Književno veče posvećeno stvaralaštvu pisca Nikole Nikolića održano je u srijedu veče u KIC-u “Budo Tomović”. Nikolić je publici koja je pristizala tokom čitave večeri govorio o počecima svog stvaralaštva, željom za pisanjem, strahom od objavljivanja ali je i priznao da dugo nije bio ljubitelj čitanja. Razgovor sa njim je vodila teoretičarka umjetnosti i spisateljica Barbara Delać.
Prvi roman je objavio kada je imao 21 godinu.
“Kod mene je taj proces bio čudan, ja sam želio da imam svoju knjigu čisto materijalno, ne bih li držao neki svoj gotov proizvod. Možda nijesam dao 100 odsto svojih mogućnosti dok sam pisao tu prvu knjigu. Bio sam ranije nezainteresovan za čitanje. Sve to datira još iz srednje knjige: želio sam da napišem knjigu a nijesam čitao. Jedina literatura koju sam čitao tokom osnovne škole su bile avanturističke knjige, djela Žil Verna i Danijel Defoa, drugo ništa nijesam priznavao, pa čak ni u srednjoj. A onda sam počeo da tražim neke alternativne knjige u kućnoj biblioteci. Tako sam otkrio Knuta Hamsuna na primjer. Kako je sazrijevalo to čitalačko u meni pojavila se i želja za pisanjem. Pojavila se ideja, ali nijesam znao način na koji ću je realizovati, a na kraju sam dobio roman. I to je vuklo neku vrstu bojazni sa sobom, kako to objaviti, da li će to neko čitati, na šta će da liči. S obzirom na to da je to moj prvi pokušaj i prvi proizvod, možda i nije to bilo tako loše”, kaže Nikolić koji je već sa prvim svojim djelom, romanom „Čvor“ u izdanju Studio Mouse, 2011. godine, osvojio čitalačku javnost.
Ono što se promijenilo od tada jeste preciznost, ili kako je on to nazvao, “probirljivost” tokom pisanja.
“Mislim da sam postao prilično probirljiv kada su knjige u pitanju, kao i sam ja, dok radim na nekoj. Na primjer, u početku, dok sam radio na toj prvoj knjizi pisao sam dosta u Grčkoj i cilj mi je bio da je što prije završim. To me je ometalo. Sad, sedam godina kasnije, ako bih radio reizdanje te prve knjige bio bih prinuđen na neke izmjene, stilske prije svega... Ili možda ne bih, jer sam to bio ja, to je bila moja početna knjiga i to sam bio ja u tim trenucima. Sada se sa priličnom pažnjom odnosim prema njima, sa velikim strpljenjem, čak i sa spremnošću da ostavim to što pišem na neki duži period, a da ne osjećam paniku”, objašnjava on.
Na pitanje da li piše sa predumišljajem ili se prepušta inuiciji, Nikolić odgovara:
“Moje pisanje je kombinacija predumišljaja i fikcije. Mislim da čovjeka, htio ili ne, spopadaju razne teme, samo što su pisci našli način da se izbore sa tumačenjem istih. Danas je toliko nepresušnih tema oko nas da baš niko ne može da se požali da nema inspiracije ili makar podloge za inspiraciju. Moja prva dva romana su bila prilično slična što se tiče radnje, jer lično volim malo više akcije u romanima, a ona je i evidentna u najboljim svjetskim djelima književnosti, kao što je slučaj kod Dostojevskog. Zato kažem da je inspiracije na pretek, i ne treba bježati od tema koje nas okružuju.
Nikolić je rođen 1989. godine u Podgorici. Završio je Fakultet političkih nauka gdje je odbranio magistarsku tezu o kvislinškim režimima.
Piše romane, priče i eseje, kao i književne prikaze za portal Glif, a autor je i bloga na portalu Vijesti. Dobitnik je nagrade „Bihorska Venera“ za kratku priču. Umjetnički je direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja. Osim “Čvora”, objavio je i roman “Meandar“ 2014. i zbirku priča „Atakama“ 2016. u izdanjima “Nove knjige”.
Koliko je čitalaca toliko je i tumačenja
Na pitanje da li je bitno da se autorova poruka prenese konkretno publici, kaže da nije, već da tumačenja ima koliko i čitalaca.
“Mislim da bilo kome treba dati pravo na svoje mišljenje u posmatranju umjetnosti, mislim da koliko je čitalaca određene knjige, toliko postoji prava za tumačenjem i čitanjem tog tkiva. Ako je pisac poslao svoj rukopis u svijet tako da svako može doći do njega i pročitati ga, mislim da je potpuno legitimno da svako od njih ima svoje tumačenje. Tako me je jedan prijatelj prije nekoliko godina, nakon što je pročitao moju knjigu, pitao da li sam u određenoj sceni mislio na nešto na šta je on pomislio... Moj odgovor je bio da nijesam, ali sam bio oduševljen tim njegovim shvatanjem. Baš zbog toga mislim da je čar književnosti u ulozi čitaoca. Ne treba čovjek da bude puki čitalac koji će sve samo da upija i da se tako završi njegova uloga. Volim čitaoce koji se sažive sa tekstom i razmišljaju o istom. Na kraju krajeva, suština je da neka poruka dođe do čitaoca a da on ne čeka pasivno da mu se ona ukaže, već da za njom traga. U tom smislu više volim književna djela u pravom smislu te riječi, nego novopopularne knjige savjeta poput Robina Šarme gdje su konzervirane poruke za precizan život”, istakao je Nikolić.
Što je veće čitalačko iskustvo lakše je doći do nečeg ličnog
Nikolić ističe da iako ima svoje uzore u književnosti, ali i životu, trudi se da ne kopira njihovo stvaralaštvo.
"Ubijeđen da sve što smo pročitali stoji negdje u našoj podsvijesti i da na neki način oblikuje stil, shvatanje o književnosti i kanališe ukus i način pisanja... A čovjek treba proći sve stilove, motive, uklapanja, razne taktike kako bi lakše došao do onoga što je njegovo. Što je veće čitalačko iskustvo, čovjek će lakše doći do nečeg što će biti samo njegovo.
Bonus video:
