Huk. Pomiješan sa uzvicima oduševljenja publike, čuo bi se svaki put nakon odjeka o svodove “Morače” izazvanog razornim udarcem Dejana Zlatičanina.I ne samo publika, bokserski stručnjaci u nevjerici vrte glavom i pitaju se da li je moguće da bokser od 60 kilograma udarcem ruši sve pred sobom. Pitala se i publika u “Morači” kada je Hoanga Sanga Ngujena poslao na pod, što je Špancu bio prvi nokaut u karijeri, i odbranio titulu prvaka Mediterana lake kategorije u najprestižnijoj, WBC verziji.
- Ne znam otkud to?! Da li zbog želje da se bavim plemenitom vještinom, valjda. Činjenica je da sam na sparinzima lijevim krošeom obarao i teškaše. Eto naš proslavljeni teškaš i nokauter Milorad Gajović je na poene pobijedio Boruta Slapnika, kojeg sam na sparingu nokautirao. I ne samo njega. Već nakon deset dana treninga u kampu “Tivoli” u Ljubljani dobio sam zadatak da osam rundi sparingujem sa Kubancem Brunetom Zamorom, interkontinentalnim prvakom u WBA federaciji. Zamora je pet kilograma teži, ali sam ga bacio već u prvoj rundi. Ustao je i u žestokom tempu izdržao četiri runde, a onda je skinuo rukavice - priča za “Vijesti” 27-godišnji Zlatičanin, koji je od 13 pobjeda u profi ringu, čak deset dobio nokautom.
• Otkud to da se crnogorski bokser priprema u Ljubljani?
- U Crnoj Gori nema uslova za to. Nedostaje sve, od sparing partnera do kvalitetnih trenera. Moj menadžer i predsjednik Crnogorske profesionalne federacije Milorad-Mijo Martinović me je poslao u kamp Slobodana Anđelića, Crnogorca sa Žabljaka koji je pravio šampione. Dovoljno je reći Željko Mavrović, ili sada aktuelni šampion IBF federacije u velteru, Slovenac Dejan Zavec. Rad sa Anđelićem mi savršeno odgovara, treniram manje a spremniji sam u ringu. Treninzi su raznovrsni, ali je sve prilagođeno mojem stilu i karakteristikama u borbi, dok treneri u Crnoj Gori teže da ti nametnu svoj način. U kampu imam sve - fitnes, bazen, saunu, teretanu a plaćeni su mi i sparing partneri. To Martinović plaća, a često sam zbog toga u Zagrebu, gdje sparingujem sa braćom Katalinić, oni po šest rundi, a ja svih 12.
• Trenutno si 73. u svijetu, koliko smatraš da možeš?
- Realno, u naredne dvije godine mogu i do borbe za titulu svjetskog prvaka. Samo treba novca i uslova za organizaciju mečeva. Još jedna pobjeda protiv dobrog borca i eto me u prvih 50, a tu su sve same “ajkule”. Kada mogu da oborim Kubanca Zamoru, drugorangiranog u poluvelteru, nema razloga da sumnjam. I trener Anđelić tvrdi da bi tipovao na mene u sudaru sa šampionom Zavecom, pod uslovom da on skine nekoliko kilograma. Ipak, najviše strepnji, ali i najveću dozu uvjerenosti dobio sam u februaru u Novom Sadu. Pobijedio sam za titulu prvaka Mediterana Feliksa Loru, u fantastičnom meču jednoglasno nakon 12 rundi. Udarač on, a udarač ja. To je bio spektakl, a meni prvi meč u 12 rundi. Zato sam i previše razmišljao, ali u suštini bespotrebno, jer su mi treninzi često naporniji. Najteže mi, ipak, pada kada dugo nemam meč, a ja sam prije tog februarskog pauzirao čak 11 mjeseci. Za mene su mečevi uživanje.
• Od 13 borbi čak 10 si riješio nokautom. Kako ti podnosiš udarce?
- Ne osjećam ih. Lora me je pogodio žestoko i svi su mislili gotovo je. A ja to osjetio nijesam.
• Crnogorski bokseri ne znaju za poraz u profi ringu, imaju svih 56 pobjeda. Ko je najbolji?
- Nikola Sjekloća! Sedmi je na svijetu i samo mu trebaju odlični uslovi, treneri za pripremu i novac, podrška da izazove svjetskog prvaka. I to što prije, jer godine idu. Meni će još nekoliko jakih mečeva dati tu mogućnost, nadam se da ću se u naredne dvije godine boriti za titulu prvaka svijeta.
• Sjekloća ima i zavidnu amatersku karijeru, zašto ti nijesi uspio?
- Nije bilo prave podrške, samo komentari da meni bolje odgovara profesionalna borba. Poslušao sam i nijesam pogriješio, a dobio sam i državljanstvo. Možda bi bilo drugačije da sam prihvatio da napustim moju Budućnost, ali klub u kojem sam stavio prve rukavice kod Miodraga Perunovića i radio sa trenerima Rifatom Muratagićem, Vaskom Markušem i Draganom Perunovićem nijesam želio da izdam.
• Zašto je državljanstvo problem za reprezentativca?
- Nedostatak dobre volje, rekao bih. Mi smo Zlatičani Crnogorci. Moji preci su prešli u Vraku nakon Prvog svjetskog rata, a izdržali smo torture i zabrane. Samo kući smo smjeli govoriti jezikom crnogorskih predaka, i to onako da kažem “starocrnogorski”. Branili su da pišemo svoje prezime, ali smo zadržali običaje. Ratnički crnogorski mentalitet, pa se ne treba ni čuditi što uživam u borbi, ringu. Nakon nekoliko mjeseci u prvom razredu, gdje sam morao da govorim albanski, moji roditelji su 1991. godine odlučili da se vratimo u svoju zemlju. Bilo je teško, nikakve podrške ali eto, skućili smo se. Državljanstvo, ipak, ostaje san za mnoge od nas povratnika.
Falio jedan poziv
Nakon petog mjesta na kadetskom Prvenstvu Evrope, Zlatičanin je isti rezultat ponavljao i u juniorskoj i seniorskoj amaterskoj konkurenciji. Brzo je, međutim, prešao u profesionalce.
- Imao sam tu nesreću da u borbi za medalju svaki put naletim ili na domaćeg boksera, ili na osvajače olimpijskih medalja. U borbi za polufinale 2006. godine od olimpijskog viceprvaka Šajdulina sam elimisan uz obrazloženje da sam mlad. Kada je trebalo da se dokažem na Svjetskom prvenstvu u Čikagu, od mene je selektor Dragan Đuričković tražio da skinem kilograme i pređem u perolaku. Ja to nijesam mogao, a on me je eliminisao sa spiska uz obrazloženje da neće da me vodi na turističko putovanje, jer u lakoj ne mogu mnogo. Ne zamjeram, on je selektor i odlučuje, ali je šteta što nijesam probao. To iz razloga jer su u Čikagu promijenjena pravila pa su se bodovali čisti i snažni udarci, a ne kao prije, čak i udarci po rukavicama pa su mečevi završavani sa puno poena. I bilo je nesporazuma oko dobijanja državljanstva. Bokserski savez je tražio da osvojim medalju pa će mi dati državljanstvo, a ja sam smatrao da sam ga zaslužio za šest godina u dresu reprezentacije. Prelaskom u profesionalce u MBF-u su mi odmah riješili taj problem.
Zašto je tvoj mlađi brat Momčilo napustio boks nakon što je proglašen za najboljeg mladog boksera Crne Gore?
- Pa ni njemu nijesu htjeli da završe državljanstvo, a znao sam, i sada znam da je za to bio dovoljan telefonski poziv predsjednika BSCG Božidara Vuksanovića. E onda je nestalo motiva, a i mora se od nečega živjeti, pa je Momčilo počeo da radi. Šteta. Imao je rijedak osjećaj u vođenju borbe i za distancu. Tačno je znao koliko da se izmakne da izbjegne udarac i uz to, nevjerovatno brz ulaz.
Najbolje u Podgorici
- Boksovao sam svuda po svijetu, ali najljepše je u Podgorici. Nema euforije i konstantne buke, samo ovacije i aplauzi za dobar potez, kako svojeg borca tako i rivala. Zasigurno je u Crnoj Gori najobjektivnija bokserska publika i tu se ne praštaju pristrasne sudijske odluke. Zato sam i posebno motivisan, još kada me je voditelj najavio kao crnogorskog Mani Pakjaa, i još crnogorska himna, uzletio sam. Pakjao je moj idol, pa i da je naspram mene bio svjetski prvak isto bi prošao kao Ngujen. Njegov iznenađeni izraz lica nakon nokdauna izazvao je podatak da mu je to bio prvi u karijeri. Inače, odličan je bokser, kao od gume je i zato sam ušao u meč sa ubjeđenjem da ću boksovati 12 rundi. Ipak, ušao je u borbu, a ja volim fajtere. Sada ću se malo odmoriti od boksa, pa kada se ukaže prilika ponovo žestoke pripreme i spartanski život - poručio je Zlatičanin.
Bonus video:
