Osam i po ujutru, i još prerano za braću cvjećare da na uglu Kolslou ulice poslože glavne aktere sezone, pa sam u Tesku za pet funti kupila buket jorgovana. Mirisali su kao nekada, iako su bili iz Teska, i, mada je kiša sipila po buketu, njihova se modro-ljubičasta boja nije ispirala. Zaista će Tesko pojesti sve nezavisne ulične trgovce, i svi ćemo postati Tesko-ljudi sa zelenkasto-žutim licima (biće to Tesko-ten), robotizovanim kretnjama i nemuštim plaćanjem računa na kasama bez radnika.
U blizini Batersi parka, na kafi me je čekala majka od londonske prijateljice, koja je slučajno saznala da je moja baba Draginja bila od Dragovića iz Ćurioca kod Danilovgrada, odakle su i njeni Dragovići, od kojih je rodom.
Svidjeli su joj se jorgovani. Skuvala mi je tursku kafu bez šećera. Ne znam zašto, ali zbližavanje smo počele pričom o beogradskim glumcima. Možda zbog Voje Brajovića – takođe iz Bjelopavlića.
Mada sam vjerovala da nikada ne mogu ja - nesuđena kuma Jagoša Markovića, osoba uz koju je prohodao sin Žarka Lauševića, uvijek nasmiješena posjetiteljka pozorišnih premijera, Stupice i Manježa - izgubiti korak sa Bg-scenom, ipak mi je trebalo vremena da se prisjetim pojedinih prezimena: Brstine, Ježine, Cvijanovića. Uglavnom, razgovor o glumcima poslužio nam je kao zagrijavanje mozgova pred razgovor o zajedničkim precima.
“Pa je li Duknin muž bio strijeljan na Lazinama?”
“Mislim da nije. Ne znam ja mnogo o Dukninima. Moja je baba bila Draginja, Duknina sestra.”
Novootkrivena rođaka i ja lovimo bljeskove sjećanja, kao djeca kovanice po dnu zapuštene fontane.
“Ma, ja mislim da su to Dragovićke čiju su braću pobili Italijani, i to znaš li gdje? Ispred kuće moga oca, u polju pšenice.”
Šaljem sms poruku majci i pitam je kako su se zvali Draginjini roditelji i jesu li joj braća bila pobijena u pšenici.
Crnogorski su životi puni preranih smrti. U kratkom razdoblju prošlog vijeka imali smo toliko ratova, da su neka godišta, ako i prežive jedan rat, u toku sljedećeg uspjevala još uvijek biti mlada, čak umrijeti mlada
Crnogorski su životi puni preranih smrti. U kratkom razdoblju prošlog vijeka imali smo toliko ratova, da su neka godišta, ako i prežive jedan rat, u toku sljedećeg uspjevala još uvijek biti mlada, čak umrijeti mlada. A kod nas je do ove najmlađe generacije, djed ratovao, otac rastao u logoru, sin opet ratovao. Valjda se trouglom zatvorio krug opake geometrije.
Moja je baka Draginja-Dragna nakon okupacije bila odvedena u italijanski logor u Podgorici gdje se podizao moj otac, rođen u aprilu ’41. U djetinje, plave loknice moga oca stavljane su poruke, kada bi on, kao tek prohodala beba, odšetao do ograde logora, ili iz ženskog u muški dio. Tako je, od Loknice, i dobio nadimak koji mu je ostao do kraja života - Loco.
Baka Dragna mi je, kada sam bila dijete, pričala da je svakog jutra, u svitanje, gledala kroz rešetke zatvorskog prozora da bi poslala tajni znak đedu (nikada nije rekla kakav je to znak bio, a mene je bilo sram da pitam, da ne bih otkrila da je slala poljupce, moja baka). Zatim ga je zamišljala kako brzo projaše horizontom, na prelijepom bijelom konju, uzvraćajući joj tajnim znakom da je živ. I dok god ga je tako mogla zamisliti u svitanje, znala je da jeste živ, da će porodica ponovo jednom biti na okupu.
Moja kćerka možda nikada neće čuti priču iz zatvora, a ako je i čuje, možda neće osjetiti baš ništa prema svim tim mučnim životima svojih predaka. Ali sam, koračajući prema Čelziju, oko sebe osjetila miris Pavlovićeve kreme i sutlijaša posutog cimetom, sjetila se kako je odmah nakon dedine smrti i baka spremila svoje kofere i jedva čekala da otputuje za njim, i znala sam da je napokon zadovoljna, i da često svrati i do ovog grada.
***
Nađoh se na Kings roudu. Kiša stala, izvirilo sunce, nema tada ljepšeg i ugodnijeg grada od slobodarskog Londona.
‘Vim Venders u 3-D’, podsjeća me reklama u izlogu Chelsea Curzon bioskopa. Još samo danas u jedan popodne. Sjutradan, već novi film, 13 Assasins: Japanci, namrgođeni, u crnim kimonima, vitlaju mačetama iznad glava.
Vendersova Pina više je po mom ukusu: plesna kompanija, znoj, strast i suze, međuljudski odnosi tokom stvaranja umjetničkog djela.
Ništa. Mislila sam, više nikog ne interesuje sami čin stvaranja u plesu. Svi bi da dodaju seks, zavist, noževe u leđa.
Ipak: izračunavam da mogu skoknuti do Vejtrouza, kupiti sebi humus i krekere, ručati u kinu uz Pinu, pa onda opet preko mosta i kroz park za djecu.
Pina Bauš, njemačka koreografkinja, umrla je na početku snimanja ovog dokumentarca o njoj. Njen prepoznatljivi koreografski opus (sociološki komentari i kritike) koji je često stvarala i plesala zavorenih očiju, i Vendersov stil, idealan su brak u ovom filmu, koji publici daje priliku da prodre najdublje što se to može u njemačku kulturnu scenu, a da se u Njemačkoj, kao u mom slučaju, nikada nije boravilo.
Pina je svojim plesačima, od kojih su neki plesali i u šestoj deceniji, davala savjete uobročene u po jednu rečenicu.
“Budi što luđa.”
Ili: “Večeras, na sceni, moram te se plašiti.”
“Tvoja krhkost je tvoja najveća snaga.”
I; “Od danas se daj u potragu za nečim, ali ne smiješ znati za čime.”
Uglavnom: “Be more crazy. Be more crazy.”
I ona i Venders uspjeli su ostati ‘more crazy’ sa svakim novim projektom, istovremeno brušeći zanat i uspjeh. Kako im je uspijevalo uvijek iskamčiti pare za ostvarivanje svojih ‘be-more-crazy’ ideja? Daje li država Njemačka ključna sredstva svojim ludim umjetnicima, ili je ipak najbolja formula za uspjeh – ostati vjeran sebi?
Be more crazy luksuzan je savjet, koji se talentovanim osobama može dati samo u razvijenim zemljama. I zbog toga je duh baka Draginje zadovoljno uz mene šetao Londonom
Be more crazy luksuzan je savjet, koji se talentovanim osobama može dati samo u razvijenim zemljama. I zbog toga je duh baka Draginje zadovoljno uz mene šetao Londonom. Zadovoljna je jer barem jedan krak, odvojak, njenog nesrećnog brata, što umrije mlad od španjolke, njenog muža koji je pet zima spavao po pećinama, i sina joj koji je rastao u logoru, živi u zemlji gdje se čak i sa manje straha od nasilja ili rata nego u današnjoj Njemačkoj, nekome može savjetovati da bude što luđi. Eh, šta bi ona dala da je ikada mogla dobiti takav savjet!
Ali, ipak je bila pronašla svoj prozor u svijet umjetnosti i mašte: kroz rešetke, dok je zamišljala i čekala da moj deda, a njen princ, projezdi na konju, u svitanje.
Bonus video:
