U bogatom kvartu Pariza, u Bulevaru Osman, na domaku Jelisejske palate, priređena je u galeriji Le Sengilije (Izuzetni) jedna po mnogo čemu zanimljiva izložba pod nazivom Slovenske umjetnice i nomadi.
Na njoj je zastupljeno jedanaest autorki iz bivše Jugoslavije: Marina Abramović, Kosara Bokšan, Ljubinka Jovanović, Evgenija Demnijevska, Ljubica Mrkalj, Kirila Faeh, Vesna Bajalska, Viktorija Vesna, Olivera Majcen, Selena Visković i Jelena Mišković.
Izložbu je priredila Nina Živančević, srpska spisateljica koja živi u Parizu. Živančevićeva je takođe opremila i veoma bogat katalog sa odličnim reprodukcijama i opširnim tekstovima o svim umjetnicama. Nije bilo lako okupiti na jednom mjestu i u isto vrijeme sve te umjetnice koje se odlikuju i nomadstvom budući da stalno putuju.
Ali velika upornost Nine Živančević i želja da se tako zamašan poduhvat ostvari, urodile su plodom i danas je pred nama jedan vrlo široki i raznoliki mozaik ostvarenja tih nomadki koje su manje-više obišle zemljinu kuglu, bilo fizički, bilo svojim djelima.
Imena umjetnica obuhvataju cijelu bivšu Jugoslaviju i ta nostalgična nota posebno doprinosi šarmu ove izuzetne izložbe.
Radi se o prvoj kolektivnoj izložbi žena umjetnica dijaspore porijeklom iz bivše Jugoslavije.
"Egzil je u antičkom, ovidijevskom, čak i docnije u danteovskom srednjovekovnom periodu, bio najteža kazna na koju je umjetnik bio osuđen...”
S obzirom na to da su njihova djela imala odličan prijem u važnim kulturnim institucijama svijeta (Muzej savremene umjetnosti u Parizu, MOMA u Njujorku, Tejt muzej u Londonu), ovaj susret želi da podvuče njihovu ulogu na međunarodnoj umjetničkoj sceni kao i njihov vrlo značajni doprinos kulturi zemlje njihovog porijekla.
Pored kraćeg predgovora Jerka-Ješe Denegrija u kome pored ostalog, daje komplimente radu i zaslugama Nine Živančević u organizaciji izložbe, uvodni tekst u katalogu je esej Nine Živančević Umetnost u egzilu.
Ona na samom početku kaže: “Ideja da predstavim najbolji, ako ne i najlepši deo moje rodne umetničke tradicije svetskoj publici nije se rodila nimalo slučajno: kao dugogodišnji kritičar i korespondent časopisa NY Arts, the Tribes i Modern Painters, pratila sam, a i dalje aktivno pratim razvoj najpoznatijih umetnika Centralne Evrope u egzilu i dijaspori...
U svom poznatom eseju Razmišljanja o egzilu Eduard S. Said tvrdi da čovjek veći dio života u egzilu potroši tražeći nadoknadu za ono što je gubljenjem domovine izgubio: on smišlja nova pravila igre, da bi ovladao novim svetom koji mu izmiče, stoga, nije čudo što često ljudi u egzilu postaju pisci, šahisti, politički aktivisti, intelektualci, umetnici....
Egzil je u antičkom, ovidijevskom, čak i docnije u danteovskom srednjovekovnom periodu, bio najteža kazna na koju je umjetnik bio osuđen...”.
Tu su najviše zastupljena uljana platna, zatim gvaševi, crteži, akvareli, skulpture, fotografije, čipke, video-instalacije sa različitim programima i razni predmeti sa raznim funkcijama
Živančevićeva se prisjeća da su je dva prijatelja opomenula:
“Ne zavaravaj se tvrdnjom da je umjetnicima u egzilu mnogo teško, pogledaj Pikasa, zar nije ovdje u Francuskoj, i on i toliki drugi, stekao slavu koja mu nikada ne bi bila dostupna u rodnoj zemlji?"... i sama pruža primjer: "Teodor Adorno, jedan od najboljih pisaca-izgnanika dvadesetog vijeka, spasio je sebe i ogroman dio svoga rada onoga trenutka kada je shvatio da je domovina ono što nosimo, što se može apostrofirati, kao Frederik Šopen koji je sa sobom ponio grudu zemlje - da bi sam po sebi postao pojam Poljske u izgnanstvu, svojim notama ispisao je granice i geografsku mapu svoje domovine.
I kao što je domišljato istakao Adorno, najveći poduhvat u životu pojedinca je da se istrgne iz "kuće", to jest, moralnije je pomjeriti se malo dalje od sopstvenog dvorišta i bunjišta...
Adorno nas opominje da su izgnanici ti koji prelaze ne samo konkretne granice već i one u mišljenju i iskustvu koji nisu uvek pruženi 'onima koji ostanu kod kuće'. U ovom smislu čovjek koji je u stanju da od svakog kraja napravi svoj kraj i svoju kuću, približava se Ničeovom idealu nad-čoveka, ali to jeste čovjek koji je svjestan svoga porijekla i svoje prvobitne kuće...”.
"Marina je sa teritorije bivše Jugoslavije najpoznatija umjetnica u svijetu"
Nina Živančević u katalogu hronološkim redom predstavlja umjetnice počinjući od “Zadarske grupe, koja je zbog neslaganja sa socrealizmom, sredinom 50-ih, otišla za Pariz, a koju predstavljaju Kosara Bokšan i Ljubinka Jovanović (Pariz), zatim slijedi srednja generacija koja tokom 1970-ih i 1980-ih, iz različitih razloga napušta zemlju, a predstavljaju je ovdje članice prvobitne konceptuale Marina Abramovic (Njujork) i Evgenija Demnijevska (Pariz), poznate po svojim multimedijalnim instalacijama i performansima, onda dolazi postmoderna generacija koja nadrealnom avanturom odlazi u Ameriku, a predstavljaju je Kirila Radovanović-Faeh (Cirih) i Vesna Viktoria (Los Anđeles), slijedi generacija koja istražuje organsko biće slike, figurativno ili pak apstraktno, i koju ovdje predstavljaju Ljubica Mrkalj i Vesna Bajalska (Pariz), kao i donekle mlađa generacija koja za vrijeme rata 1990-ih napušta Srbiju i čije su predstavnice Selena Vicković, Olivera (de) Mejcen (Pariz) i Jelena Mišković (Amsterdam)”.
Izložba je skup svih mogućih likovnih izraza. Tu su najviše zastupljena uljana platna, zatim gvaševi, crteži, akvareli, skulpture, fotografije, čipke, video-instalacije sa različitim programima i razni predmeti sa raznim funkcijama.
"Umjetnik je neko ko može da ima kakvu-takvu kuću - ali se ta kuća mora čistiti, naročito neka nakrivo nasađena, sa gomilom ljudskih kostiju i mesa"
Marina Abramović je zastupljena sa fotografijama njenih perfrmansa. Ovako Nina Živančević piše o Marini:
"Marina je sa teritorije bivše Jugoslavije najpoznatija umjetnica u svijetu. Rođena je u Beogradu. Početak svog bogatog konceptualnog rada, video-filma i performansa, započela je dosta rano sa prvim konceptualnim grupama u Srbiji (Nešom Paripovićem, Zoranom Popovićem, Georgi Urkomom, Evgenijom Demnievskom) da bi se početkom sedamdesetih izdvojila i otišla u Holandiju gdje je od 1976. do 2000. radila sa partnerom Ulajom.
U prvoj deceniji ovog vijeka ona samostalno nastavlja da istražuje granice ljudske slobode, tačke izdržljivosti tijela i mišljenja što je počela da čini još odavno, svojim prvim nastupima u Studentskom kulturnom centru Beograda, gdje je žiletom na svome tijelu urezivala Titovu petokraku - njen lični protest protiv režima koji je umjetnicama poput Jovanovićeve i Bokšanove prijetio zatvorom jer su vjerovale u stilsku apstrakciju!”
Što je susret dva bića dublji, to im je rastanak teži
U monografiji koja slijedi njenu poslijeratnu postavku prikazanu na Venecijanskom Bijenalu, nazvanu Čiščenje Kuće, opažamo nekoliko Marininih poruka:
"Umjetnik je neko ko može da ima kakvu-takvu kuću - ali se ta kuća mora čistiti, naročito neka nakrivo nasađena, sa gomilom ljudskih kostiju i mesa, kao što bješe njena u prostoru nekadašnje Jugoslavije - umjetnik je čistač, sa savješću, ali on, prije svih ostalih bića, nema prava na samoću."
Ovaj Kamijev citat koji ukida pravo na samoću, Marina je potvrdila razvojem svoje desetogodišnje umjetničke saradnje-života sa partnerom Ulajom i simbolično nazvala taj period svoga rada dva tijela koja se stapaju u jedno.
Ogledalo je za Marinu, kao i za Tarkovskog - neka vrsta igračke koja nas odvodi "van dobra i zla"
Njihov hod duž Kineskog zida na kome su se sreli u jednoj tački, pošavši prethodno sa različitih strana Velikog zida, predstavljao je istovremeno njihov susret, njihovo sjedinjavanje i njihov konačni rastanak, razdvajanje anime od njenog animusa.
Što je susret dva bića dublji, to im je rastanak teži - u filmu postoji scena gdje Marina proždire ogroman luk i plače, kao pra-žena i uzvikuje "uvijek sam birala pogrešne muškarce!" Ali, kao i uvijek kada su u pitanju pravi umjetnici, i ova scena je pošteđena patetike i ne ide u lažnu emocionalnost.
U tom smislu mi je više vidimo kao "porađanje emocije" ili "čišćenje tijela" ili "oslobađanje glasa" - da navedemo samo neke od naslova Marininih nekadašnjih performansa, kao što je, recimo, Ogledalo.
U tim performansima ona uspijeva da uđe u svoju unutrašnjost, u sopstveno tijelo, koje služi kao kapija svemira, u koje umjetnica uroni da bi izašla sa druge strane ogledala, u oblast koja počiva izvan dobra i zla.
"Napiši što god hoćeš, to je tvoja lična odgovornost na tvom jedinstvenom putu"
Ogledalo je za Marinu, kao i za Tarkovskog - neka vrsta igračke koja nas odvodi "van dobra i zla", a istovremeno ono je neka vrsta ritualnog objekta koji ne negira protok vremena ali ga uzima šaljivo.
Ono je naprosto sredstvo ulaska u neko posvećeno mjesto, mjesto moći za koji umjetnica tvrdi da ga svi posedujemo ali ga često nismo svjesni.
Ovo mjesto može biti realna geografska tačka svijeta ali i sasvim imaginarno – u stvari ono što nam rad Abramovićeve jasno pokazuje je da mjesto po sebi nije toliko važno kao naše putovanje ka njemu, naše vlastito šamansko putovanje kroz život.
Ovo ritualno putovanje u sebe samog ili u centar ličnog svemira ponekad traje veoma dugo (Marina nam često ponavlja da su individua i srž njegovog bivstvovanja često ključevi za otvaranje većih, univerzalnih fenomena) i često ga preduzima grupa, neka vrsta komune, ali pri tome ona naglašava da napor da se stigne do cilja zavisi isključivo od pojedinca, jedinstvenog napora individue.
Neizdrživo je to što nijedna religija, a ni filozofija, ne može da kaže čovjeku gdje je suština
"Napiši što god hoćeš, to je tvoja lična odgovornost na tvom jedinstvenom putu", rekla je i ovlastila me da preuzmem njen sopstveni glas, tu visoku oktavu koju nalazimo u glasu Marije Kalas koju Marina izuzetno voli."
Ljubinka Jovanović-Mihailović i Kosara Bokšan predstavljene su velikim platnima. Živančevićeva opisuje posjetu Ljubinkinom ateljeu prošlog ljeta (Blizikuće pored Svetog Stefana) u Crnoj Gori koji se nalazi u „drevnoj kamenoj kući ... – ta slavna kuća pripadala je nekada velikom piscu i filozofu Stjepanu Mitrovu Ljubiši... čak ni razorni zemljotres nije uništio ni pokvario njenu stravičnu ljepotu.
Molila sam je da mi objasni šta za nju znači motiv kuće. „Motiv kuće je centralni, to je mjesto gde neko ima prava na sebe, gdje može da se naseli, to je neka vrsta skloništa. Za mene je život jedna strašna stvar u koju pokušavam da prodrem, u tu muku, u taj krug – a ne mogu – to je trpljenje kad ne možeš da uđes u krug postojanja.
Mislim da je izložba zanimiljiva i po tome što pokazuje koliko ima optika i različitih pogleda kroz istoriju umjetnosti u jednom vijeku
Neizdrživo je to što nijedna religija, a ni filozofija, ne može da kaže čovjeku gdje je suština... Meni slikarstvo nije konverzacija kao Bati, već razjašnjavanje... Pogledaj, na primjer, Lubardu, on je svojim traganjem za materijom boje ušao u metafiziku!"
Evgenija Demnijevska je predstavljena sa nekoliko uljanih portreta, video-instalacijom i četvrtastim ogledalima, položenim na zemlju, na kojima je radioaktivni znak.
Evo njenog komentara: „Teška tragedija koja je zadesila Japan navela me je da uradim nešto što bi ljudima dalo volju da napuste radioaktivnu energiju, da podsjetimo ljude na to da treba nešto zajedno da preduzmemo da bi izašli iz nuklearne katastrofe, da reagujemo i nađemo neko rešenje...“
Evo i nekoliko riječi Ljubice Mrkalj:
„O manifestaciji kao cjelini mogu reći da se izložba ovoga puta vezuje za jednu egzistencjanu priču u smislu: kako otići iz svoga gnijezda? Sve smo školovane u Beogradu, ima nas različitih generacija.
„Možda Kirilu možemo smatrati jednom od posljednjih nadrealista u pogledu upotrebe humora koji je veoma važan elemenat u njenom radu"
Mislim da je izložba zanimiljiva i po tome što pokazuje koliko ima optika i različitih pogleda kroz istoriju umjetnosti u jednom vijeku. Ima nas tu od najmlađe do najstarije, i one koje budu imale sreću da još žive i slikaju, da rade i da se ostvaruju, moći će da pokažu taj napredak u pikturalnom i umjetničkom poduhvatu nekih novih medija ili mješavine medija.
Što se mene tiče, ja sam osoba koja je oduvijek bila svaštar, odnosno, voljela sam da skačem iz jednog medija u drugi, da iskustvo iz slika prenesem na fotografiju, sa pozornice takođe prenesem u sliku, da nešto prenesem u pisano djelo – bilo da je to proza ili poezija.
Znači, te transgresije, koje svaka od nas na određen način radi, jesu dio našeg vremena. Danas smo svi nasljednici, pogotovo sa novim komunijacijama, opšte kulture, ali nismo u tom smislu u programu nekog Diznilenda, hoću da kažem, da imamo snage, dara i talenta da ostvarimo nešto što je novo.“
Kirila Faeh (majka iz Hrvatske, otac iz Srbije), odrasla je u Zemunu. Pošto se u Njujorku intenzivno bavila fotografijom, prelaskom u Cirih prešla je na sasvim drugačiji način izraza i predstavila se neobičnim, zanimljivim i komičnim malim predmetima napravljenim od grančica, prutića i komada drveta ili platna.
To je carstvo hladnih plavih i dubokih ružičastih boja, isprskanih bijelom koje podvlače duboku tišinu
„Možda Kirilu možemo smatrati jednom od posljednjih nadrealista u pogledu upotrebe humora koji je veoma važan elemenat u njenom radu; ponekad ona rad počinje sa nekom idejom ironičnog pristupa, a ponekad do ironije dolazi spontano.
Kirila smatra da sve bitke protiv ružnog, nepravde, nesklada, gluposti, nepoštenja, laži i korupcije u svijetu mogu da se dobiju kroz upotrebu uvrnute karikature i humora. Humor takođe koristimo kad želimo da drugom saopštimo istinu, a da ga ne povrijedimo“.
Vesna Bajalska je predstavljena velikim uljanim platnom. »Svijet Vesne Bajalske, kako onaj pređašnji – tako i noviji svijet umjetnice, koja već više od dvije decenije boravi u Parizu, prodisao je jarkom svjetlošću Mediterana...
To je carstvo hladnih plavih i dubokih ružičastih boja, isprskanih bijelom koje podvlače duboku tišinu kao i neki prećutni nemir slike koja u nama budi razmišljanje i neku skrivenu tugu...
Bonus video:
