Zaustaviti tok događaja u medijumu koji podrazumijeva neumitni protok vremena znači otjeloviti iluziju trajanja. U filmu „Tanka crvena linija“, koji je po tematskom određenju ratni film, Terens Malik nas izvodi iz temporalnosti u evokaciji onog što junaci jesu, kao i onog što nijesu doživjeli.
Jedan primjer nam daje scena u kojoj se Vit, nakon što je odvukao potjeru za sobom, nađe opkoljen neprijateljskim vojnicima. Suočen sa smrću, on se nalazi na svojevrsnom ostrvu sadašnjosti.
U tom produženom trenutku, izuzetom iz stvarnosti, prostor se tretira kao dimenzija vremena; vremena koje je potrebno da bismo razumjeli sebe i svijet u kojem smo.
Prosijavanje znakova upućuje nas na unutrašnju vezu među stvarima, kao da je „svačija duša dio jedne velike duše“, i kao da su „sva lica različita lica jednog čovjeka“
Drugi primjer odnosi se na slučaj u kojem redov Bel zamišlja susret svoje supruge sa nekim vojnikom. Taj vojnik bi mogao biti on sam, na nekom dopustu ili kao povratnik iz rata. Moglo bi se, pak, raditi i o situaciji u kojoj njegova supruga prima vijesti o tome da je on stradao u borbi.
No, možda je riječ o reprezentaciji događaja koji se desio, a čija verifikacija iz Belove tačke gledišta tek slijedi. Naime, on će dobiti pismo u kojem ga supruga obavještava da je započela vezu sa jednim oficirom i da želi da se njihov brak okonča.
Za Terensa Malika kategorija vremena je važnija od maskarade narativa. Tako je i u predstavi svijeta koja se zasniva na univerzalnim iskustvima rata. I rat između dvije vojske na ostrvima Južnog Pacifika je rat između dva čovjeka svedena na nešto manje od toga.
Ekstaza smrti dok bogovi spavaju, umotani u oblake. A bogovi su prisutni u prirodi, u kojoj se i smrt skriva. „Ko si ti da postojiš u svim ovim oblicima?“
Složena upotreba voiceovera ne služi pojašnjavanju stvari niti uspostavljanju ironijske distance, već je riječ o poetskoj predaji iskustva koje sadrži mnogo više pitanja nego odgovora
Ne potiče li svaka razdvojenost u svijetu od nerazumijevanja? Prosijavanje znakova upućuje nas na unutrašnju vezu među stvarima, kao da je „svačija duša dio jedne velike duše“, i kao da su „sva lica različita lica jednog čovjeka“.
U filmu nema ispravne strane, sa kojom bismo više saosjećali, kao što „Tanka crvena linija“ nije ni kontemplativni traktat protiv razaranja i uništenja. Manihejski dualizam svjetlosti i tame odražava se na strukturu filma zasnovanu na opozicijama lično-kolektivno, subjektivno-objektivno, čovjek-priroda.
Mir koji vlada u prirodi tajanstveno se prenosi na junake i njihovu pomirenost sa smrću. Zvuk je još jedno sredstvo retardacije, način na koji nas Malik izvodi iz vremena.
Složena upotreba voiceovera ne služi pojašnjavanju stvari niti uspostavljanju ironijske distance, već je riječ o poetskoj predaji iskustva koje sadrži mnogo više pitanja nego odgovora.
A zašto se film takve atmosfere bavi ratom? Možda zato što se realnost, kako tvrdi Hajdeger, oblikuje kroz sukob i borbu.
Bonus video:
