Planeta se smanjuje, globalizacija caruje, sve je manje ‘tuđine’, ali ‘otuđenost’ raste. Tako je kako je, na takav smo svijet donijeli djecu.
Još ako smo se odlučili da ih podižemo daleko od stare nam majke-zemlje, onda bolje da se fokusiramo na savremeni fenomen da ‘sve je manje tuđine’, a ne na njegovo naličje, odnosno ‘porast otuđenja’.
Ili, kako bih to najrađe često samoj sebi rekla: “Odrasti već jednom, stara.”
Preseljenjem u stranu zemlju čovjek u isto vrijeme i podjetinji i ostari. Ova kontradiktorna metamorfoza prve generacije doseljenika nije, nažalost, moj originalni sociološki zaključak; pisali su o tome i Dubravka Ugrešić i Milan Kundera.
Najupečatljiviji osjećaj koji sam dobila preseljenjem u stranu zemlju za mene je, dakle, prvo bio – umor tijela. Pa onda – starost duše.
Mogli su sebi dozvoliti da, izdignuti iznad sopstvenih tijela, gledaju s visine na same sebe kao na djecu koja iznova izučavaju prostor u kojem su se zatekli (podjetinjavanje); dok im je, u isto vrijeme, taj novi početak, odnosno doseljeničko poništavanje prethodne, zrele ličnosti, brazdalo lice, činilo tijelo umornim, a dušu starom (ubrzano starenje).
Ništa od luksuza izvantjelesne ekspozicije za mene; ništa od podjetinjavanja. Nisam imala vremena za to, sa dva mala bića kojima je trebao uzor, model ponašanja u novom okruženju.
Nakon par kikseva u početku (loše tempirana otvaranja prema nastavnicima; nerazumijevanje da ‘Thank you’ znači ‘Goodbye’; preglasan smijeh sa ostalim majkama, prodavačicama, svima), na sebe navukoh oklop, pod njega spremih djecu, i tako smo, pod tim oklopom satkanim od panike i paranoje, godinu-dvije furali dalje.
Najupečatljiviji osjećaj koji sam dobila preseljenjem u stranu zemlju za mene je, dakle, prvo bio – umor tijela. Pa onda – starost duše.
Tek se nedavno malo opustih - tu sam već šest godina, dobro sam upoznala otuđenost i tuđinu, pustila ih da mi pokažu šta mogu; i prezrela sam ih na kraju, te iskompleksirane folirante. Napokon sam bila spremna i za ponovno posmatranje svijeta očima djeteta.
Oštrih obrisa, okupan tišinom čistog oktobarskog jutra. Leži veliki Grad; I ja na prozoru, bacam preko vode na svijet Biznisa Oči pune ljubavi. (V.H.Odn)
Onda, osam godina kasnije, primala injekcija isključivo kod izvjesnog medicinskog brata Adžića, koji je imao najlakšu ruku, a tih dana dežurao u Hitnoj pomoći.
Zapravo, ne podnosim sliku igle i šprica kako vrše invaziju na moje vene ili salo. Evo sada kucam ovaj tekst utrnutim prstom jer mi je zbog pominjanja igle i šprica ostalih devet potpuno odumrlo. Toliko je jaka ta nerazumna fobija.
Kada sam, iz ne znam kog razloga (vjerovatno ORA ‘Sava’ ’85) primala vakcinu protiv tetanusa u Higijenskom zavodu gdje mi je radila majka, nekoliko je medicinskih sestara trčalo za mnom oko Zavoda, a majka je vikala sa prozora kancelarije da mi neće dati pare za minival ako ne primim vakcinu.
Onda, osam godina kasnije, primala injekcija isključivo kod izvjesnog medicinskog brata Adžića, koji je imao najlakšu ruku, a tih dana dežurao u Hitnoj pomoći.
Oko devet-i-po-deset uveče, prije odlaska na Cetinje, u Zodijak, na žurku, ušetale bismo se ja i drugarice - na štiklama, kompletno našminkane, - u Hitnu, među slomljene, iskrvavljene, izranjavane, i dok sam ja nervozno stiskala i grebla ruke i šake mojih drugarica, one su me uvodile kod Adžića u ambulantu.
A jednog sam podgoričkog taksistu prije desetak godina izmolila da uđe sa mnom u Merkur-Neru i drži me za ruku.
Između Podgorice i Londona, četiri smo godine živjeli u Zagrebu. Još uvijek, kad god se neko od nas razboli, patimo za Zagrebom.
“Aaaaaaajjjjj”, povikao je taksista. “Što ću reć’ ženi za ovo?”
Između Podgorice i Londona, četiri smo godine živjeli u Zagrebu. Još uvijek, kad god se neko od nas razboli, patimo za Zagrebom.
Tamo su nam dolazili kući da nam vade krv. Muž je morao da se budi rano i prinosi mi svoje ruke na žrtvu. Nije mu ništa padalo teško u Zagrebu; on i taj grad vole se tajno.
Moram priznati da u Zagrebu imaju najbolje doktore na svijetu. Imaju mentalitet za najbolje doktore: temeljnost i ziher Austrije, Njemačke, uz balkansku srdačnost, razgovorljivost.
A sada, veliki Grad London, i vađenje krvi u lokalnom Domu zdravlja; ni Adžića, ni taksiste, ni muža ni majke, samo ja i gomila stranaca u čekaonici.
Fobičarka, naime, isto voli redovno da čekira ‘da nije što ozbiljno’. “Vrijeme je da napokon odrasteš, stara”, ponavljam sebi dok se na plastičnoj stolici u čekaonici previjam, duboko dišem i znojim se.
Ozbiljno bolesni ljudi, koji nisu, kao ja, imali tog jutra snage da se lijepo obuku i našminkaju, ne skidaju pogled s mene.
Malo i čupam svoje šiške. Znam, sve znam, i probam to da pobijedim. Povremeno ustajem, bezumno šetam po hodniku, primjećujem da sam ogromna, najviša osoba u čekaonici.
Malo i čupam svoje šiške. Znam, sve znam, i probam to da pobijedim. Povremeno ustajem, bezumno šetam po hodniku, primjećujem da sam ogromna, najviša osoba u čekaonici.
Nikome, pustila sam ih da završe prije mene i odu kući bezbjedno. Nešto sam brbljala kad je došao red na mene, sestra Kristina imala je još lakšu ruku od Adžića, izgrebla sam sebe po čelu, ništa strašno, posle sam krenula da poljubim sestru Kristinu ali mislim da nisam uspjela, ne sjećam se tačno.
Svi su me mali testovi vodili k tome: prošla sam i veliki test zrelosti u gradurini!
U petak popodne otišla sam po rezultate.
“Trebalo je samo da zovete telefonom,” rekla mi je recepcionerka u Domu zdravlja, kada sam napokon došla na red.
“Ali ja bih da imam nalaze kod sebe,” nasmiješila sam joj se. “Za dokumentaciju.”
“Ne može to. Evo, našla sam vas. Nalazi gotovi. Nerekcija. Doviđenja.”
“Kakva nerekcija?! Šta mi je?” Nerekcija? Pomiješali su mi nalaze sa nalazima nekog starijeg čovjeka, pomislih.
“No re-act-ion!” povika recepcionerka. A to je mislila. Nema reakcije.
“Pa šta to znači?” pitala sam.
“Znači da ste dobro!” vikala mi je.
“Ali, mogu li da dobijem svoje nalaze?”
“No reaction!” ponavljala je glasno da svi u čekaonici čuju. “No reaction! Thank you. Goodbye.”
Znači, položila sam svoj ispit zrelosti da bih na kraju dobila samo ‘no reaction’?
Ovaj za rak dojke nije sto posto pouzdan, osim ako nije metastaza na dojci, ali evo, probajte i njega…”
Saznaš da je povišeni CRP bolji pokazatelj upale od sedimentacije; da su trigliceridi opasnije masnoće od holesterola; da trebaš više fizičke aktivnosti jer ti je HDL, dobri holesterol, nizak; i da nije strašno ako ti je hemoglobin nizak, ukoliko je feritin, odnosno zalihe gvožđa, na pristojnom nivou.
A o tumor-markerima da ne govorim. Kod nas, sam biraš svoje markere, kao voće i povrće na pijaci. “Hoćete li i marker za rak želuca? Taj vam je dobar, pouzdan. Marker za pluća malo je skuplji jer ga šaljemo u Njemačku.
Ovaj za rak dojke nije sto posto pouzdan, osim ako nije metastaza na dojci, ali evo, probajte i njega…”
Sada znam zašto su Englezi tako izdržljivi. Morali su biti. Nema detaljnih pretraga krvi dok te ne smjeste u bolnicu, nema briseva, nema ultrazvuka kad god ti se prohtije da vidiš svoje organe ili svog nasljednika, a i dalje se koristi samo šest osnovnih vrsta antibiotika – što se, uzged rečeno, pokazalo dobrim, jer se na Ostrvu mnoge bakterije, uključujući streptokoku, još uvijek drže pod kontrolom.
Ali testovima zrelosti nikad kraja. U velikom Gradu.
Bonus video:
