“U to bezgranično vjerujem, u sponu i osjećaj između čoveka i onog dela sveta koji mu je dosuđen.” (Milena Dravić)
Za nas je ona bila glumica. U smislu u kojem jedno ime zamjenjuje čitav jedan pojam. Uzvišena, a ipak bliska, naša.
Voljeli smo je zbog uloga i, ne samo zbog poistovjećivanja sa njima, vjerovali da je dobra osoba. Da u toj unutrašnjoj neizmjernosti staju najbolje ljudske osobine. “Ko je ne bi voleo onakvu?!”, kaže Petar Božović.
A kakav je to samo raspon uloga: od “crnog talasa”, preko partizanskih filmova, do popularnih komedija, televizijskih drama i serija i zabavnih TV formata. Kakva duž jugoslovenskog filma.
U svaku ulogu Milena je unosila nešto dostojanstveno. Nešto što je nosila u sebi, drugačije od običnog i uobičajenog. Sa licem dječije razdraganosti i mudračke melanholije. I baletskim, gracioznim korakom.
Do kraja je, kako je govorila, bila i ostala štreber. Pripremala bi se dugo i strpljivo, oblikujući ulogu kao što se formira biser u školjci. Apsolutna posvećenost kao apsolutni sluh, kao etički princip. “Biti spreman, to je sve.”
Da je pisan za glumicu, Milena bi bila najbolji Hamlet.
A da je bilo godina podozrenja i šutnje? Bilo je.
Biografi će ispravljati greške.
I prije nego što ću imati tu čast da radimo zajedno, slušao sam o njoj zahvaljujući porodičnoj priviliegiji, poznanstvu započetom možda baš na filmu “Horoskop” Bora Draškovića, poslije kojeg će Milena i Dragan postati najpoznatiji jugoslovenski par. Ljubav, kao drama upotpunjavanja.
“I dan-danas, kada gledam njen prvi film, Prekobrojna, i kada dođe ona scena da Milena zapeva Jutros mi je ruža procvetala… meni krenu suze na oči. A da ne pričam o kraju filma Jutro, o sceni njenog streljanja, što je nešto najpoetičnije i najlepše što sam video ne samo u jugoslovenskom filmu. To kako je odigrala tu scenu u totalu, to su kulminacija i katarza u ovom našem poslu, zbog te sekvence vredi živeti, od toga se ne može dalje.”
2007. godine snimali smo u Perastu i u Dobroti kratki igrani film u kojem je Milena imala glavnu ulogu. Nije taj film mogao njenoj karijeri puno ni da doda ni da oduzme, ali ona je radila kao da je na početku i kao da od te uloge sve zavisi. Učinila je da i mi pomislimo kako radimo nešto važno.
Na snimanju je tako, slike u pokretu ukidaju rastojanje između stvarnosti i sna, između tijela i duše. Posmatrajući njeno lice u kadru, dešavalo bi se da zaboravimo na komande, na brigu o traci koja se troši opominjućom brzinom.
Da bi objasnio šta traži od glumca u filmu, odnosno modela (kako naziva svoje naturščike), Breson navodi priču koju je našao u Montenjevim esejima o skitnici u ritama na zimi i čovjeku umotanom do ušiju. “I Vama je, gospodine, lice otkriveno. Sad zamislite da sam ja cio lice.”
Lice, prva maska.
Milena je bila iscrpljena dugim noćnim snimanjima, ali se to ni u najmanjem ne bi osjetilo u kadru. Uvijek spremna da bude drugačija, da ponudi još jednu mogućnost interpretacije.
Sa kakvom se tek pažnjom odnosila prema svakom članu ekipe. Izuzetnih manira, ali ne osoba forme. Kada bi pitala kako si, znao si da to stvarno misli. I onda ti nije lako da odgovoriš.
U pauzama, kada bi nas vremenske prilike bacale u očaj, razgovarali bismo o filmu, o umjetnosti uopšte. To se nastavilo i kasnije kada bismo se sretali, jer Milena je sve pratila. Na festivalima ste je mogli vidjeti tek na kratko, između dvije filmske projekcije.
Gledajući je ovih dana u različitim ulogama, u različitim životima, čini mi se da je nosila u sebi neki neobičan spoj melanholičnog hiperborejskog duha i uzavrelog temperamenta Mediterana, koji je bio njen drugi dom.
Bila je jedinstvena ličnost: po gospodstvu, po daru i ljudskosti. Čovjek u kojeg mogu da stanu svi dobri ljudi.
Propuštena kroz kino-projektor, svjetlost čuva otisak tog lica.
Vrijeme je stalo.
Film teče.
Bonus video:
