Nova inscenacija “Višnjika”, repertoarski gest 25. Grad teatra i Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda koji je vratio Čehova na ovdašnje scene, opet je doveo pred crnogorsku publiku Jelenu Đokić i Svetozara Cvetkovića, glumački par koji i privatno dijeli svoja maštanja i ambicije, i koji ona veoma dobro poznaje.
Uloga Varje u podjeli reditelja Dejana Mijača, donijela je Jeleni Đokić ovog ljeta ovacije i odlične kritike – iako Čehov nije pretjerano nježan prema svojim junacima, ona je ovom liku dala nešto topline…
"Čehov je “Višnjik” zamislio kao komediju, samim tim ta “ne pretjerana nježnost” je nužna u stvaranju likova. Jako mi je bio značajan put kojim nas je Mijač vodio, tražeći od nas da se pozabavimo prvenstveno manama tih ljudi. Pa kad se u takvim “kreaturama” otkrije “srce da kuca”, onda to postaje mnogo značajnije. Što se “topline” tiče, ona se pojavila kao nužnost, da bih zavoljela lik koji igram… Nisam bila baš oduševljena ponudom", kaže kroz smijeh u razgovoru za “Vijesti”.
Šta je Vama lično najuzbudljivije u Varji - usvojenoj kćerki Ranjevske, koja sopstveniu život liječi pretjeranim radom i brigom o drugima, svjesna negdje da je već unaprijed gubitnica?
Postojanost. I negdje, baš kad se sve sruši i sve nade nestanu, mislim da ona tek tada počinje svoj život. Ovaj život koji Varja vodi, potiskivanje sebe zbog zadate zahvalnosti, i nije neki život, tako da u svojoj, pomalo i agresivnoj pravednosti nalazi svoj smisao i veličinu. Zato mislim, i želim da vjerujem, da kada se na kraju oslobodi te ogrlice očekivanja koju su joj opet drugi nametnuli, ona nasmijana odlazi svojim korakom, svojim putem, prvi put!
Čini se da je jedina nada za Varju samo misao da bi Lopahin, nekadašnji sluga, sada novi bogataš, mogao da je zaprosi, iako joj se čak i ne dopada?
- Mogu samo opet da citiram Čehova :”U moru gdje nema riba, i rak je riba”. A osim toga, opet je to nečiji tuđi plan koji je ona, zbog svog položaja i porijekla, spremna da ispuni, da se žrtvuje do kraja. Pa čak i da ubijedi sebe da to i sama želi…
Ko su Varje naših dana, ima li ih?
Ima nas, onoliko… Kada me okupira posao i odnosi vrijeme, pa iz griže savjesti još se dodatno nerviram po kući, a svjesna, zapravo, da su trenuci sa djetetom jedini smisleni i vrijedni svakog truda, odjednom već je kasna noć, a sjutra rano sve ispočetka….I ? Gdje je tu bio trenutak za mene? A to tako može i da potraje….I, eto Varje! – objašnjava Jelena Đokić.
A Svetozara Cvetkovića, nakon značajnih likova kao što su Banović Strahinja, Jegor, Ivanov… vidjeli smo i kao Gajeva Leonida Andrejeviča – lik koji bi, kako je izjavio Dejan Mijač, on sam želio da igra da je glumac….
Pa kad Dejan Mijač tako kaže, onda bih možda i trebalo da se zamislim! Vjerujem, zapravo, da u nekoj dubini i on zna da nisam do kraja došao s tim šta sve u sebi nosi taj čovjek. Najzad, tokom posljednjih dana proba Mijač bi mi često govorio – Cvele, to je divan tip, toliko divan da je potpuno beskoristan, samo da ga ne držiš u kući…
“Višnjik” su uvijek radili veliki reditelji, u njemu nalazili provokaciju za borbu sa modernim koje je postavio Čehov, a Gajeva, po pravilu, dobijaju neki “tzv.” zaslužni glumci na zalasku karijere, doajeni teatra, i oni kojima se treba “zahvaliti” ovom ulogom. Možda iluzorno, ali ipak vjerujem da se Mijač nije rukovodio time kada je poželio da ja tumačim Gajeva, vjerujući da shvatam da ova zamršena psihologija na kraju ipak krije i otkriva jednostavnost - onu lakoću igre do koje se dolazi preko mnogostrukih pokušaja da se pronikne do jedne od najkomlikovanijih iracionalnih struktura ličnosti klasične svjetske dramaturgije. Put, dakle, jeste bio dug, ali znam da smo na domaku cilja koji će lakoću i ljepotu u jednom trenutku otkriti.
Gajev bježi od stvarnosti sanjarenjem o uspomenama, ljubavima… Da li je to što mu gotovo više ništa ne treba odraz njegove slabosti ili možda snage?
Nema snage! Atipično za bilo koji, bar meni poznat lik svjetske klasike, a ipak tipično za Čehova u njegovim djelima. Gajev je “čovjek koji bi htio da…” I ništa više od toga, i u tome prođe život, kako rekoste, u uspomenama, ljepoti prirode, sanjarenju o mogućem i neostavirom… Pa ipak, ni to nije slabost, možda prije nesvijest o realnom. A danas živimo u tako realnom, na koje je teško privići se, teško boriti se, i toliko ima ljudi koji se jednostavno povuku u svoje misli, knjige, u svoje igre koje ih odvajaju od realnog.
Gajev je čovjek koji životni “teren” prepušta bez borbe. U komunikaciji sa ovim vremenom, može li biti simbol većeg dijela građanskog, civilnog, intelektualnog sloja koji svih ovih godina ipak “ustupa” prostor agresivnim, primitivnim, nadolazećim snagama i novim bogatašima?
Da izuzmemo dobrotu koja je opet tako rijetka, nemam ja mnogo opravdanja za Gajeva, niti sudim da je on pripadnik nekog intelektualnog sloja koji biva rastrgnut “novim bezosjećanjem”. Možda je lijepo i simpatično čitati i gledati njegove stavove, ali ostati infantilan u svojim pedesetim, ne može biti nikakvo opravdanje za nesposobnost borbe sa životnim iskušenjima. S druge strane, građanski i intelektualni sloj mora postojati, ali mora biti i aktivan, raditi za sebe, ali i za budućnost. Nemam opravdanja za neaktivnost, isto kao što nemam želje ni da generalizujem tzv. “nuovo riche” kao svijet bezobzirnih, bahatih i neobrazovanih, koji stiču bogatstvo ničim zasluženo. Bojim se bilo kakvih generalizacija. Treba poštovati – “know how” – sve koji svojim radom uspijevaju da stvore budućnost za sebe, i sredine u kojima žive, a da drugi zbog toga ne pate.
Čehov s melanholičnim osmijehom ispraća svoje junake – Gajev kaže: “Svi smo se umorili, čak smo se i razvedrili”. Šta to, zapravo, znači danas?
To znači – samo nek svaka muka prođe. Znači – dajte mi moj mir, znači – kraj mi je na vidiku, nemojte da talasate. Znači – put ka pomirenosti nad sudbinom. Znači – izgubili smo, hajdemo se lažno radovati, ali sa mjerom!
I neizbježno privatno pitanje - kakva je za Vas situacija kada sa svojom životnom partnerkom živite i na sceni?
Ona je san… A probudim se, i vidim da je tu. To je to…
Prisutni ste od samih početaka Grad teatra, koliko Vam je značajna ta saradnja?
Veliki sam dužnik Grad teatra, nekako najljepše trenutke stvaranja doživio sam pod ovim nebom, sa ljudima koji mi i danas znače u poslu kojim se bavimo. Živjeli smo teško vrijeme, ali smo se borili, nismo odustajali da u takvim uslovima izborimo neke divne, uzbudljive, i značajne pozorišne trenutke koji ostaju u duši nas koji smo ih stvarali, ali i publike koja ih je konzumirala. Vrijeme se, nažalost, nije promijenilo, ništa danas u Budvi ne izgleda kao prije deset, a kamoli dvadeset pet godina, pa ni značaj jedinstvenosti Grad teatra nije takav kakav je nekoć bio. Ne zato što je nešto sa Grad teatrom loše, već zato što je i sama Budva postala žrtvom psihologije onoga što u “Višnjiku” nosi Lopahin – sve staro ćemo srušiti, zelenilo ćemo posjeći, i napravićemo nešto grandiozno, gdje će svi dolaziti da nam se dive. A “zaradiću od svake parcele 25 hiljada rubalja godišnje”, kaže Lopahin. Zar se i ovdje u dobroj mjeri ne radi o istoj valuti o kojoj govori i Lopahin? Naši su pokušaji usamljene iskrice na nebu, koje ostaju nakon velikih vatrometa koje mi ne uspijevamo da platimo… Jedna velika i divna ideja Ljubiše Ristića i Svetozara Marovića ostala je da traje, i ne bi joj se smio vidjeti kraj. Jer ona, zapravo, poštuje prave i nesumnjive vrijednosti u scenskoj umjetnosti, koje se danas gube u komercijalizaciji svega što nas okružuje.
Građanski i intelektualni sloj mora postojati, ali mora biti i aktivan, raditi za sebe, ali i za budućnost. Nemam opravdanja za neaktivnost, isto kao što nemam želje ni da generalizujem tzv. “nuovo riche” kao svijet bezobzirnih, bahatih i neobrazovanih, koji stiču bogatstvo ničim zasluženo
Možda se samobranim od Varje u sebi Vi i Svetozar Cvetković prvi put bili ste partneri upravo u produkciji Grad teatra. Da li je sada, kada zajedno dijelite i profesionalni i privatni prostor, to možda “privilegovana” situacija?
Počeli smo sa predstavom “Jegorovi put”, u režiji Vide Ognjenović, kao otac i kćerka. I zaista, mnogo smo odnosa raznih od tada odigrali. Posljednjih godina često igramo u predstavama gdje nismo direktni partneri, i nema pravila kako prolazimo kroz rad. U svakom slučaju, to jeste ljepota našeg posla, a samim tim i našeg života, jer se stalno nešto mijenja i razvija. Protekla godina je, međutim, pokazala koliko to i komplikuje naš život, i život naše kćerke, kada su oba roditelja na putovanju s nekom predstavom…pa se i ona naputovala s nama. Izvjesno je da će morati da se napravi neka tačka u ugovorima, da ne možemo biti oboje u podjeli za svaki sljedeći projekat. A možda se, zapravo, samo branim od Varje u sebi, stavljajući, ipak, privatni život i sopstvene želje u prvi plan…
Bonus video:
