Razgovor sa Teofilom Pančićem, popularnim kolumnistom, uticajnim književnim kritičarem, angažovanim intelektualcem koga se ne može ućutkati “višim ciljevima” i ostalim tabuima, autorom koji ima svoju publiku u čitavom regionu, uključujući i Crnu Goru, počinjemo pričom o hapšenju Ratka Mladića.
Na pitanje o značaju ovoga hapšenja za današnju Srbiju, Pančić kaže:
"Ne gledam na to u konteksu Srbije i ovog trenutka već na to gledam u kontekstu nečega što je odavno moralo da se desi i hvala Bogu da se konačno dogodilo. Mislim da je to važno zbog stvari koje su daleko od Srbije i koje su daleko od ovog trenutka.
To je važno za proces normalizacije života na cijelom postjugoslovenskom području, jer ako vi imate najznačajnijeg ratnog zločinca koji negdje čuči na slobodi i koga neko krije a ne zna se ni kako ni zašto, vi onda naprosto nemate preduslove za normalizaciju situacije.
Ja ne mogu da zamislim nijedan loš apsekat hapšenja Mladića, niti mogu da vidim kako bi to moglo da destabilizuje Balkan
Stavljanjem tačke na tu priču, čijenicom da su i Karadžić i Mladić u Hagu, da se sudilo Miloševiću, da se Šešelju sudi, da se sudi hrvatskim ratnim zločincima, mi imamo drugačiju situaciju na Balkanu i Mladić je bio ona jedina bitna kockica u tom mozaiku koja je falila i sada je i to došlo na svoje mjesto.
Mi možemo sljedećih sto godina da istražujemo zašto se to nije dogodilo mnogo ranije i na drugačiji način, ali je ključno da se to ipak dogodilo. Što se tiče Srbije i ovog trenutka, to je dobro da relaksira njen problem i sa EU, ali to je za mene od sekundarnog značaja, ali nije nekorisno.
Proteklih mjeseci su se ponovo aktualizovale ocjene da je region bure baruta, može li hapšenje Mladića biti okidač na bilo koji način?
"Ja ne mogu da zamislim nijedan loš apsekat hapšenja Mladića, niti mogu da vidim kako bi to moglo da destabilizuje Balkan, ne znam koliko će da ga stabilizuje, ali znam da ga sigurno ne može destabilizovati. Dakle, hapšenje Mladića je dobra stvar za cijelu regiju.
Ljudi to na različitim stranama različito doživljavaju, ali to je stvar koja je apsolutno morala da se dogodi. Ne vidim nijednu negativnu stranu toga.
Čak ni u samoj Srbiji?
"Ne, ni u samoj Srbiji. Čim je Mladić uhapšen, ja sam napisao da ne očekujem da će biti nekih nemira ili protesta i da očekujem da će sve to biti vrlo sitno i beznačajno i tako je bilo. Ništa se u Srbiji ne može dogoditi loše zbog toga što je uhapšen Ratko Mladić. U Srbiji se sve što se loše moglo dogoditi već dogodilo."
U Srbiji su uglavnom političke elite i javni poslenici isticali da je hapšenje Mladića dobro, ali da li zaista mislite da građani Srbije, ali i cijelog regiona, uključujući i Crnu Goru, dijele to mišljenje?
"Potpuno je irelevantno što misli neka budala u kafani, ja govorim o tim stvarima iz perspektive koja je važna. To je isto kao da me pitaš šta je mislio prosječni Njemac 1949. godine, koga je za to briga.
Važno je to da je tada Njemačkom vladao Adenauer i da nije vladao Hitler i da je Njemačka bila na putu da postane najveći stabilizirajući faktor evropskog kontinenta. Naravno da masa svijeta još uvijek ima kojekakvo smeće u glavi, ali ni to čak više nije većinsko raspoloženje jer da jeste drugačije bi ljudi glasali na izborima."
Mnogi kažu da Srbija i dalje nema jasno definisan pravac, da ne zna kuda ide, iako se deklarativno zalaže za ulazak u EU, da za to nema stvarne volje, kao i da je to ne samo problem Srbije već i cijelog regiona. Kako na to gledate?
"Da je Tomas Bernhard živ, on bi vam rekao da je svaki prosječni Austrijanac fašista, a ipak je Austrija jedna stara, stabilna evropska demokratija.
Nemam potrebu da zadovoljavam tu vrstu mazohizma, Srbija je prelomila na stranu približavanja EU i ja ne vidim političku snagu, ništa što je značajno, što je relevantno što bi tu stvar moglo da okrene u drugom pravcu.
Korupcija u ovoj zemlji cvjeta na sve strane i to je jedna endemska bolest cijelog regiona, ali ne možemo da se izvlačimo da toga ima i kod drugih
Ta stvar je adaktirana, Srbija ide ka EU, ja bih volio da ide brže, da ide bolje, ali ja nijesam relevantni predstavnik prosječnog građanina ove zemlje."
Da li taj put prati ispunjavanje evropskih standarda?
"Evropske standarde usvajaju ljudi koji su za to odgovorni, a ne Žika iz kafane koji misli nešto da misli. Evropski standardi su posao vlasti i njih treba pritiskati uvijek kada postoji utmeljena sumnja da se ti standardi nedovoljno sprovode. Za mene je relevantno da li vlast to radi, a radi tako gdje je natjeramo da to radi, kao i svaka vlast.
Vlast nije pretjerano oduševljena da sprovodi evropske standarde, ali postoji spoljna kontrola koja dolazi od institucija EU, a sa druge strane djelimično postoji unutrašnja demokratska javnost koja radi monitoring te vlasti."
Postoji li ta unutrašnja kontrola?
"Postoji do neke mjere. Zavisi od konkretne do konkretne stvari. Korupcija u ovoj zemlji cvjeta na sve strane i to je jedna endemska bolest cijelog regiona, ali ne možemo da se izvlačimo da toga ima i kod drugih."
Da li generalno ima dovoljno kritičke svijesti?
"Ja ne znam što je dovoljno i u kojoj to treba da bude mjeri. U društvu koje ima medije koji su opoziciono nastrojeni, koje ima nezavisne intelektualce, opozicione političke partije, mislim da je bespredmetno govoriti o tome da li postoji kritička svijest."
A zašto onda u jednom interjvuu kažete da novinarstvo nikada nije bilo na nižem nivou?
"To je, nažalost, činjenica, ali to nema veze sa kritičkom sviješću, već sa zanatskom bijedom. Nije nikakav problem napisati da je Boris Tadić budala i kreten, problem je u tome što se to čita u očajno lošim novinama i što će se takve kritičke riječi slušati u očajnim televizijskim emisijama na očajnim televizijskim stanicama.
Kao i svaka nagrada, pogotovo kada te nagrađuju kolege, to prija i godi sujeti
Ja sam govorio o tome da je novinarstvo u zanatskom smislu nikada gore, a ne u političkom smislu. U političkom smislu možda nikada nije bilo bolje, ali meni to nije nikakva utjeha, jer, osim dva-tri izuzetka, nema medija koji bi meni kao čitaocu zadovoljio elementarnu intelektualnu znatiželju."
Dobili ste nedavno nagradu za etiku i hrabrost, šta Vam znači ta nagrada?
"Kao i svaka nagrada, pogotovo kada te nagrađuju kolege, to prija i godi sujeti, to je neka vrsta satisfakcije da to što radiš ima neki odjek i da postoje ljudi koji cijene to što radiš. Ipak, čovjek to ne bi trebalo da shvati previše ozbiljno.
Nisam dobio baš puno nagrada u životu, nisam razmažen nagradama, ali ne žalim se, mislim da je to prava mjera, i to je moj odnos prema nagradama uopšte. Prosto, lijepo je, prija, ali ne utiče na moj život ni na koji način, život ide dalje, ja radim svoj posao nezavisno od toga kako okolina reaguje na to."
Da li je danas u Srbiji, u cijelom ovom regionu teško biti hrabar?
"Teško je u životu biti hrabar, i u Švedskoj i u Gvineju Bisao."
Zar ipak ne mislite da je malo teže danas biti hrabar u Srbiji nego u Švedskoj?
"Mi nismo u švedskoj situaciji, pa da možemo to mjeriti tim aršinima. Ne treba to mistifikovati, ne želim da to pitanjem svodim na Srbiju, jer bih mogao da dođem u kretensku situaciju da objašnjavam kako sam ja jako hrabar a živim u užasnim uslovima.
Mi smo jedna rubna poluevropska sirotinja, ne samo u materijalnom nego i u duhovnom smislu u demokratskim standardima
Naravno, da je gledano socijalnim uslovima teže biti hrabar u Srbiji nego u Švedskoj, ali postoje razne zemlje u kojima je daleko teže biti hrabar nego što je to u Srbiji ili Crnoj Gori. Ne bih se nikada mijenjao sa ljudima koji treba da budu hrabri u Iranu ili u Libiji, Siriji.
Mi smo jedna rubna poluevropska sirotinja, ne samo u materijalnom nego i u duhovnom smislu u demokratskim standardima i kao takvi imamo sve rubne demokratske fenomene a samim tim pojačane standarde hrabrosti i pojačane standarde duhovne korumpiranosti. Ali ne volim to da mistifikujem."
Koliku cijenu u tom smislu plaćate imajuću u vidu, između ostalog, i da su Vas prošle godine fizički napali u autobusu?
"Ja mislim da ne plaćam nikakvu cijenu, ali mislim da to nije objektivno stanje stvari. Ja mislim da ne plaćam neku cijenu zato što ja radim ono što volim da radim, a to je pisanje i od toga živim. To ne znači da od toga samo plaćam račune, već je moja ukupna egzistencija zasnovana na tome. To je ono što sam od života želio.
Prema tome, ja nemam prava da se žalim. E sad, što te zbog toga što pišeš neki ljudi mrze, što ti žele zlo, što ti neki ljudi čine zlo... to nije prijatno, ali je za mene prihvatljiva cijena koja je ništavna u poređenju sa ogromnim zadovoljstvom da radiš ono što voliš, onako kako voliš."
Da li si pristajao na kompromise?
"Ne, u nekom bitnom smislu. Svaki čovjek u životu i privatnom i profesionalnom pravi neke sitne greške, ali nemam ništa bitno čega bih se kajao ili stidio, ali imao neku potrebu da to promijenim kad bih mogao da se vratim unazad."
Da li biste danas potpisali sve što ste nekada napisali?
"Apsolutno. Čak iako sam negdje omašio, ta omaška nije bila iz neke zle namjere. I pogrešku bih potpisao, a ne ono u čemu sam bio u pravu, a čega je bilo puno više. Uvijek stojim iza svega što sam uradio i nema razloga da se bojim da će mi neko nešto izvući i reći - ti sad pričaš nešto, a vidi što si pisao."
Nakon napada na Vas, rekli ste da očekujete da će nadležni organi rasvijetliti taj slučaj. Da li biste i sada stali iza tih riječi, imajući u vidu šta se sve desilo u međuvremenu?
"Taj slučaj je još u toku, tako da je nezahvalno prognozirati pogotovo kada si jedna od strana u sporu. Ja bih volio da je sve to iza mene, to mi je ogromna gnjavaža da se na bilo koji način bavim time. Razvlačiti nekoga ko je doživio, da se blago izrazim neprijatnost, tjerati ga na ponovno suđenje, na svjedočenje.
Činjenica je da Mešina nagrada ima princip koji malo podsjeća na Evroviziju, jer iz svake bivše jugoslovenske republike postoji po jedan selektor
Činjenica je da je prvostepena presuda bila loša, napadači su oglašeni krivim i dobili kaznu koja je duplo manja od zakonskog minimuma. To je sprdnja od pravde.
To što je ta prvostepena presuda ukinuta samo po sebi nije loše, ali tek kada vidim kakva će biti drugostepena presuda, ja ću moći da kažem da li je ukinuta da bi bila poboljšanja ili suprotno.
U Crnoj Gori, recimo, posljednja knjiga Balše Brkovića, iako je izazvala jako veliku pažnju čitalaca i stručne javnosti, nije ušla u selekciju za Mešinu nagradu, selektor je bio Pavle Goranović, bivši savjetnik premijera i provjereni kadar vladajuće partije?
"Činjenica je da Mešina nagrada ima princip koji malo podsjeća na Evroviziju, jer iz svake bivše jugoslovenske republike postoji po jedan selektor. To je sporno, jer za nagradu može da konkuriše samo onaj koga taj selektor propusti kroz svoj filter.
Knjiga Balše Brkovića je jako dobra i za deset, petnaest godina kada neko bude vidio da ta knjiga uopšte nije prošla filter, nije prošla konkurenciju, pitaće se kako je to moguće
U bosansko-hercegovačkom izboru nema Muharema Bazdulja, smatram da je to skandalozno, jer se radi o izvanrednoj knjizi. Evo i slučaj Balšine knjige. Problem je u tome što se takve stvari dešavaju, ali nema šanse da ti dokažeš zašto je to tako.
Ti možeš da kažeš, to je politički razlog, a ovaj selektor da odgovori - ne, ma ne, nije, taman posla. E, sad ti to dokaži. Uvijek je vrlo porozno kada se radi o ukusu i mišljenju jednog čovjeka, granice su vrlo porozne, ali utjeha je što se na kraju ipak pokaže ko je radio kako treba, jer ako ništa drugo postoji faktor vremena.
Knjiga Balše Brkovića je jako dobra i za deset, petnaest godina kada neko bude vidio da ta knjiga uopšte nije prošla filter, nije prošla konkurenciju, pitaće se kako je to moguće. To je ta naknadna pravda, koja mnoge stvari dovodi na svoje mjesto.
Koliko je to uticaj politike, ličnih odnosa, kolegijalnih sujeta... moje iskustvo je da je to mješavima svega toga. Ali, to je užasno teško dokazati."
Književna slika regiona
"Ništa se nije bitnije promijenilo u posljednjih 15-ak godina, mislim da je i dalje, evo sada sam treću godinu zaredom učestvovao u radu žirija Jutarnjeg lista za prozu, hrvatska scena najjača, mada to nije više onaj polet koji je bio početkom 2000-ih godina, ali to je scena koja drži primat.
Imamo jak prodor jednog novog senzibiliteta, nekih novih pisaca koji su se afirmisali posljednjih pet, šest, najviše deset godina
Kada je riječ o srpskoj sceni, tu dolazi do smjene generacija i ta scena pati od zakašnjelih odjeka jednog jalovog i od književnog smisla ispražnjelog postmodernizma, od mamuzanja mrtve rage prežvakanog postmodernizma koji je uljuljkao, uspavao srpsku književnost sa jedne strane, a sa druge strane imamo stare ispražnjene pisce iz nacionalističke garniture koji su na kraju svojih karijera i koji nisu relevantni.
Negdje između imamo jaku scenu, ali nekada je to bilo mnogo značajnije, recimo 80-ih godina kada je centar bio Beograd, ali i Novi Sad. Sada se to pomjerilo, ali mene to ne potresa, jer ne gledam na to na takmičarski način, već me dobra knjiga uvijek raduje.
Čini mi se da je sada kreativni vrh srpske književnosti u godinama kada ljudi pišu svoja najbolja djela, kao što je Albahari, Basara, Petković, Jelena Lengold, bojim se da ću zaboraviti neko bitno ime. To je ta generacija koja je proistekla iz postmodernizma, ali ga je poetički prevazišla, i ona je najjača.
Imamo jak prodor jednog novog senzibiliteta, nekih novih pisaca koji su se afirmisali posljednjih pet, šest, najviše deset godina, to je nešto što mi daje nadu da ne živimo u nekoj baruštini."
Bonus video:
