da ćemo se pridružiti naporima naših mirotvoraca, ohrabruje primjer dvije princeze Savoya: Margarete od Austrije, udovice Filiberta II, vojvode savojskog, kojeg je postavio njen otac, guverner Holandije, i Luize Anžujske, supruge Šarla Valoa, rođene u kući Savoya, majke francuskoga kralja Fransoa I. Ove dvije princeze morale su zaustaviti neprekidne krvne osvete izazvane ratovima između carske porodice i Francuza. Mirovni sporazum iz Kambrea potpisan je 1529.godine, i nazvan, u njihovu čast, Damski mir.”
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
