Profesor filozofije se noćima borio sa nesanicom, pa je tako odlučio da umjesto pokušaja da zaspi, energiju usmjeri na nešto drugo - i počeo je da piše. Tako je i nastao roman “Ruminacije o predstojećoj katastrofi”, debitantsko književno djelo Filipa Grbića. Grbić je, olakšavajuci sebi komplikovao život junaka njegove knjige, a za svoj prvijenac, u izdanju beogradske izdavačke kuće “Plato,” u januaru je nagrađen i priznanjem “Miloš Crnjanski” za 2016. i 2017. godinu.
Iako roman prati život bračnog para koji, da bi spasio svoj odnos odlazi na putovanje, glavni junak je Lazar. Lazar ne može da se otarasi ‘crnih misli’ i upada u ruminacije koje predstavljaju zloslutni krug misli iz kojeg se junak ne umije izvući. Ni sam ne zna da li su te misli prouzrokovane psihičkim slabostima, vidom neuroze, ili neka katastrofa stvarno prijeti, da li njemu ili čovječanstvu... Na ostrvu Krit, Lazar i Lara prolaze kroz razne intimne i lične izazove u koje ne ulaze svjesno. Upoznaju se sa turistima: Lara se prepušta alkoholu i druženju sa bahatim Rusima, a Lazara u svoje odnose uvlači jedna njemačka porodica, naizgled veseli par, sa djecom... Roman sve vrijeme biva prožet istorijom, religijom, psihologijom, duhovnošću na razne načine, a sve to bilježi filozof koji se upušta u putovanje u književnost...
O svom djelu, za “Vijesti” govori Filip Grbić.
“Ruminacije o predstojećoj katastrofi” je Vaša prva knjiga, a za nju ste dobili i prestižnu nagradu “Miloš Crnjanski”. Koliko Vam to daje podsticaja i obaveze prema publici kada je u pitanju Vaš budući rad?
Kad je riječ o nagradi, stvari se tu pomalo komplikuju. Nagrada pomaže knjizi da dođe do čitalaca, piscu da zauzme ugledan položaj u društvu, ali nagrada ne pomaže pisanju. Štaviše, ona mu odmaže ukoliko pisac počne da umišlja da ga cijela čitalačka publika posmatra dok on piše. Taj osjećaj parališe. Da bih bio zadovoljan svojim pisanjem, moram da zaboravim na sve: javnost, profesionalne i privatne obaveze, odgovornosti, očekivanja... Dok pišem, nisam siguran ni da li postojim ja koji pišem, a pogotovo nisam siguran u to da li moje predstave o svijetu imaju ikakvo uporište u realnosti. Pisanjem stupam u prostor otvorenih mogućnosti, ono mi ne pribavlja jasnoću, nego naprotiv dodatno pokreće nemir pitanja.
S obzirom na to da ste završili filozofiju, iz kog ugla ste pisali ovu knjigu i koliko filozofija pomaže u književnosti?
Što više napredujem u filozofiji, to sam veća neznalica. Egzistencija me ispunjava čuđenjem i strahom. Ovim raspoloženjem sam zarazio svog pripovjedača koji ima potrebu da pripovijeda o tome kako život, u izvjesnom smislu, postaje nemoguć kad razmišljanje počne njime da se bavi. Opisujem odnose u koje on, takav kakav je, stupa; nesporazume koje ima sa običajima i ljudima, kao i situacije u kojima postaje očigledna napetost između njegovih protivurječnih unutrašnjih poriva. Međutim, filozof u meni ima potrebu da kaže, dok pisac ima obavezu da pokaže. Nastojim da usavršim vještinu pokazivanja.
Kada se to pripovjedač suočava sa životom i postaje dio svjesnosti njegove težine kada se upali lampica misli u glavi?
Lazareva glava se upravo usijala od viška svijesti i saznanja o životu. Ali to izobilje uvida koje određuje njegov unutrašnji život stoji u oštrom kontrastu sa načinom života koji Lazar vodi, naime, on ne radi ništa i bavi se Larinim ekscesima, čime samo kupuje vrijeme i sklanja pogled sa sebe i svojih ličnih neuspjeha. Njegov duh je uvijek u stanju opšte uzbune. On je neprestano u potrazi za lijekom ili sredstvom koje će da ublaži njegov unutrašnji nemir.
Kakve nesporazume ima Vaš junak kada su u pitanju običaji i ljudi?
Moj junak pokušava da pronađe uporište u braku, porodici i crkvi, ali ne uspijeva u tome. Po svaku cijenu pokušava da održi patološku, toksičnu vezu sa svojom ženom koja se s njim osjeća zarobljeno i izmanipulisano; svojom iracionalnom željom da se reprodukuje i dobije dijete negira vlastiti pesimizam koji, uprkos ironiji, nije nimalo naivan; i konačno on se identifikuje sa Hristom, kao melanholičnim, tužnim i nemoćnim božanstvom. Hrist je bio incidentna pojava u svetu judejskih i paganskih običaja, a Lazar više od svega voli incidente. Napadi sumnje, napadi bijesa i napadi smijeha ne dopuštaju mu da zauzme bilo kakvo mjesto u društvu.
Iz ugla pisca, filozofa, ali i nekoga ko je punu pažnju posvetio psihološkim tačkama likova, kako se izboriti sa nametnutim običajima i kulturom, ali i sa “protivrječnim unutrašnjim porivima”?
Pisac i filozof ne mogu na to pitanje da pruže isti odgovor. Kao pisac bih Vam rekao “žalim slučaj, ja nemam odgovore koje tražite”, a kao filozof bih Vam možda preporučio dobru, dušeokrepljujuću literaturu u kojoj biste pronašli obilje ideja, savjeta i vježbi uz pomoć kojih biste mogli da usavršavate svoju vlastitu umjetnost življenja. Recimo Senekina “Pisma”, Epiktetov ”Priručnik”, “Misli” Marka Aurelija... Po mom mišljenju, to nisu knjige već pribor za prvu pomoć.
Kazali ste da je knjiga nastala nakon neprospavanih noći i noći... Da li i sada radite na nekom djelu, i da li Vam je pisanje ove knjige olakšalo spavanje po objavljivanju?
Noćna bdenja nad tekstom pribavljaju neophodan osjećaj izolacije bez kog ne mogu da pišem. Nesanica je simptom nesporazuma sa životom. Nešto je pošlo naopako čim se budim uznemiren usred noći poslije samo nekoliko sati sna. Ustajem iz kreveta i sjedam za računar da ne bih izgubio razum i da bih teret svojih previranja i preispitivanja zbacio sa sebe i prenio ga na svoje junake. Zoru dočekujem zadovoljan, pod uslovom da nisam proveo noć u bespodnom razmišljanju koje psihijatri zovu “ruminacijama”. Neka se moj pripovjedač čvari na toj tihoj vatri umesto mene.
Junak romana, Lazar, vidi prijetnju u svemu. Kako se to ogleda u današnjem svijetu i životu? Šta nam prijeti, da li ste razmišljali o tome ili ste se više okrenuli psihološkoj strani Lazara, na primjer?
Lazar precizno opisuje sve prijetnje koje dolaze iz spoljnjeg svijeta: bolest, razvod braka, politički i ekonomski sunovrat, uznemirujući konflikti između velikih sila, starost, usamljenost, smrt... Međutim, strahovanje pred svim tim prijetnjama je gore od ostvarenja samih tih prijetnji. Strah od predstojeće katastrofe je sam po sebi katastrofalan. Lazar je unezvijeren kad je sve oko njega savršeno, a spokojan je kad okolnosti zaista postanu opasne. Zato je i pronašao “idealnu” suprugu za sebe, Laru, ekscentričnu ženu sklonu alkoholisanju i skandalima. Koliko god da ga Lara povređuje i maltretira, on ostaje sa njom zbog toga što bi bez nje morao da ostane sam sa svojim strahovima i mislima.
Ko su i kakvi su drugi junaci Vaše knjige? Da li ste prenijeli na njih neke svoje strahove, fantazije ili uopšte misli?
Moj književni postupak u tom smislu ne smatram neuobičajenim. Naravno da su moji junaci u određenoj mjeri moji dvojnici, ali oni su takođe ponijeli i osobine upečatljivih ljudi koje sam sretao u životu. Fikcionalizovao sam vlastite osobine, kao i osobine drugih ljudi i to je proizvelo svojevrsnu smješu realnosti i fantazije koju ni sam Bog ne bi mogao do kraja da razmrsi. U nekom trenutku sam osjetio da je roman počeo da piše samog sebe. Neizreciv osjećaj. Ako u književnosti uopšte postoji sreća, to je sreća.
Da li je momenat kada bračni par iz Vaše knjige odlazi na ljetovanje, slična životna situacija bježanja ili pokušaja indirektnog rješavanja problema, izbjegavanje međuljudskog suočavanja?
Imao sam potrebu da se rugam jednom od najukorjenjenijih stereotipa današnjice, a to je stereotip o tome da “putovanje leči sve” i da putovanja predstavljaju “smisao života”. Moja generacija je opsjednuta tim mitom o putovanjima. Porodica, karijera, obrazovanje... sve je to bezbojno i nezanimljivo u poređenju s ličnim doživljajima koje stičemo na putovanjima. Nema veće i egoističnije zablude ako mene pitate. Kao što lijepo primjećuje Miloš Crnjanski u svojoj pjesmi “Uspavanka”: “Ponećeš svud, pošla ma kud, samo srce svoje gorko”.
Da li je i koliko 21. vijek dobio od umjetnosti i kulture?
U mnogim umjetnostima se vide znaci oporavka od besplodnosti i otrcanosti koja je bila karakteristična za kraj 20. vijeka. Britanski kompozitor njemačkog porekla Maks Rihter stvara nevjerovatnu muziku. Posljednja tri fima Larsa fon Trira su remek-djela. Norvežanin, Karl Uve Knausgor nam je svojom “Borbom” pokazao da i u našem vremenu može nastati veliko i uzbudljivo prozno djelo koje je oslobođeno od robovanja akademskim kanonima. Veoma cijenim i njemačkog pisca mlađe generacije, Tomasa Melea, koji takođe piše na bespoštedan način. Naravno, moj uvid je oskudan, ali dovoljan da ne padnem na tu otrcanu priču o tome kako živimo u vrijeme kada nema više visoke umjetnosti. Svijet je postao opasnije mjesto u posljednjih nekoliko godina, samim tim kao da je i umjetnost postala treznija i uzbudljivija.
Imate li stvaraoce kojima ste se vodili tokom stvaranja ovog romana?
U svom romanu sam imao potrebu da stupim u dijalog sa poznim Dostojevskim i sa Mišelom Uelbekom. Kirilov, Stavrogin, Versilov, Ivan Karamazov... To su junaci sa kojima neprestano razgovaram. Uelbek mi je, s druge strane, pokazao kako se može pisati vrhunska proza nezavisno od poetičkih trendova koje diktiraju katedre za književnost i raznorazne novinske redakcije koje od pisaca zahtijevaju da se uklope u standarde političke korektnosti, kao i da se upinju da budu originalni u formalnom smilu te riječi. Dok pišem, ne hajem ni za jedno ni za drugo.
Opisivanje neprihvaćenih tema se prihvata ako se u tome pretjera
Nijeste se libili ni opisivanja scena seksa u Vašem romanu... Da li je prikazivanje i opisivanje seksa kod nas još uvijek tabu tema?
Eksplicitan opis nekoliko relativno bezazlenih scena seksa je kod nekih čitaoca izazvao nelagodu. To me je natjeralo da se zamislim o porijeklu te nelagode i zaključio sam da nije problem u seksu, nego u načinu na koji sam ga opisao. Da sam pretjerivao kao Markiz de Sad ili da sam romantizovao seks poput autora melodrama, ne bi bilo nelagode, ali pošto sam seks opisao na prirodan i realističan način to je izazvalo otpor. Moja potreba da opisujem seks nije nastala kao rezultat nekakvog mog ekscentrizma ili egzibicionizma. Naprotiv, pošto sam po svaku cijenu nastojao da budem prirodan i pošten, bio sam takav i kada je riječ o seksu. I zato mislim da sam na taj način uspješno doprinio mučnoj atmosferi koja vlada u romanu, jer ni seks nije lijek, i seks je depresivan. Nema lijeka, i nema lakih rješenja...
Galerija
Bonus video:
