Portugalski nobelovac Žoze Saramago umro je prošle godine u 87. godini života. Sada se u američkim knjižarama pojavio jedan od njegovih posljednjih rukopisa, kratka knjiga sjećanja na djetinjstvo pod naslovom “Small Memories” (Mala sjećanja), u izdanju Houghton Mifflin Harcourta.
U knjizi “Mala sjećanja” on se vraća u vrijeme svojeg djetinjstva, u selo Azinhaga u kojem je proveo dobar dio djetinjstva, zatim u Lisabon. Kritičari su knjigu opisali kao zbirku maglovitih sjećanja na izgubljeno vrijeme, ispunjena staračkom melanholijom i, ponekad, pretjerivanjem.
Primjera radi, Saramago se prisjeća trenutka kada mu nije bilo dopušteno zajahati jednog konja, zbog čega konstatuje da i “sedamdeset godina kasnije liže rane nastale padom s konja kojeg nikad nije ni jahao”. On obrađuje i ozbiljne porodične traume, poput smrti starijeg brata, kao i siromaštva u kojem je odrastao.
Razvoj svijesti mladog Žozea povodom seksa, takođe, je tema koju obrađuje. Prisjeća se svoje fascinacije jednom debelom prostitutkom, ali i svojih najranijih eksperimentisanja sa djevojčicama, kada je imao 11 godina. Na kraju knjige Saramago je izabrao i nekoliko porodičnih fotografija iz perioda koji opisuje, a ispod njih je napisao vrlo duhovite komentare.
Takva mala sjećanja daju Saramagovim “Malim sjećanjima“ onu ljepotu zbog koje je svima krivo što moraju umrijeti, napisali su izdavači.
Jedan od najzabavnijih dolazi ispod slike 20-godišnjeg Saramaga, vragolasta sjaja u očima i titrajućeg osmijeha, što je komentarisao ovako: “Tada sam već imao djevojku. Što se može vidjeti po izrazu mog lica”.
Ipak, vjerojatno su indikativnije riječi Saramagove bake, koje on ciljano citira u jednom trenutku. Stara žena, koja nije nikad doživjela tako duboku starost kao sam pisac, pred smrt je izjavila jedno vrlo jednostavnu, ali i bolnu istinu: “Svijet je tako lijep da me uvijek rastuži pomisao da moram umrijeti”.
Takva mala sjećanja daju Saramagovim “Malim sjećanjima“ onu ljepotu zbog koje je svima krivo što moraju umrijeti, napisali su izdavači.
Bonus video:
