Slikarka Katarina Švabić jedna je od troje umjetnika kojima je ove godine dodijeljena nagrada “Milunović, Stijović, Lubarda”. Tri ravnopravne nagrade „Milunović, Stijović, Lubarda”, dijele Mirko Toljić za grafiku bez naziva - kolografija, Sreten Milatović za skulpturu „Noć” i Katarina Švabić za sliku bez naziva.
Katarina Švabić je povodom toga kazala “Vijestima” da joj veoma znači nagrada, i kao podrška i podsticaj, ali i kao priznanje da su njen rad i uložena energija na neki način prepoznati i interesantni kolegama i žiriju. Nagradu, kaže, nije očekivala. “Dugo me nije bilo na godišnjim smotrama Udruženja, uopšte izložbama, pa u tom smislu moja potreba je bila da predstavim ono na čemu radim zadnjih godina, a nagrada je iznenađenje”, priznaje ona.
Inspiracija za njene radove dolazi iz prirode, a motiv nagrađenog je unutrašnje stanje i doživljaj prirode...
“Motiv je unutrašnje stanje, doživljaj prirode, njenih energija, kretanja, vjerovatno nastao kao posljedica dugih perioda posmatranja prirode, vjetra, rijeke, ptica... Naročito onih nevidljivih fenomena i snage prirode, čiji uticaj osjećamo iako ne vidimo... Radovi su apstraktni jer se nisam oslanjala na vizuelnu percepciju već na dublji, unutrašnji, intuitivni proces i doživljaj”, objašnjava i dodaje da su sve njene slike “lični, intimni doživljaj svijeta - prirode i njene neuhvatljive inteligencije”.
“To je moj naivni pokušaj razumijevanja njenih principa, stanja, promijena. Za mene lično to je dragocjen meditativan proces povezivanja, opuštanja i prepuštanja likovnim igrama, zakonima forme, boje, kompozicije, ritma i slično”, ističe umjetnica. Nagrađeni rad nema ime, a razlog za to je energija koju on nosi i koja je apstraktna, kaže Švabić i ističe da je imenovanje u takvom slučaju suvišno.
“Rad nema naziv jer je motiv i energija kojom se rad bavi sama po sebi apstraktna, pa riječi djeluju suvišno ili površno ili nameću određeno tumačenje. Sa druge strane, ovdje se više radi o intuitivnom iskustvu i doživljaju a manje o konceptualizaciji, umnom, misaonom shvatanju djela, tako da imenovanje na neki način djeluje suvišno”.
Jedan od njenih radova našao se i u izboru kustoskinje i istoričarke umjetnosti Nataše Nikčević u sklopu izložbe “Crtež kao eksperiment”. Švabićeva kaže da je crtež uvijek i oduvijek u centru njenog rada i istraživanja.
“To je medij kroz koji se najdirektnije i najintimnije likovno izražavam, i brutalan i suptilan u isto vrijeme. Iz tog medija, iz crtačkog procesa formiraju se svjetovi iz kojeg kasnije nastaju i slike i drugi radovi”, naglašava Švabićeva.
Na pitanje “Vijesti” kakvi su njeni planovi za dalji rad, u umjetničkom stilu odgovara: “Puno sati u ateljeu, veći format, drugi mediji...a ostaje neizvjesna borba usklađivanja tog za umjetnost potrebnog vremena sa ostalim obavezama i ulogama. Nadam se i nekim budućim izložbama, zaokruženim istraživanjima...”
Odnos prema umjetnosti u našem društvu treba mijenjati
Švabićeva je više puta izlagala na kolektivnim izložbama u inostranstvu. Takva iskustva su, kaže ona, za umjetnika dragocjena.
“Ne mogu se baš pohvaliti da sam imala zapažene izložbe u inostranstvu jer nikad samostalno nijesam izlagala izvan Crne Gore. Bilo je interesantnih kolektivnih nastupa i uspješnih predstavljanja, mada tek par puta sam imala priliku da sa radom i ja putujem i ta su iskustva bila dragocjena. Produkcija izložbi, odnos društva prema umjetnosti, potreba publike za umjetnošću - to su neke kvalitativne razlike, samim tim i prostor za naš sistemski razvoj i promjene potrebne našem društvu”, ističe Švabićeva.
Bonus video:
