Jedan od najzanimljivijih srpskih filmskih reditelja posljednjih decenija (Stršljen, Ubistvo sa predumišljajem) Gorčin Stojanović (1966) spada u one intelektualce koji ne bježe od angažmana.
Nerijetko govori o onim stvarima koje drugi rađe izbjegnu, a pored filmskog i pozorišnog rada njeguje i osoben kolumnistički rukopis.
Čitaoci Blica poznaju njegove kolumne, od kojih posebnu popularnost ima ona “fudbalska”, nazvana Pasivni ofsajd. Poznati reditelj i čovjek izuzetno širokog obrazovanja o fudbalu govori na ličan i krajnje netipičan način - kao o umjetnosti, antropologiji, filozofiji...
I uglavnom je u tim komentarima beskrajno lucidniji od profesionalnih sportskih komentatora. U jednom od ranijih intervjua Stojanović je kazao da fudbal nije samo sport. Evo kako za čitaoce “ART Vijesti” objašnjava taj stav:
"Od svega što radim najduže pišem, a kolumne pišem od svog sedamnaestog rođendana, kada sam živio u Sarajevu i kada sam napisao tekst o trećem albumu Električnog orgazma. Fudbal je bio neočekivan za mnoge ljude, i ako ima više od deset godina da pišem o toj temi, još uvijek dobijam takva pitanja.
Ja i pišem zato što mislim da fudbal nije samo sport, to je umjetnost, to je posao, fudbal je slika društva, igra koja je najbliža onome što se zove društvo, zato što jedanaest igrača imaju puno više slobode nego što imaju igrači u ostalim sportovima. Zato je to igra koja uzbuđuje."
Kažete da je fudbal slika društva. Kako ta slika danas izgleda?
"Kada govorim o fudbalu, ja ne govorim o navijačima, govorim samo o igri, samo onomo što se događa na terenu."
Može li se to posmatrati izolovano?
"Kako da ne, igra je igra, kada nemate publike i dalje postoji igra. Mentalitet igrača se ne promijeni onda kada nema publike. Onaj ko je grub, on će biti grub, bilo publike ili ne, publika može samo da ga baci u zanos i da bude još grublji. Ja govorim o fudbalu kao umjetničkoj kategoriji, a sociolozima ostavljam da gledaju na tribine.
"Istina može biti puno gora, ali to što se dešava na stadionu nije krajnja istina"
Kada odem na utakmicu gledam utakmicu, a ne tribine. To ne znači da ne osjećam prisustvo publike, ali ta slika nije istinita. Na utakmice dolaze navijači, koji su organizovana grupa ljudi. Suditi na osnovu sjeverne ili južne tribine Partizanovog i Zvezdinog stadiona je najblaže rečeno neinteligentno.
Istina može biti puno gora, ali to što se dešava na stadionu nije krajnja istina, jer se radi o organizovanim grupama ljudi.
U socijalizmu, kada nije bilo organizovanih grupa moglo se govoriti o tome da je to slika društva - kada recimo sto hiljada ljudi dođe na sahranu Aleksandra Rankovića, to je pokazivalo ogromno nezadovoljstvo stanjem stvari u tom trenutku."
Kakva je onda slika društva danas, nezavisno od fudbala?
"Naše društvo je nepristojno društvo, to je društvo koje je nesolidarno, u kome je na snazi moral jačeg, u svakom smislu. Društvene slobode su uslovljene činjenicom da imate više ili manje moći i cijelo društvo je ustrojeno kao hijerarhija moći, kao jedna piramida, kao u feudalnom društvu.
"Mi u stvari živimo u saraju, povremeno neki karavani uđu i izađu iz tog saraja, povremeno neko investira nešto u taj saraj"
Svaki subaša dobije svoje parče, iznad njega je beg, iznad bega vezir i na vrhu sultan. Mi živimo u poluvojnoj organizaciji, koja podrazumijeva da ima hanova u kojima ćemo piti piće i spavati, imamo mjesto gdje ćemo se igrati i dati sebi oduška.
Mi u stvari živimo u saraju, povremeno neki karavani uđu i izađu iz tog saraja, povremeno neko investira nešto u taj saraj. Dakle, poluvojna organizacija osmanskog tipa je društvo u kome danas živimo. To nije ni nelogično, jer smo suviše dugo živjeli u getu..."
Ima li tu slobode pojedinca?
"Naše društvo je slika odsustva solidarne odgovornosti prema svijetu u kome živite, odnosno prema drugima. To znači da ukoliko vas ugrožava moja cigareta, ne opsujem ugasivši je, nego naprosto ugasim cigaretu.
"Ne nosi se sve baš iz kuće, a ne možete očekivati ni da škola oblikuje moralni lik vašeg djeteta"
Ili, ukoliko mene ugrožava vaš jak parfem, da mi se izvinite, a da to ne uradite na način da me izvinjavajući se - zapravo uvrijedite. Govorim o metafori...
Ne nosi se sve baš iz kuće, a ne možete očekivati ni da škola oblikuje moralni lik vašeg djeteta. Ako se svi ljudi ponašaju agresivno i ako jure moć, bilo koji stepen moći, šta vi možete - ili da budete ludak koji će da ide u suprotnom smjeru ili da odete u manastir..."
Možete li Vi sebi da priuštite taj luksuz da imate slobodu da pišete i režirate ono što volite?
"Ja pokušavam da bar imam iluziju da imam tu slobodu. Trudim se da tako bude. Postoji cijena za to. Cijena je na primjer, ne volim o tome da pričam, ali recimo, ja sam dvadeset godina podstanar, nijesam dužan nikome ništa, osim što imam ogroman umjetnički dug, na primjer, prema Jovanu Ćirilovu.
"Naravno, u ovom svijetu hijerarhije moći, možete imati karijeru, ako vam se vlast namjesti kako treba"
Ali to smatram normalnim, na isti način na koji sam ja dolaskom na mjesto umjetničkog direktora JDP-a omogućio nekim ljudima da ispolje svoj talenat. Nemam dugove prema partijama, prema pokretima, prema mecenama, prema nekom ko me gura... A treba znati, da vi ne možete postati bolja glumica zato što vas neko gura.
Naravno, u ovom svijetu hijerarhije moći, možete imati karijeru, ako vam se vlast namjesti kako treba, možete dobiti stanove, dobre honorare, ali to ne znači da će vas poštovati kao umjetnika, a prije svega sami sa sobom, što je najvažnije, u ogledalu ćete znati šta jeste.
Mnogi kažu da postiji pozorišna mafija?
"U ovoj zemlji ne postiji pozorišna mafija, postoji politička mafija."
A postoji li jaki pozorišni lobi?
"Razlika između lobija i mafije je daleka kao svemir. Ja, međutim, znam samo da postoji umjetničko povezivanje. Biljana Srbljanović i Dejan Mijač koji su radili nekoliko predstava zajedno, nisu mafija, oni su samo dva najbolja umjetnika u Srbiji, koji su se povezali.
Ili Stevan Koprivica i Milan Karadžić... oni nisu mafija, nego se samo razumiju. Na sceni se sve vidi, ili umijete ili ne umijete. Majstorstvo se ne može ni kupiti, niti vam ga neko može dati."
Kakva je pozorišna scena u regionu?
"Dobra je u odnosu na siromaštvo u kome se živi. U Crnoj Gori su se značajno pomjerile stvari, iako više nemamo onoliko razmjene koliko smo imali ranije. Svojevremeno smo bili pozivani, ja sam vrlo rado odlazio na premijere u Crnu Goru, dok je Đaga Mićunović bio upravnik Crnogorskog narodnog pozorišta.
"Mislim da je budvanski Grad teatar na ivici da iscrpi svoju misiju, jer je Budva postala Sen Trope"
Sada se to iz nekog razloga promijenilo. Meni se čini da u Crnoj Gori nedostaje jedan jak mejnstrim da bi u odnosu na to nastajali ekskluzivni projekti. Jedno pozorište ne može da živi od ekskluzivnih projekata, nego od svakovečernjih, visokog standarda repertora."
Kako Vama izgledaju ti ekskluzivni projekti?
"Kako koji, to je stvar ukusa, ali imaju značaj i težinu. Mislim da je budvanski Grad teatar na ivici da iscrpi svoju misiju, jer je Budva postala Sen Trope. Ja da sam turista koji je došao u Sen Trope i da mi neko ugasi muziku u kafani i da mi neko igra Šekspira, napustio bih to mjesto i više se nikada ne bih vratio.
"Ako se sada, kada taj festival slavi 25 godina, ne dogodi jedan preokret u pravcu redefinisanja misije Grad teatra, mislim da će ostati da tavori"
Mi svake godine idemo na Grad teatar i svake godine imate isti rat, nemate Citadelu, zbog koje je sve napravljeno zato što je ona ko zna u čijim rukama...
Ako se sada, kada taj festival slavi 25 godina, ne dogodi jedan preokret u pravcu redefinisanja misije Grad teatra, mislim da će ostati da tavori. Vidim da se Kotorski festival podigao, što je dobro, kao i u slučaju Tivatskog festivala, koji je po mom mišljenju najuzbudljiviji u Crnoj Gori, jer ima najbolji program.
Da li ste nekada radili nešto u Crnoj Gori?
"Nikada, ako ne računam koprodukciju Bitefa, Štajerske jeseni i Grad teatra prije jedanaest godina, kada smo radili „Pad“ Biljane Srbljanović."
U Bosni i Hercegovini ste u posljednje vrijeme radili dvije predstave?
"U Bosni je situacija takva da postoji potpuni nesrazmjer između sa jedne strane nacionalog repertoara i sa druge strane ozbiljnih dometa, koji su prije svega glumački moćni i rediteljski promišljeni.
"U nekim situacijama kada je vlast zatvorena u Srbiji ne znamo baš šta se dešava, osim glumaca i reditelja koji i tada rade u Srbiji"
U Sloveniji postoji jedna standardna evropska situacija građanskog pozorišta, alternative koja nije više osobito uzbudljiva, a Hrvatska je nešto između Srbije i Slovenije, neka vrsta samosvrhovitog teatra, kojeg uspješno razbijaju ljudi poput Šeparevića...
U Makedoniji, sve zavisi ko je na vlasti. U nekim situacijama kada je vlast zatvorena u Srbiji ne znamo baš šta se dešava, osim glumaca i reditelja koji i tada rade u Srbiji. U pozorištima je situacija mnogo bolja nego u tim društvima, a posebno u politikama."
Ima li regionalnog povezivanja u kulturi?
"Nikada se više nije regionalno povezivalo. Jugoslovensko dramsko pozrište nije bilo u Zagrebu za dvadeset godina koliko je bilo u posljednjih nekoliko godina i obratno... Ljudi se međusobno samo povežu, rekao bi Gete - izbor po srodnosti - ljudi govore isti jezik, i tome ipak ne treba pridavati preveliki značaj."
Rođeni ste u Sarajevu, kako se osjećate kada odete u taj grad?
"Odlično. Prošle godine sam 35 puta sletio na sarajevski aerodrom. Čini mi se da sam više boravio u Sarajevu, nego ljudi koji žive tamo. Osim posla, idem i iz privatnih razloga."
Da li je lakše raditi u Sarajevu ili Beogradu?
"U Beogradu je teško raditi zbog organizacionih problema. Meni je lako raditi svuda. Najviše sam uživao radeći u Somboru, jer nema ničega što vas može odvući od vašeg posla. U Somboru mogu da održim deset proba za pet dana a u Beogradu ko održi tri probe za pet dana - skinem mu kapu."
Vraćate li se uskoro filmu?
"To ne zavisi mnogo od mene. Trenutno u maloj bari, punoj malih krokodilčića, koja se zove filmska djelatnost u Srbiji nerado učestvujem, tako da se ne vidim uskoro u tim stvarima...
Biljana Srbljanović i ja smo izašli na dva konkursa Ministarstva kulture, ali ljudi koji odlučuju o novcu nijesu smatrali da je to vrijedno. Gledam šta se snima. Filmovi koji se danas snimaju ne stižu do velikih festivala, kao što su, moram da budem neskroman, stizali moji, ali to je tako kako je...
Nisam sasvim siguran da neki oblik interesnog povezivanja, da ne kažem zločinačkog udruživanja ne postoji u oblasti filmske industrije u Srbiji."
Mnogi kažu da u Crnoj Gori treba da prestanu da se rade velika istorijska djela, da se treba okrenuti ili skorijoj prošlosti ili pak sadašnjosti?
"Ne bih da poučavam, ali mislim da jedna sredina ne može pobjeći od same sebe. Ja čak mislim da je potrebno redefinisanje, umjetničko i estetsko nekih istorijskih istina i mitova.
"Nevolja može biti ako upotrebljavate neku djelatnost u političku ili ideološku svrhu"
Ali, Crna Gora je mlada zemlja, kao i Srbija – to su zemlje koje postoje tri-četiri godine, bez obzira na to što o sebi vole da misle da postoje stotinama godina. Zato ne možete očekivati da bude lišena nacionalnih mitova. Što prije taj mit postane predmet savremenog čitanja, ako treba i sa ironičkim primjesama, to bolje...
Mene bi jako uzbudilo da odem u Crnu Goru i da gledam recimo na nov način pročitanog Marka Miljanova, a ne da gledam nešto što mogu da gledam bilo gdje u Evropi, što ne znači da se toga treba lišiti.
"Ja sam antropološki skeptik, ja nijesam tako ubijeđen da su ljudi savršena bića"
Nevolja može biti ako upotrebljavate neku djelatnost u političku ili ideološku svrhu, jer tada uglavnom nastaje loša umjetnost, ali čak ni to nije nužno..."
Radili ste relativno skoro predstavu ''Timon Atenjanin'', Šeksiporov junak je razočaran životom. Jeste li Vi danas razočarani životom?
"Da bi neko bio razočaran, mora prije toga biti očaran. Ja sam antropološki skeptik, ja nijesam tako ubijeđen da su ljudi savršena bića. I zato pokušavam da radim tekstove koji postavljaju to pitanje... Kada bih ja imao odgovor na to pitanje i na sopstvene dileme, ne bih se bavio pozorištem."
Bonus video:
