Direktorica Agencije za zaštitu životne sredine Daliborka Pejović ocijenila je da je eko kriminal u Crnoj Gori za nadležne još nepoznanica, bez obzira na veliki broj krivičnih djela protiv životne sredine.
Ona ističe da je “slijepo insistiranje” na potrebi da se u oblasti životne sredine odvoje državne od obaveza lokalnih samouprava dovelo do konfuzije, zbog nesposobnosti opština da ispune svoje obaveze.
"Svi organi državne uprave imaju problem što funkcionišu na osnovu dokumenata koji su stari deset, pa čak i dvadeset godina. Previše vremena trošimo na analizu da li neka dokumenta treba mijenjati. Svakodnevno se suočavamo sa činjenicom da za planove nijesmo radili strateške procjene na kvalitetan način ili ih uopšte nijesmo radili.
Sad svi imaju probleme: Vlada koja treba da valorizuje projekte, investitori koji dolaze i interesuju se da realizuju svoje projekte i državni organi koji treba da postupaju po zakonu.
"Ne znam čemu bojazan od javnih rasprava"
Za sve te projekte su se mogle raditi strateške procjene i riješiti problemi odmah u startu, a ne da investitori vode te bitke i da naknadno istražuju da li su im lokacije koje su date određenim koncesijama bogomdane da rade određen posao ili nijesu.
Neshvatljivo je da i dan danas dolaze u Agenciju raznorazni planovi da se realizuju kroz određene projekte EK i da opet i pored svega i upozorenja mnogi državni organi jednostavno ne žele da prolaze strateške procjene i javne rasprave.
Ne znam čemu bojazan od javnih rasprava. Ako nastavimo ovako da radimo onda ćemo u javnoj raspravi redovno da se čudimo i budemo zatečeni i da prosto nemamo odgovor na neka pitanja koja se tiču interesa građana i budućeg razvoja države.
Dosadašnja praksa pokazuje da su sve o odluke, u krajnjem, političke. Da li politika treba da se miješa u donošenje odluka o kapitalnim projektima?
"Ne, s tim što ja to ne bih nazvala politikom. Ja bih to nazvala izbjegavanje obaveza. Puno ljudi u Vladi jednostavno ne zna da im je to obaveza i da se sa tim problemom sretnu na kraju cijele priče i onda obično kažu da je prava šteta što neke procedure nijesu uradili mnogo ranije.
"Sve kompanije koje su došle, mimo ruskih, uglavnom odlično znaju na koji način i kako je potrebno i neophodno dobiti sve saglasnosti"
Nažalost, sad smo već u prilici da konstatujemo da nas, za sve velike projekte za koje planeri nijesu pitali nas, građane ili nevladine organizacije, sada pitaju sve međunarodne finansijske institucije i činjenica je da vam niko neće dati kredit ako nemate potrebne saglasnosti.
Oni prosto traže da za sve segmente životne sredine imate posebne saglasnosti i da tek nakon toga otvaraju kreditne linije za investitore. Sve kompanije koje su došle, mimo ruskih, uglavnom odlično znaju na koji način i kako je potrebno i neophodno dobiti sve saglasnosti da bi se dalje krenulo u realizaciju projekata.
Da li se to odnosi i na planirani projekat energetskog kabla i dalekovoda koji bi išao preko teritorije Crne Gore?
"Tu imamo tri otvorena pitanja. Jedno se tiče zaštite podmorja i morskog dna i činjenice da imamo sedam protokola Barselonske konvencije koji vrlo dobro specifikuju međunarodne domaće obaveze kada je u pitanju podmorski kabl.
"Druga vrlo važna priča odnosi se na uticaj dalekovoda i cijelog tog sistema na zdravlje ljudi"
Druga vrlo važna priča odnosi se na uticaj dalekovoda i cijelog tog sistema na zdravlje ljudi, i treće je pitanje zaštićenih prostora, odnosno nacionalnih parkova kroz koje treba da prođe. Na dosadašnjim javnim raspravama nije dat ni vrlo važan odgovor o ekonomskoj opravdanosti cijele investicije.
Tek poslije davanja tih odgovora će biti moguće donijeti kvalitetne odluke. Mislim da priča o koridoru od kilometra ne znači puno i da je treba svesti na 50 metara ili neku primjerenu mjeru da biste mogli praviti proračun uticaja dalekovoda na zdravlje ljudi i na životnu sredinu, tako da će plan sigurno morati pretrpjeti određene revizije.
Tu treba tražiti prostor da se eventualno iskoriguje trasa kabla. Treba imati u vidu i interese turizma.
Kako se desilo da Crna Gora još nema “Zelenu knjigu” svojevrsnu ličnu kartu o životnoj sredini i katastar zagađivača?
"To je projekat koji je vodio UNDP i nekadašnje Ministarstvo uređenja prostora i zaštite životne sredine i nikad se nije mogao formirati tim koji je trebalo na njoj da radi. Izrada katastra zagađivača prebačena je na lokalnu samoupravu i to je trenutno najveći problem u Crnoj Gori jer niti možemo sprovesti princip “zagađavač plaća” niti primijeniti kaznene mjere, a ni lokalne samouprave ne mogu da nas opsluže informacijama na bazi koje bismo mogli dalje da radimo.
"To slijepo insistiranje na potrebi da se odvoje državne od lokalnih obaveza i odgovornosti nas je dovela u konfuziju"
Već godinu i po redovno dobijamo odgovor da nema nikakve šanse da dobijemo ikakav podatak ili informacije o zagađivačima. Radi se o nepotrebnoj decentralizaciji, zbog koje ne možemo primijeniti kaznene mjere ni inspekcijski nadzor do kraja.
To slijepo insistiranje na potrebi da se odvoje državne od lokalnih obaveza i odgovornosti nas je dovela u konfuziju. Prvo trošimo različite pare za rješavanje istih stvari, a ne znamo ko šta radi na jednom i drugom nivou.
Drugo, oni ulaze u proces izdavanja dozvola za koje nemaju kapaciteta da iskontrolišu, posebno kada su u pitanju ekološke saglasnosti jer nemaju tu vrstu inspekcija. Za ono što oni treba da rade na lokalnom nivou, od monitoringa životne sredine, vođenja računa o emisijama gasova, o razvoju sopstvenih sistema mjernih stanica nemaju ni tehničkih ni kadrovskim mogućnosti.
Tu se mora ući u jednu vrstu potpuno drugačijeg sistemskog promišljanja rješenja, čak i po cijenu da se napravi tranzicioni period od tri godine u kojem bi trebalo koncentrisati probleme i naći način da se riješe.
Ali iz Vlade se stalno žale kako nemaju kapaciteta.
"Nijesam zagovornik te teze. Situacija nije sjajna i možemo da pričamo o tome da li su kadrovi više ili manje kvalitetni, ali ih ima. Samo je pitanje dobre volje da date ljudima šansu da rade. Ukoliko svjesno želite da nemate neku inspekciju, vi nećete zaposliti nijednog inspektora.
Ali to govori o načinu kako promišljate svoj rad u državnoj upravi. Ako želite da radite dovešćete ljude i oformiti jake inspekcijske organe.
Evidentno je da tužilaštvo i sudovi ili ne znaju ili neće ili nemaju vremena da se bave tim prekršajima u oblasti životne sredine.
"Ima puno neriješenih situacija od ranije i procesa koji dugo traju. Nema ljudi koji se bave takozvanim eko kriminalom i koji uopšte znaju da tako nešto postoji i da dobija na popularizaciji u EU. Imamo i malo kadrova u policiji koji se bave tim problemom.
"Do sada su bile samo dvije presude za eko kriminal, tj. krivično djelo protiv životne sredine i obje su novijeg datuma"
Nekog interesovanja postoji da se uđe u trag ko tretira otpad u Crnoj Gori, način na koji se on tretira, gdje završava. Isuviše sporo i na način koji nama nije do kraja razumljiv sagledavaju se materijalni dokazi koji treba da dovedu do toga da se vode kvalitetni sudski sporovi, da se brže podižu optužnice i predaju krivične prijave.
Do sada su bile samo dvije presude za eko kriminal, tj. krivično djelo protiv životne sredine i obje su novijeg datuma. To je slučaj sječe šume u Dragišnici koji još nije dobila sudski epilog, jer još odlučuje Viši sud, a presuđeno je konačno za nelegalan uvoz sibirskih tigrova koji su bili na CITES listi.
Zašto se gazdovanjem vodama bavi pet institucija umjesto jedne?
To niko ne zna i takav odnos je nepotreban. Koncetrisanje institucija i etički kodeks stručnjaka su vrlo bitne stvari. Potrebno je da pravimo kvalitetne studije i damo onome ko ih je naručio, a ne da ih pojedini stručnjaci prodaju nekoliko puta. To je užasan problem.
"Sve što se u javnom interesu donese kao studija ili baza podataka mora biti dostupno svima"
Studije koje finansiraju određeni sistemi treba da se predaju tim sistemima na upotrebu, jer ih je platio građanin, a ne da se prodaju investitorima, pa zatim Vladi, a treći put Agenciji za potrebe određenih donošenja odluka.
Sve što se u javnom interesu donese kao studija ili baza podataka mora biti dostupno svima, a ne da ga moramo platiti da bismo ga mogli koristiti. To je veoma neetička priča dobrog dijela ljudi koji rade u sektoru životne sredine.
Bonus video:
