Književni program 25. festivala Grad teatar otvoren je predstavljenjem zbornika “Danilo Kiš (1935-2005) između poetike i politike”, čiji je priređivač Mirjana Miočinović. Knjiga je objavljena ove godine, a nastala je nakon skupa u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, održanog 2005, povodom 70-godišnjice Kišovog rođenja.
Zbornik je i prvo izdanje edicije “Transkripti CZKD” (među zastupljenim autorima su pisci Boro Krivokapić, Vladimir Arsenijević, Vladimir Bacunov, Mihajlo Pantić, Muharem Bazdulj, Igor Štiks, Kuper Vest, Aleksandar Gatalica, Davor Beganović, Laslo Bošković, Stiven Čejs, Aleš Debeljak, Zoran Đerić, Milan Đorđević, Aleksandar Hemon, Fatos Lubonja, Aleksandar Mandić, Andžej Stasjuk, Kšištof Varga, Nenad Veličković, Metju Rejmond), a uzbudljivo veče na Trgu pjesnika posvećeno Kišu, publici su priredili pisac Dragan Radulović, teoretičarka književnosti Božena Jelušić, i direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju Borka Pavićević.
U razgovoru za “Vijesti” Borka Pavićević govori ne samo o odnosu poetike i politike u dijelu jednog od najvećih pisaca ovoga jezika, već i o kulturnom i političkom ambijentu u kojem danas živimo – vraćanju Kiša i Miroslava Krleže u opticaj, uništavanju dara i kreativnosti s jedne strane, i jačanje malograđanstva koje ništa ne proizvodi, samo konzumira, i gotovo uvijek je nasilno…
Posljednje dvije decenije pojmovi angažman i intelektualac uspjeli su, kao i politike i političari na ovim prostorima, da se modifikuju u bizarnost i odsustvo morala. Šta je ono što mnogi ne shvataju, a što Kišov angažman čini toliko različitim?
Kiš govori, zapravo, o suprotstavljanju i vokaciji pisca u odnosu na sve oblike presije nad pojedincem, i u tom smislu, te uprošćene podjele na estetsko i političko jako su suodgovorne za ambijente koje smo stvorili - živimo u vrijeme u kojem svako njeguje „svoj vrt“, i u kojem, slikovito rečeno, glumac kaže „ja sam samo htio da glumim, ili samo želim da glumim“. E, sad, u kom kontekstu, kom trenutku, za koga ili protiv koga, nije važno. Takav stav prema okolini, ta projekcija svijesti i nedostatak kritičnosti, jesu pogubni za svako društvo, i zbog toga je ta krležijanska i kišovska tradicija pobune danas nešto što je od izuzetne važnosti. Pogotovu pred mladim svijetom koji, zapravo, gotovo ništa ne zna. Neki mladi u Beogradu misle da je Bertolt Breht još živ, a ista scena na sto načina postoji u čitavom regionu - bila sam u Zagrebu, gde je jedan od najvećih antropologa svijeta bila gost na sveučilištu. Kad su je pitali kako je došla, pošto je zaista jedna od svjetskih intelektualnih zvijezda, odgovorila je da je tu zbog svog dugogodišnjeg prijatelja Gaja Petrovića. Ali, niko nije znao ko je Gajo Petrović. U tom smislu, veoma je važno govoriti.
Šta je taj koncept koji se danas jedini nudi kao model opstanka i življenja?
To je taj svijet pristajanja, i taj svijet kulturne industrije, koji iz jednog nemišljenja sada ide u drugo nemišljenje, i gdje se svi koncepti EU prevode, zapravo, na način koji ljudima ovdje odgovara. I onda se ide na to da se odnjeguje funkcionalnost, svrhovitost, podobnost. Sjećam se srednjoškolske literature, kad nijesam mogla da vjerujem u Fromove riječi, kada je napisao da ćemo živjeti svijet u kome se jednakost iskupila po cijenu jednoličnosti. I tu je taj nauk Kiša, i taj zamah, i ta njegova sustavna kritika, koja je užasno bitna. Jer, čovjek koji pristaje na sve, i u kome ne postoji ta kamijevska pobuna, teško da može nešto da uradi. Danas više ne postoji načelo življenja, sada je načelo preživljavanje - važno je da se opstane, da se preživi. E, sad, da li mi u tom preživljavanju i živimo, to je druga stvar. S druge strane, potpuno je fascinantno na koji način se sada Krleža vraća u opticaj, odnosno, na koji način se otvara ta rasprava o Jugoslaviji i jugoslovenstvu, o naciji. Kad vidimo da je Krleža, zapravo, još prije 1918. nalazio izlaz u nekom pokušaju nekakvog utopijskog prevazilaženja problema, i to nešto sa lijeve pozicije, onda shvatimo u kojoj se mjeri ti ciklični istorijski krugovi, u stvari, ponavljaju.
Svih ovih godina mogle su se čuti razne polemike o tom eks jugoslovenskom prostoru, kao i pitanje - da je zaista postojalo kakvo-takvo civilno građansko društvo, i kakav – takav urbani kulturni ambijent, kako se ističe, da li bi ta država mogla da „pukne“ na tako zastrašujući način?
Prije svega, pošast je danas tolika, da je normalno da se ljudi vraćaju u neke vrijednosti za koje misle da su bile dio tog boljega života, a među takvim vrijednostima su i Kiš i Krleža. A politički sistemi su politički sistemi, to je isto kao da se pitamo kako je moguće da se stvore konc logori, a stvoreni su, i u politici je, kao što vidimo, sve moguće. Taj sloj koji smo imali u toj zajedničkoj državi, i koji se zove građanski i civilni, on je, zapravo, onemogućen da djeluje - nije se usudio da zauzme jednu lijevu poziciju, zato što je tu poziciju, naravno, samo kao parolu, zauzela partija Slobodana Miloševića, a naročito JUL, partija njegove supruge. Ono što je mogla da bude ljevica, ostala je bez mogućnosti i bez angažmana. Ali, postoji nešto što se, ako pominjemo bivšu državu ne može prenebregnuti, a to su emancipatorske politike koje je Jugoslavija imala, i one su bile ipak izuzetno važne. Možemo krenuti od žena, prema kojima od oslobođenja jeste započeo jedan emancipatorski odnos, ili od jednakog prava na besplatno školovanje za svu djecu u toj zemlji. U vrijeme moje generacije, svako ko je htio mogao je da ide u školu i da studira. To je bila tendencija, i ne kažem da u svemu tome nije bilo i ogromne količine zabluda. Ali, važna je tendencija ka nečemu, ka zidanju nečega, a najvažnije je da li je to tendencija ka zidanju mosta, ili zidanju privatne kuće, ka socijalnoj politici, ili u krađi socijalnog sistema... Bilo je, dakle, nekih vrijednih stvari koje su postojale, i zbog toga se neki ljudi vraćaju simbolima tog vremena. Postoji još jedna stvar – taj osjećaj koji je nastao nakon rata, taj osjećaj nesigurnosti, nestabilnosti, izbezumljenja, izmještanja, premještanja, osjećaj da je to prostor na kojem je četiri miliona ljudi dislocirano, onda čovjek doživljava još jednu traumu. Prije nekoliko dana, primjera radi, neko je napisao da je super ovo sve sa Novakom Đokovićem, ali da niko ne pominje milion mladih, školovanih ljudi, tipa Novaka Đokovića manje ili više, koji su od početka devedesetih pobjegli iz Srbije, niti se primjećuje da je iko zažalio za njima.
Zašto su ljudi koji bi mogli biti kreativna snaga gotovo odustali, i prepustili „teren“ nedarovitim, podobnim, prilagodljivim, potencijalno nasilnim?
Što je rekao jedan istoričar – pogledajte ljude koji su napravili Jugoslaviju, i pogledajte one koji su je rasturili. Pogledajte ljude koji su zidali tu zemlju, i pogledajte sada ljude koji je troše. Nataša Mićić je jednom iznervirana uzviknula u srpskom parlamentu – Dobro, pobogu ljudi, dosta, sve što ste uraduili jeste da ste potrošli dvije Jugoslavije, onu Aleksandrovu, i onu Titovu. I to je taj novi sistem „produkcije“ – sve što vidimo oko nas su ogromne zgradurine i kućerine onih koji „ne znaju odakle im prvi milion“, kafane, kafići, restorani, prodavnice... Ne kažem da i to nije dio opštih procesa, i da se dešava samo ovdje, ali istovremeno, to je veliki znak. Nedavno je predsjednik Srbije Boris Tadić izjavio kako su ljudi apatični. Pa zašto su apatični? Zato što su sve kreativne snage suspregnute... Kao čovjek koji je živio taj raniji sistem, i koji je prisustvovao i raznim zabranama, i raznim sastancima, nikada nijesam vidjela tu vrstu lojalnosti, dupeuvlačenja, kinjenja za bivanje u strukturi, vazelinstva, savijanja kičme, odsustva elementarnog samodostojanstva... Zato što su danas i moć i pare na jednom mjestu. I zato što je uvlačenje i imanje mjesta unutar tih partijskih hijerarhija postalo jedini način da ljudi rade. Jer, sve što je reprodukcija, potrošnja, konzumacija, to je razvijeno, i to su danas uzroci ove devastacije. Kad mi neko govori o ekologiji – to je opet čista politika. Jer, ako imaš korupciju, imaćeš i ekocid, i urbicid koji vlada. Jer, ako ne osvijestiš genocid, lako ideš u urbicid, a ako ne osvijestiš urbicid, poslije lako ideš u ekocid, i sve postaje začarani krug. Ostaje da istrijebimo taj ostatak šuma i ostalog što još imamo oko sebe, da i to potrošimo, i da onda krenemo da trošimo jedni druge.
Šta je, zapravo, cijelo pitanje ovog vremena?
Cijelo pitanje je to što nema katarze, i nema tragedije. A ipak, ništa nije tako inspirišuće kao nešto što je veličanstveno i tragično, i to je ono što životu daje život, a ne preživljavanje. Ovo što živimo je neprimjereno, nije pristojno, to se ne radi. Ako je nepristojnost zamijenila nekonvencionalnost, ako smatrate da je nepristojno isto što i nekonvencionalno, onda je sve pobrljano, sve pomiješano, sve pogrešno.
Bonus video:
