Jutro je bilo mnogo gadno. Haotični ponedjeljak nakon jednonedjeljnog raspusta. Ispred zgrade, nije bilo naručenog auta da djecu i mene vozi u školu. Čekali smo, na vjetru i kiši, od 8.15 do 8.45. Sin je kasnio na common entrance, nešto kao naša ‘mala matura’; kćerkine su se mršave noge smrzavale u dokoljenicama.
Zvala sam agenciju koja iznajmljuje auta, pitala ih da mi odaju tajanstvenu lokaciju na kojoj se, navodno, u saobraćaju zaglavilo vozilo koje sam bukirala još prije vikenda. Nisu mi htjeli odati tajnu lokaciju. Bili su konspirativniji od ekipe Toni Soprana.
‘Recite mi gdje je auto!’ vikala sam. ‘Mokri smo do gole kože. Sin kasni na ispite za upis u sljedeću školu! Recite mi gdje je auto, hodaćemo do tamo, na koljenima ako treba!’
Vukući djecu za sobom, hodala sam niz ulicu, kružeći, poput lešinara, oko automobila zaglavljenih prije mosta
‘Sorry, madam’, šuškala je Karli iz slušalice, ‘Kao što Vam je moja koleginica još prije petnaest minuta rekla, plavi “ford fokus” je iza ugla i za dva će minuta doći do vas.’
Opsovala sam, ali ne nju, naravno. Ne bih rizikovala da mi policija dolazi na vrata. Više sam opsovala život, sudbinu, gradurinu.
Svejedno mi je Karli bijesno spustila slušalicu. Odnosno, nije, samo je nenajavljeno prekinula vezu, jer - kako se u današnje vrijeme ‘bača’ slušalica? Nikako. Elegantno se kažiprstom sklizne po ekranu telefona, preko kvadratića na kojem piše end call.
Vukući djecu za sobom, hodala sam niz ulicu, kružeći, poput lešinara, oko automobila zaglavljenih prije mosta. Opakim sam pogledom tražila svoj plijen: plavi “ford fokus”. Našla sam ga na kraju puta, možda. Još uvijek nisam sigurna da je to bio taj auto, bukiran za nas, ali – ko me je više mogao odbiti?
***
Poslije škole, ubacih muziku u uši i pobjegoh u Piter Džouns, robnu kuću. Piter Džouns mogu zapravo navoditi kao ime mog terapeuta, jer tamo često bježim nakon stresnog jutra. Rano se otvara, i toplo je unutra: ne pale se erkondišni samo zato što je, tobož, jun. Takođe, nalazi se na pola puta između škole i kuće.
Sjećam se jedne djevojke, nazvaću je ovdje Jagoda, koja bi ujutru našminkala i sredila sebe i svoju, tada, petogodišnju sestričnu, pa bi se obje zaputile u Namu
Moto Piter Džounsa je: ‘Never knowingly undersold’, ili, u slobodnom prevodu – niko u gradu nema povoljnije cijene; a ljudi koji su tamo zaposleni ujedno su i ‘partneri u poslu’, pa su svi ljubazni. Nema zime za Engleze, sve dok imaju autorska prava na engleski jezik, Marks&Spenser i Piter Džouns.
Piter Džouns u nekim svojim kutovima čak i miriše nostalgično: kao odjeljenje sa tepisima iz robne kuće Nama, gdje su nas u drugom srednje vodili na praksu. Samo što je u Nami, na tom spratu sa tepisima, stalno sjekla promaja pa smo bježali na parfimeriju, gdje smo odmah bili mnogo bolje raspoloženi.
‘Idemo tetka i ja u robnu kuću da krademo’, odgovorila bi mala Jagodina sestrična, sijajući od uzbuđenja
Imala je i Nama, znači, neka terapeutska svojstva, još onda. Sjećam se jedne djevojke, nazvaću je ovdje Jagoda, koja bi ujutru našminkala i sredila sebe i svoju, tada, petogodišnju sestričnu, pa bi se obje zaputile u Namu.
‘Gdje ste to poranile, tako sređene?’ pitale bi komšije.
‘Idemo tetka i ja u robnu kuću da krademo’, odgovorila bi mala Jagodina sestrična, sijajući od uzbuđenja.
Gdje li su sada njih dvije? Jesu li obje na antidepresivima? Ili žive svoj san, zaposlene u Delta sitiju? Mislim, nisu valjda u zatvoru; nepunu deceniju nakon njihovih nevinih, terapeutskih obilazaka robnih kuća, kod nas se počelo otimati mnogo više…čitavi objekti. Čitavi gradovi. Nacionalna bogatstva.
***
E tako su, ovoga proljeća, terapeutsko (a ne otimajuće) dejstvo na London imali Amerikanci, zapravo – predstavnici američke elite, koji ponovo jašu na vrhovima talasa. Do skora je izgledalo kao da će ih talasi potpuno poklopiti, ali, isplivaše, čini se, pokupiše svoje surfbordove i opet zajahaše talas koji grabi naprijed, do nekog rta Dobre nade.
Znam da će Vil i Kejt opet doći na red, pa zatim dugo suvereno vladati naslovnim stranicama novina, ali, Mišel i Barak ne samo da su zasjenili novopečene mladence već su uspjeli u štampi dobiti više superlativa čak i od Kraljičine posjete Irskoj
Ovo se sve odnosi samo na zapadnjačku elitu. Moji pozdravi iz Londona, pa još s ljubavlju, ovoga puta ne prenose bolesti i mrak Zapada. Ako ćemo pravo – mrak je to kao i svaki drugi: siromaštvo, nepismenost, droga, kriminal, nasilje nad djecom. Mrak, bolest, pa još na stranoj teritoriji; košmar.
Po Londonu se još priča i piše o bračnom paru Obama, sada već više o Mišel nego o Baraku.
Znam da će Vil i Kejt opet doći na red, pa zatim dugo suvereno vladati naslovnim stranicama novina, ali, Mišel i Barak ne samo da su zasjenili novopečene mladence već su uspjeli u štampi dobiti više superlativa čak i od Kraljičine posjete Irskoj.
Mišel u Londonu volimo i zato što, naizgled, ne izgladnjuje sebe zbog taštih modnih kreatora
Autorka jednog od tekstova posvećenih njima pita se, recimo, zašto Mišelici niko od članova ili slugu kraljevske porodice nije rekao da prilikom šetnji Londonom na sebi mora imati odjeću u čije su rubove ušiveni mali tegovi?
Sve ostrvske plemkinje znaju za taj trik, i baš su ga mogle podijeliti sa Mišel, koja je svoje lijepo tonirane ruke morala koristiti da stiska haljinu oko nogu. Naleti londonskog vjetra dolaze iz nezgodnih pravaca, lepršavi se komad garderobe lako podigne do struka, a u blizini će uvijek biti neki paparazzo da to uslika.
Mišel u Londonu volimo i zato što, naizgled, ne izgladnjuje sebe zbog taštih modnih kreatora. (Za razliku od većine današnjih Prvih dama.) Volimo je i zato što je, umjesto savremenih čarobnica-guvernanti koje čak imaju dozvole za pilotiranje (vjerovatno i licence to kill), Mišel u Bijelu kuću uselila svoju majku da joj se brine o kćerkama.
Zasadila je povrće u vrtu iza (Bijele) kuće. Njena ruka obgrli Kraljicu Elizabet oko struka, mada se to strogo kosi s protokolom. Ali najvažnije je, ipak, što su i ona i Barak vrhunski entertejneri koje je zabavno i gledati i slušati.
***
Prošle sam nedjelje promijenila dva autobusa i dvije podzemne da bih se dovukla do O2 Arene u sjevernom Griniču i dva sata slušala opet jednog Amerikanca, Džerija Sajnfelda, najuspješnijeg svjetskog komičara, inteligentnog Njujorčanina, koji je, nakon što se prije desetak godina oženio, i potpuno povukao iz svijeta šou-biznisa, iznenada odlučio krenuti na veliku turneju.
Trebalo je da tamo idem s mužem, neki su nam prijatelji nabavili karte, ali muž ni u snu ne bi vozio dva sata do Arene za masovna okupljanja, oko koje onda treba sat vremena kružiti u lovu na parking, pa još dva sata sjedjeti u plastičnoj stolici, dok neki foler proba da te zasmijava.
‘Znači, ja sam očigledno imao neke issues (probleme). Ali, ja sam volio te svoje probleme. Uživao sam u njima. Bili su to predivni problemi.’
Na kraju sam na Sajnfeldov šou išla sa Sintijom, Amerikankom iz moje grupe frendova-pisaca. Englezi iz te moje grupe ne vole bogate i slavne.
Oni rađe obilaze zabačene Soho klubove u potrazi za sirovim, neotkrivenim talentom. Sintija je bila idealno društvo za Sajnfelda: odrasla u njujorškom Kvinsu, zarazan smijeh, neumoran duh; a još se odlično snalazi po Londonu.
‘Šta misliš’, pitala me je, ‘zašto je Sajnfeld odlučio da se vrati poslu i turnejama? Sigurno nije zbog para.’
‘A kako se ne bi vratio, moja Sintija’, rekoh svojoj neudatoj prijateljici.
‘Pa ti pojma nemaš koliko komičnog materijala nude brak i djeca. Morao je to sa nekim da podijeli, inače bi pukao.’
Kada smo izlazile iz Arene, Sintija mi je rekla: ‘Dugo je bilo gadno, znaš. Ali sada sam opet ponosna što sam Amerikanka.’
I zaista je podijelio histeričnu komiku braka sa ‘gomilom kokosovih glava tamo gore’ kako je opisao krcate galerije O2 Arene. ‘Oženio sam se tek u 46-oj godini’, rekao je.
‘Znači, ja sam očigledno imao neke issues (probleme). Ali, ja sam volio te svoje probleme. Uživao sam u njima. Bili su to predivni problemi.’
Nego, možda je samo jedna stvar dosadnija od prepričavanja svojih snova drugim ljudima, a to je prepričavanje komedija, uz obavezno ‘Ali znaš li kako je smiješno zvučalo kada je on to rekao!’ Zato mi morate vjerovati na riječ da je Džeri Sajnfeld i dalje u formi.
Kada smo izlazile iz Arene, Sintija mi je rekla: ‘Dugo je bilo gadno, znaš. Ali sada sam opet ponosna što sam Amerikanka.’
Još da dodam: dok su London obilazili pripadnici američke elite, i sunca smo imali. Za sve su se bili pobrinuli. Najuspješniji američki produkti, bilo čime da se bave, uz to moraju biti i vrhunski zabavljači. Jedino se tako mogu održati na vrhu. Jer, show (biznis) must go on.
Bonus video:
