Klasik hrvatske i južnoslovenske književnosti, dramski pisac i romansijer, Slobodan Šnajder dvostruko je nagrađen za najnoviji dramski tekst “Enciklopedija izgubljenog vremena”, inspirisan djelom i životom Danila Kiša.
Dobitnik je nagrade Crnogorskog kraljevskog pozorišta, na anonimnom konkursu za autorske radove sa područja bivše SFRJ te prestižne nagrade “Marin Držić” u Hrvatskoj za isti tekst. Šnajder govori za “Vijesti” o svojim dramama, najnovijem romanu, prvijencu Morendo, o tranzicijskim “mirakulima” i o kulturno-političkoj atmosferi u regionu.
Na konstataciju da njegov nagrađeni tekst, pored Kiša, svojim naslovom priziva i asocijacije na Prusta, ili na, recimo, “Godine koje su pojeli skakavci” B. Pekića, Šnajder kaže:
"Taj je mirakul, prilično složen sustav aluzija o tranzicijskim iluzijama, iako ide u red mojih “najpitkijih” tekstova. Varaždinska izvedba u režiji Snježane Banović to dokazuje: vrlo je efikasna. Riječ je naravno o iluziji da ćemo od kapitalizma imati samo plodove koje ćemo po volji ubirati.
Prust, pa i Pekić, bili bi u ovom kontekstu možda odveć sofisticirani. Kiš da, ne samo naslovno: u pokušajima da izigra Smrt, ima u liku Gregora Samse nešto od Kišova doživljaja vlastitog oca. Ne zaboraviti Kafku – tog sve suvremenijeg pisca.
Kafkini “hermetični protokoli”, kako se o tome izrazio Adorno, danas su nam sve jasniji, to jest sve su manje hermetični. Između “Kažnjeničke kolonije” i Aušvica odnos je koji postoji između najave i njezina ispunjenja.
"Sjajno bi bilo kad bi Kulturno-umjetnička sekcija nikšićke Željezare mogla odigrati moj komad"
Ali, kako varaždinska izvedba dokazuje, ništa od tih znanja nije potrebno Njegovom Veličanstvu Običnom Gledatelju da se prepozna u “Enciklopediji”, nije važno pod kojim slovom: da li kao tajkun ili onaj kojega tajkun bezočno izrabljuje.
A i korporacija lako će u Gospođi Smrt prepoznati svoju vrijednu službenicu. Svakako ne zaboraviti Boga na čelu korporacije!
Sjajno bi bilo kad bi Kulturno-umjetnička sekcija nikšićke Željezare mogla odigrati moj komad.
No, pravi “teški metalci” (u mojem komadu radi se o “teškim metalcima”) brinu kako će preživjeti, a ne kako će igrati; jer njih su svi izigrali."
Što očekujete od izvođenja “tranzicijskog mirakula”, nagrađene drame “Enciklopedija izgubljenog vremena”, čija je premijera u Crnoj Gori bila najavljena za kraj oktobra prošle godine?
"Cetinjska premijera bit će nešto kasnije, krajem ove godine, a pitanje redatelja u ovom je trenutku otvoreno. Očekujem predstavu otvorenih pitanja, i nadam se ljekovitom smijehu na pravim mjestima.
Postoji naime i smijeh na krivim mjestima, kao i onaj koji se pušta s uređaja. Kao naredba za smijeh. Pokušao sam u “Enciklopediji” ugraditi “zaštitne mehanizme” protiv takvoga smijeha. Predstava na Cetinju dosad je odgađana, uglavnom zbog novca.
Tako se eto čini teškim izvesti predstavu koja nam predočuje tiraniju i svemoć novca u današnjem svijetu. Kao da se i sam novac želi osvetiti!"
U 1990-ima ste političkom represijom isključeni iz hrvatskog kazališta i Vaše drame nijesu igrane u Hrvatskoj. Ali su Vaši tekstovi postavljani u pozorištima po Evropi, u Njemačkoj, Austriji, Poljskoj, te od Irske do Izraela. Čime još i danas iritirate hrvatsku političku i kulturnu scenu?
"Pa lako je “iritirati” scenu koja je tako osjetljiva, tako nesigurna, tako mrzilačka jer je nesigurna.
Najnoviji je primjer skandalozna “selekcija” za Gavelline večeri, koje su bile prilika da naša predstava gostuje u glavnom gradu “svih Hrvata”
Čak je i “Enciklopedija”, koja je uz montenegrinsku, dobila i najvišu hrvatsku nagradu za dramu očito nešto iritantno; ne toliko dok je čamila u papirnatim okovima, već kad je zaživjela na sceni. Čini se da je Varaždinski HNK još uvijek preblizu zagrebačkom HNK.
Čini se da Zagreb i Varaždin danas povezuje odveć brza cesta. Upravo je skurilno-komično kako se sitni i sad već jako uzrujani poslenici “šutljive većine” silno trude onemogućiti zagrebačko gostovanje varaždinske predstave.
Najnoviji je primjer skandalozna “selekcija” za Gavelline večeri, koje su bile prilika da naša predstava gostuje u glavnom gradu “svih Hrvata”. Koji je, uostalom, došao na varaždinsku predstavu autobusima!
Tako “Enciklopedija”, kao i neki moji drugi tekstovi (njih sedam komada na broju, nikada odigranih u Hrvatskoj) očito pridonose iritaciji na koju aludirate. Ali upravo je Zagreb, na varaždinskoj predstavi, rekao nešto kao: “Dosta s tim!” Međutim, nedovoljno glasno, očito.
Posao “selekcije” obavio je kolega dramski autor Zajec koji sa mnom “konkurira” u istom prostoru, i čiji je tekst, posve slabašan, dobio drugu nagradu Marin Držić, kada je “Enciklopedija” dobila prvu. Tako je to: krasne li konkurencije! Ja ne mogu odgovarati za razinu i podmuklosti svojih “mrzitelja”.
"Književnost nije sport; upravo sam pokušao reći da je “konkurentska mržnja” bedastoća"
Na njemačkom to se zove Konkurenz-Hass, konkurentska mržnja. Na hrvatskom postoji mnogo jednostavnija formulacija: jal, hrvatski, kojemu su ispjevane pjesmice. Zamislite da se braća Srbi tako ponašaju prema, recimo, Biljani Srbljanović?
Doduše, vi vaše pisce povremeno premlaćujete, kao svojedobno Jevrema Brkovića. Mene još nisu premlatili, osim simbolično, a to u epehaovim, ne baš mirisnim tiskotinama, čine periodično i po zadatku."
Kako onda vidite sebe u kontekstu savremene hrvatske, ex-jugoslovenske, i konačno, najnovijom dramom i crnogorske književnosti? Kakva je aktualna situacija u hrvatskoj književnosti? Postoji li neki dio SFRJ koji je danas u književnom i ukupnom smislu lider u regionu?
"Književnost nije sport; upravo sam pokušao reći da je “konkurentska mržnja” bedastoća. Što se to kod nas tako velikoga dijeli? Darijevo carstvo? Kakve su te naše “književne njive”, kolike su? S druge strane, zašto ja ne bih bio i pisac montenegrinski, ili srpski, kad se bez obzira na fantazme nekih vaših stručnjaka, radi o jednom te istom jeziku, premda policentričnom?
"Nikome nije palo na pamet prevoditi Krležu u nedavnoj izvedbi “Gospode Glembajevih” u Ateljeu 212"
Čitajte knjigu Snježane Kordić o tome, to je ključni izvor. I slušajte sebe i druge govoriti. Čitajte hrvatske autore bez rječnika, kao što mi čitamo crnogorske kad do nas dođu. Razlike u varijantama su šanse bogatstva, ne razlog za isključivost.
Krleža je bio jugoslavenski pisac prije Jugoslavije; nas nekolicina očitujemo se kao jugoslavenski pisci poslije Jugoslavije; ne toliko manifestima, već naprosto željom da budemo prisutni u svim sredinama. Jezici su mnogo važnije tvorevine od političkih metastaza. I zdravije, kad ih se pusti živjeti po njihovim vlastitim zakonima.
“Enciklopedija” u crnogorskoj izvedbi minimalno će se prispodobiti dijalektalnom u jeziku, tamo gdje ima dijalekta i u izvorniku. Ali moje drame se u Beogradu, Sarajevu ili Podgorici ne moraju prevoditi.
Nikome nije palo na pamet prevoditi Krležu u nedavnoj izvedbi “Gospode Glembajevih” u Ateljeu 212. Ja nisam čitao Đilasovu memoarsku prozu – uzgred budi kazano izvrsnu – s rječnikom u ruci. Već samo s olovkom."
Postali ste “disident” od „ranih radova“, unutarnjih ili spoljašnjih. Boravili ste i neko vrijeme u Njemačkoj? Vaša recepcija je tamo možda bolja nego na domaćoj književnoj sceni?
"Bolja, zato što su moji Nijemci znali da sam ja ipak samo respektirani gost, premda gastarbajter. Jedan Turčin, prijatelj iz Istanbula, koji je radio u Njemačkoj, nedavno mi je rekao kako su ti Nijemci čudni što ga zovu gastarbajter, budući da u Turskoj gosti ne rade.
"Istina, država se unekoliko promijenila od doba kad mi je iz Ministarstva kulture „dobronamjerno“ naređeno da napustim zemlju"
Hoću reći, znali su da ja ipak ne konkuriram u njihovom prostoru, da sam kao neka egzota tipa: Svakog čuda za tri dana dosta!, što se inače kaže za gosta.
Njemački je kontekst nesravnjivo veći od našega, ali i u njemu škrabucka mnogo sitničavih duša. Njemačka je moja izborna domovina; ali Njemačka je i vrlo teška ljubavnica. Svakome od kolega koji mi zavide rado kažem: Idi pa probaj!
Disident ja nisam i nikada nisam bio. Nikada nisam zastupao nikoga, osim sebe. U našem kontekstu teško se mogao „razviti“ disident istočno i srednjeeuropskoga kova.
Pogotovo danas nisam „disident“. Pa moja „izabrana nedjela“ sufinanciralo je Ministarstvo kulture, i čak triput sam dobio Držićevu nagradu za dramu koja je državna nagrada.
Istina, država se unekoliko promijenila od doba kad mi je iz Ministarstva kulture „dobronamjerno“ naređeno da napustim zemlju. Recimo, ja sam svojeglav čovjek. To možda nije dovoljno za disidenta. Potonjemu je potreban i neki politički humus kojega u Hrvatskoj naprosto nije bilo."
Kad smo već kod te teme, možete li dati danas jedan rezime Vašeg viđenja uloge J. B. Tita, te uloge malobrojnih istinskih disidenata u bivšoj SFRJ (Mihajla Mihajlova, Milovana Đilasa, Edvarda Kocbeka i dr.), te mimikriju lažnog disidenstva u obličju nacional-socijalističkih lidera koji su davali potporu raspadu nekadašnje nam zajedničke države?
"Tito, kako sam pokušao pokazati u drami “Kosti u kamenu”, jedna je fantastična pojava: šegrt Hlapić, s ruba Careve Kraljevine, nitko i ništa, postaje svjetskopovijesna figura, jedina kakvu smo ikad imali u tom formatu.
"Naročito se Đilasu osvetila utopija u koju je vjerovao; a nama svima se ta utopija osvetila početkom devedeseti"
To je već vrijedno svake pažnje, premda i podozrenja. Čudom preživljava staljinske čistke, i podiže ustanak protiv najveće sile na svijetu jednim zakopanim topom! Točno toliko su imali, pogledajte zapisnike s V zemaljske konferencije KPJ, uoči rata.
U sporazum Hitler-Staljin Tito nikad nije povjerovao, komunisti, kao progonjena sekta, spremali su se na ustanak bez obzira na iznenadni zagrljaj dvojice despota. Đilas, Kocbek, kasnije Mihajlov, jesu bili pravi disidenti, jer je krutost titoizma koji je stario kao sustav to nalagala.
Naročito se Đilasu osvetila utopija u koju je vjerovao; a nama svima se ta utopija osvetila početkom devedesetih.
"Prvo je jako htio biti Staljin, a onda biti nešto suprotno"
Tito je svakako kontroverzna figura, i mi još i danas živimo njegove kontroverzije. On je svakako osoba koja je na sve moguće načine, dobre i loše, odredio naše živote. Pa naravno da se moramo njime baviti, naravno izvan klevetničkih shema kakve su danas u modi.
Gledano čisto vojnički, Titu i njegovima manji su problem bili četnici i ustaše, domobrani nikakvi; nešto veći problem bili su mu Nijemci, ali njegov jedini i najveći problem bio je Staljin: figura identifikacije, a onda figura od koje se htio odmaknuti, nažalost staljinskim metodama.
Prvo je jako htio biti Staljin, a onda biti nešto suprotno. No taj je šegrt postao svjetskopovijesna osoba, a svi drugi ostali su njegovi šegrti. O njima nije imao nikakvih iluzija i zato se bojao za Jugoslaviju; ne zato što bi odbacio svoje jugoslavenstvo, kako je danas moderno tvrditi."
U jednom ste intervjuu nedavno konstatovali da je trenutno u regionu vidljiva politička predstava “presvlačenja na otvorenoj sceni”, te da su aktuelne teme koje još čekaju našega Gogolja. Kojem regionu bivše SFRJ dajete prednost kad su u pitanju tzv. tranzicijski procesi?
"To bi bila jako dvojbena prednost. Tranzicijski procesi posvuda su slični, jedino su domaći majstori učinili ono što bi i inače bilo teško još težim. Ali i Česi, kod kojih je izvršena tzv. Kuponska privatizacija, pa i Slovenci, koji su isto tako pokušali pravednije podijeliti “nacionalno bogatstvo” na sve Slovence, danas jako jamraju i nariču.
Kapitalizam je za ljude, ali naročito za neke. Vrlo uzak jako privilegiranih dobitnika podrazumijeva osnovu piramide u kojoj će biti živi sahranjeni gubitnici. To je ta igra koja podsjeća na faraonski Egipat. Mi intelektualci smo kao uzidane Aide koje pjevaju svoje arije što ih nitko ne razumije."
Vaše su ospesivne teme zlo, logori, nacizam, savremene bolesti tranzicije, te sudbina tzv. malog čovjeka. Smatrate li da literatura može dati relevantne odgovore o porijeklu tamnog i dijaboličkoj strani istorije?
"A tko i što drugo? Valjda religija? Religije, sve po spisku, do danas su razvile svoje fundamentalizme: one uvijek dijele čak i Apsolutno Zlo na “naše” i “njihovo”. Jedino umjetnost može uopće podnijeti misao o tome da nitko nije potpuno kriv ni potpuno nedužan.
Zapravo jedino umjetnost može ozbiljiti cilj koji imaju sve religije: iskupljenje. Svi mi koji pišemo, pišemo da se spasimo."
U jednom tekstu ste govorili o tragičnoj istoriji Vaše porodice, o majčinom i očevom iskustvu logora u vrijeme Drugog svjetskog rata. Kako je to djelovalo na Vaše književno djelo, je li to ono traumatsko mjesto oko kojeg se vrti Vaša dramska i u novijem vremenu prozna produkcija?
"Sigurno me određuje, razbješnjuje, rastužuje. Kroza me idu sva proturječja “prosječnog Evropejca” koji je imao čast proživjeti svoj život, barem njegov pretežni dio, u “dobu ekstrema” kako je XX vijek krstio Erik Hobsbaun.
K tomu u kontekstu u kojemu ni XIX vijek nije čestito dovršen. Sad se u Hrvatskoj trudimo, koliko god možemo, završiti XX vijek, i tu smo negdje, oko godine 1945. I to samo ako 1941. progledamo kroz prste vrlo mnoge popuste. Osebujno je zaista naše računanje vremena."
Upravo ste završili svoj prvi roman. Zapazio sam u medijima njegov neobičan naslov, Morendo, termin iz muzike?
"Ne znam je li to, i opet zakašnjeli, hrvatski roman nouevau, u smislu Rob-Grijea… no, na svaki način mislim da bismo morali pisati drugačije od hrvatskih realista tipa Kozaraca, Ivana i Josipa, ili zakašnjele romantike, tipa Augusta Šenoe… a takva je hrvatska proza danas.
U Morendu se bavim i odnosom vremena i povijesti, i usudom, kao i onim određujućim, ženskog principa u toj povijesti
Morendo opisuje neuspio susret funkcionalnih elita i naroda u kontekstu jedne velike bolnice u ratno vrijeme – time mislim na posljednji, da li i zadnji, balkanski rat, pitanje je.
Ali u Morendu se bavim i odnosom vremena i povijesti, i usudom, kao i onim određujućim, ženskog principa u toj povijesti – stari bi Gete rekao, onim “vječno ženskim”, Das ewig Weibliche – roman je, naime, i čisto ljubavni.
Izaći će usred ljeta, kao prava lektira za plažu, možete si misliti. Pisao sam ga tri godine, i tako ću eto, u poznoj dobi, barem pokušati položiti veliku književnu maturu."
Moja sloboda dobila je nove granice i nove okove
Uzburkavanje realnosti i Vaša sklonost ka stalnim ”miješanjima, mijenama, razmjenama i promjenama” bili su očigledno neshvatljivi kulturni procesi vladateljima u lokalnim obzorima nekadašnje SFRJ u kojima su dominirali zatvorenost i Duh palanke? Što je proisteklo u konačnom smislu iz svega toga danas?
"Svakako, skoro potpuni trijumf “Duha palanke”, koji bih ja radije nazvao sablast. Očit je pad razine u svemu, očita je nivelacija potrebna da bi stado uredno kaskalo prema svojem pojilištu. Ipak, ta je pobjeda “duha palanke” novijeg datuma.
Ja na primjer danas u “svojim novinama” mogu, u kolumni, napisati sve o vlasti, ali nijednu riječ o onima koji plaćaju oglase u tim novinama
U bivšoj i prezrenoj SFRJ, barem u zadnjih pet godina njezina raspadanja, dobre posljedice toga raspadanja bio je relativno veći prostor slobode; sigurno veći nego danas.
Ja na primjer danas u “svojim novinama” mogu, u kolumni, napisati sve o vlasti, ali nijednu riječ o onima koji plaćaju oglase u tim novinama. Moja sloboda dobila je nove granice i nove okove, i opet je postala jako relativna. Zapravo, najpoštenije bi bilo prestati pisati, sve dok se ne pokrene neko uistinu nezavisno glasilo."
Od Kafke do Saramaga
Doživljavate li sebe kao dramskog pisca, novinara, kolumnistu, esejistu, ili lirskog prozaika? Koji su Vaši uzori među piscima XX vijeka, u svjetskoj književnosti? Kako uostalom usklađujete sve ove književne uloge?
"Ne pitam o njima, pa ih i ne moram posebno usklađivati. Jasno je da građa za Morendo nije mogla biti drama. Veseli me što nitko i nikada po Morendu neće moći snimiti film. Ja nisam, kao većina drugih, odmah pisao filmski scenarij, kako bih unaprijedio svoje egzistencijalne nade.
"Od novijih Žoze Saramago – fantastičan autor, naročito Sjećanje na samostan"
No ja sam čitač-gutač. Kao uzore navest ću u prvom redu Kafku, tog, rekao sam već, sve modernijeg pisca (u ovome pak nema nekog obećanja sreće).
Od novijih Žoze Saramago – fantastičan autor, naročito Sjećanje na samostan. Kad bih uspio napisati jednu stranicu na toj razini, prestao bih pisati uopće. Potom, Vajsova Estetika otpora, u nas nepreveden kompendij o njemačkom podzemnom otporu Hitleru… ali i velika književnost."
Bonus video:
