Galimar, najveća francuska izdavačka kuća u Parizu proslavlja ove godne jedan vijek svog postojanja. U njenu čast Nacionalna biblioteka Francuske - Fransoa Miteran priredila je izvanrednu izložbu koja će trajati sve do 3. jula ove godine.
Svetkovine povodom stogodišnjice počele su još u martu za vrijeme Sajma knjiga i imale su veliki medijski odjek. Predviđeni su mnogi spektakli i čitanja u pozorištima. Jedan film je uradio Vilijam Karel. Tokom cijele godine biće objavljivane knjige, albumi, omaži i sl.
Tu izuzetno bogatu i dokumentovanu izložbu prati veliki i odlično opremljen katalog sa vrlo bogatom ikonografijom. U njemu kao i na samoj izložbi nalaze se prve prepiske o dogovoru osnivanja književne revije, prvi crtež korica budućih knjiga koji je nactao Žan Šlumberže.
Katalog sadrži veliki broj fotografija najvećih svjetskih pisaca i ljudi koji su odigrali važnu ulogu u samoj Galimarovoj kući. Izložena su njihova pisma, njihovi prvi rukopisi pisani i ispravljani rukom. Kad naiđemo na pisce koje osobito volimo ne možemo odoljeti nostalgiji.
Na raspolaganju su i video aparati gdje se mogu čuti i na ekranu vidjeti razgovori sa svim tim velikim piscima. To su dragocjena svjedočenja koja nam još više približavaju poznate pisce.
Gaston Galimar je tačno vijek ranije udario temelje te proslavljene izdavačke kuće koja nosi njegovo ime. Prvo on, zatim njegov jedini sin Klod i najzad, njegov unuk Antoan učinili su da ta kuća danas samo sa tri generacije zauzme prvo mjesto u izdavaštvu francuske literature dvadesetog vijeka. Ali ne samo francuske, nego i evropske.
Kako je došlo do osnivanja Galimara?
Andre Žid, tada veliko ime francuske literature, sa grupom prijatelja je došao na ideju 1909. godine da osnuje časopis isključivo posvećen literaturi pod nazivom Nuvel revi fransez (Nova francuska revija - skraćeno NRF).
Kako je revija imala dobar početak, ta grupa osniva 1911. godine izdavačku kuću pod istim imenom. Žid i Žan Šlumberže su spremni da ulože sredstva, ali im je bio potreban čovjek koji će se baviti samo izdavaštvom. Andre Žid je već poznavao Gastona Galimara.
Uprkos ratu Galimar uspijeva da 1917. objavi Valerijevu Mladu Parku i tako uvede u kuću velikog majstora poezije
Njegov otac, Pol Galimar, bogati rentijer, bio je vlasnik pozorišta Variete i kolekcionar impresionista i rijetkih knjiga, uz to i veliki čitač. Gaston, njegov sin, čovjek je od ukusa, sa dosta veza, uz to i imućan, te je zato bio pogodna ličnost da preuzme odgovornost za izdavaštvo.
Tako je maja 1911. sklopljen ugovor sa njim. Svi su oduševljeni: on potpisuje ugovore, pogađa se sa štamparima, obilazi knjižare i ulaže svoja sredstva u preduzeće.
Prve knjige te edicije su iz pera već slavnih imena francuske literature: Talac Pola Klodela, Izabela Andre i Pohvale Aleksia Ležea - budućeg slavnog pjesnika Sen Džon Persa. Njima se pridružuju: Farg, Rivijer, Larbo, Romen Rolan, Rože Marten di Gar… Tako je krenula ta izdavačka kuća da bi tokom vijeka nastavila da raste i da se bogati najvećim knjževnim francuskim i svjetskim imenima.
Kuća odlično napreduje, Galimar zna da privuče velika imena: Rolan, Prust, Žid, Klodel, Valeri, Selin, Aragon, Sen-Džon Pers, Malro, Sent-Egziperi, Keno, Sartr, Hemingvej ili Fokner
Uprkos ratu Galimar uspijeva da 1917. objavi Valerijevu Mladu Parku i tako uvede u kuću velikog majstora poezije.
Kopo i Šlumberže, prvi - reditelj koji je već adaptirao Braću Karamazove (Kopo igra Ivana, a Žuve starca Zosimu), a drugi - dramaturg čiji se komadi već igraju, dolaze na ideju da otvore pozorište pri Reviji.
Galimar, već naviknut na lože, prihvata. Tako je nastalo pozorište Vje Kolombije. To će pozorište sasvim modernizovati francuski teatar, prikazivati klasike i ući u sastav velike istorije francuske scene uz učešće Žuvea i Dilena.
U toku Drugog svjetskog rata Galimar će se naći u teškom položaju
Kuća odlično napreduje, Galimar zna da privuče velika imena: Rolan, Prust, Žid, Klodel, Valeri, Selin, Aragon, Sen-Džon Pers, Malro, Sent-Egziperi, Keno, Sartr, Hemingvej ili Fokner. Oni osnivaju mnoge kolekcije među kojima i famoznu «Biblioteku Plejade».
Nuvel Revi Fransez je uvijek bila protiv doktrinarskih i dogmatskih pokreta. Nije bila nadrealistička, pa ipak je objavljivala nadrealiste - Elijara, Bretona, Desnosa, nije bila egzistencijalitička, objavljivala je egzistencijaliste - Sartra, Kamija, Merlo-Pontija.
Galimar razvija i druge aktivnosti osnivajući nedjeljnike: Detektiv, Evo, Marian, Revija filma… Galimar umije da se okruži sposobnim direktorima kolekcija koje su izdavačke kuće u malom.
Među kojima su: Keno, Kami, Malro, Kajoa, Leris, Etijambl, Lazarev… svi oni doprinose da se književni život razvija i širi. Pojavljuju se i novi pisci: Šar, Diras, Gari, Žene, Jonesko, Žakote, Prever… Galimar se ni tu ne zaustavlja. Pored pozorišta njega zanima i film. Tako je 1933. bio producent filma Madam Bovari koji je režirao Žan Renoar.
Prevodilac američkih avanturističkih romana Marsel Diamel, prijatelj Žaka Prevera, srijeće se sa Mišelom Galimarom 1944. i iz tog susreta će nići crna serija roman
U toku Drugog svjetskog rata Galimar će se naći u teškom položaju. Prvo je pobjegao pred njemačkom invazijom na jug Francuske. Poslije primirja se vratio, ali pod pritiskom Njemaca morao je da ustupi mjesto direktora Nuvel revi fransez Drijeu Larošelu, darovitom piscu iz ekstremne, petenovske desnice.
Tada objavljuje prevode njemačkih klasika, ali istovremeno dozvoljava tajne sastanke oko lista Letr fransez koju su osnovali intelektualci Pokreta otpora za vrijeme rata. Poslije rata Larošel se ubija, a Nuvel revi fransez je neko vrijeme zabranjena. Galimar nije podvrgnut čistki zahvaljujući podršci i svjedočenjima Malroa i Kamija. Odmah poslije rata Galimar kupuje izdavačku kuću Denoel... Galimar počinje takođe da objavljuje Mišoa, Audibertija, Bretona, Artoa.
Kad je Žid umro 1951. prva grupa se rastače i Galimar polako predaje kuću svom sinu Klodu. Sa pojavom novih tehnika, sa pojavom novih generacija pisaca i intelektualaca Klod Galimar će nastaviti uspješan posao svog oca i još više razviti rad već legendarne izdavačke kuće.
Poslije raskida sa Ašetom zbog džepne knjige, Klod Galimar pokreće biblioteku folio 10x1 1972. godine koja je za kratko vrijeme dostigla tiraž od pet stotina hiljada primjeraka
Tada pristižu Jursenar, Le Klezio, Mišel Turnije, Patrik Modiano... Da bi zadržali ugled svoje izdavačke kuće i obezbijedili takav katalog Galimari su vrlo veliki majstori u okupljnju pisaca van svake političke, moralne ili estetičke podjele, u ime trijumfa književnosti, kako je to lijepo rekao Romen Gari 1962.
Malro i Keno će biti pokretači „velikih radova“ koje pokreće Revija poslije rata. Prvo pokreću Muzej bez zidova namijenjen univerzalnom umjetničkom nasljeđu, zatim „Galeriju plejade” 1950. godine i Univerzum formi.
Keno preuzima Enciklopediju plejade 1954. Prevodilac američkih avanturističkih romana Marsel Diamel, prijatelj Žaka Prevera, srijeće se sa Mišelom Galimarom 1944. i iz tog susreta će nići crna serija romana (Oras Makue, Džems Hadle Čez, Benakvista, Deniks). Danijel Penak će biti prvi koji će preći iz crne serije u bijelu seriju.
Klod angažuje svoje četvoro djece za rad u preduzeću, ali povjerava upravljenje najmlađem sinu Antoanu 1988. godine koji će znati da sačuva nezavisnost kuće. Filip Solers se pojavljuje na listi pisaca kataloga kao i Kefelek, Mišo, Sagan, Giber, M. Nimier, Deninks, Penak, Džian, Dantek, Delerm, Rifen...
Poslije raskida sa Ašetom zbog džepne knjige, Klod Galimar pokreće biblioteku folio 10x1 1972. godine koja je za kratko vrijeme dostigla tiraž od pet stotina hiljada primjeraka.
Danas sa 35.000 naslova Galimar je najveća izdavačka kuća u Francuskoj i jedna od navećih u Evropi
Pravi preokret je nastao kad su stigli u kuću Žan Maršan i Pjer Olije Eron. Oni uvode kolekciju Hiljadu sunaca koja se obraća mladima, za njom dolazi 1977. folio junior, prva džepna knjiga namijenjana mladima, na kraju se pojavljuje Enfantimage - (dijeteslika) za koju rade izvanredni ilustratori kao Etjen Deleser, Žaklin Diem, Žorž Lemoin.
Pjer Maršan se ne zaustavlja tu – uvodi marku Dekuvert – Otkrića – za sve uzraste. Dijalog između slike i teksta je izmišljen na zadovljstvo i oka u duha. Porast interesovanja za biblioteku za mlade (Galimar ženes - Galimar mladi) je spektakularan. Ona sama predstavlja trećinu zarade za 1991.
Tada razvijaju i seriju za još mlađe Žibule i Drol de petit bet (Babina jarad i Čudne životinjice) koji će postići isti uspjeh u posljednjih petnaest godina. U to vrijeme i stiže Hari Poter.
Klod Galimar je prihvatio jedinstvenu cijenu 1981. u knjižarama. Antoan je nastavio da brani to isto i sa numeričkom knjigom. On pokreće novi časopise Deba i Infini i RNF eseji. Grupa prima u svoje okrilje i druge izdavače kao što su P.O.L., Žoel Losfeld, Vertikal ou Futuropolis.
Danas sa 35.000 naslova Galimar je najveća izdavačka kuća u Francuskoj i jedna od navećih u Evropi. Finansijski bilans ove velike kuće je zaista fantastičan: 290 miliona eura zarađenih u vrijeme Hari Potera. Filip Solers je sa pravom rekao da je Galimar jedino mjesto na svijetu gdje su veliki umrli pisci življi nego ikada.
Antoan Galimar, generalni direktor Galimara, unuk Gastona Galimara, osnivača te kuće, izabran je za predsjednika Sindikata nacionalnog izdavaštava juna 2010: "Treba vjerovati u civilizacijske vrijednosti čitanja da bismo se održali na svojim mjestima u eri ekranâ, da bismo odoljeli modelima ekskluzivne integracije velikih operatora industrije informacije i branili pravedno regulisanje tržišta", rekao je tom prilikom Antoan Galimar.
Bolna epizoda - odbijanje Prusta
Najznačajnija, odnosno najbolnija epizoda toga perioda je odbijanje Prustove knjige U potrazi za izgubljenim vremenom. Jer je Žan Šlumberže bacio samo rasijan pogled na ogromni rukopis, pošto je pisac "neki moderan tip čiji moralni, društveni i estetički pogled nije onaj koji pripada Reviji".
Knjigu će o svom trošku objaviti autor kod Grasea. Uz velike zajedničke intervencije pisci Revije i Galimar su uspjeli da ubijede Prusta da pređe kod njih i 1918. godine objavili su U sjenci djevojaka u cvijetu koja dobija Gonkurovu nagradu sljedeće godine.
Simon de Bovoar, Fuko, Dibi...
Kuća se širom otvara stranim piscima, američkim romansijerima: Fokneru, Hemingveju, Mileru, Stajnbeku… koji svi dolaze u posjetu kod izdavača. Njemačka avangarda je takođe zastupljena: Toma Bernar, Peter Handke, krajem šezdesetih, Mišima sa Zlatnim paviljonom 1961.
Ubrzo zatim pristižu Borhes, Kortasar, Pasternak, Filip Rot, Keruak, Kundera, Vitgenštajn, Arent, Bodrijar, Bahtin… Tu su i Simon de Bovoar, Sartr, Aron, Merlo Ponti.
Grupa Fransoa Erval, Ž-B. Pontalis i Pjer Nora udaraju temelj departmanu humanih nauka koje je 1966. godine obilježila Fukoova knjiga Riječi i stvari. Žorž Dibi je podržao novu istoriju, a obnovu kritike Žan Starobinski.
Bonus video:
