Piše: Livijus Čokarlije - Priredila i prevela s francuskog Branka Bogavac
Odabrao sam da napravim skicu upoređenja između rumunskog autora Ćorana i njegovog gotovo homonima – francuskog pisca Siorana. Da bi moje tvrdnje dobile na težini, u većini slučajeva osloniću se na sioranovske tekstove. To upoređenje će se ograničiti na književni sklop dotičnih djela. Da analiziram metamorfoze misli koje ona sadrže, zahtijevalo bi mnogo više vremena od onog kojim raspolažem.
Prva Sioranova knjiga Na vrhovima beznađa, počinje vrlo naglašenom pohvalom lirizmu. U prvom poglavlju, naslovljenom Lirsko biće, pisac se pita zašto se oslobađamo sami sebe kada tragamo za izrazom i formom.
„Ne bi li bilo bolje da se prepustimo našem unutarnjem fluidu, bez brige za objektivnošću, da se ograničimo na uživanje u svem našem zanosu, u svim našim ličnim nemirima?“ Riječi „zanos“ i „nemir“ odmah ukazuju na prirodu toga lirizma. On se manifestuje kada biće dostiže paroksizam, što podrazumijeva zrnce ludila.
„Pisanje bi bio dosadan i suvišan čin kad bismo mogli da plačemo do mile volje, da imitiramo djecu i žene obuzete bijesom“
To je varvarski izraz sačinjen od iskrenosti i plamena. Taj lirizam se odlikuje permanentnom razornom eksplozijom, haotičnim raspadom duha, stanjem ekstaze i oduševljenja. To je „vulkan koji sipa žestok plamen“. U Knjizi zabluda Sioran nastavlja u istom tonu i kaže da ono što želi da izrazi jeste apsolutna strepnja i strastveni žar koji isključuju sumnju i pasivnost.
Prepoznajmo kod tog mladog autora koji želi da osjećanja zaigraju, ničeanski uticaj i izazov dionizijskog duha. Povodom dionizijske kulture Klaudio Magris će reći da ona najavljuje raspad duha u nejasnoj, uzdrhtaloj magmi i da lišava duh svake ironije. I zaista Sioran iz rumunskog perioda skoro nikad nije ironičan.
Postavši francuski pisac, on nije modifikovao svoj stav o poeziji. Ona je uvijek zamjena za suze: „Pisanje bi bio dosadan i suvišan čin kad bismo mogli da plačemo do mile volje, da imitiramo djecu i žene obuzete bijesom“, piše on u Kratkom pregledu raspadanja.
Ako bismo mu vjerovali, on je izvršio „atentat protiv svega što je u njemu bilo nepromišljeno, pobunu protiv svojih dubina“
To objašnjava zašto on uvijek više voli poeziju od proze: “Dok stih sve dozvoljava, dok u njemu možete da izlijete suze, stid, ekstazu – a osobito jadikovku, proza vam zabranjuje da ih izlivate u svoje jade ili da kukate.“ To je zato što proza, izgleda, duguje duhu i što je „aktivnost duha spasonosna prevara, izvjesna vježba skrivanja; ona nam dozvoljava da se krećemo u ublaženoj, komfornoj i prividnoj stvarnosti.“
Ta je stvarnost prividna jer prava stvarnost nije plod duha. Ona je „plod naših ekscesa, naših pretjeranosti, naših neobuzdanosti“. Po Sioranu, bez obzira na to što je „kreator vrijednosti - čovjek - je delirijumsko biće par ekselans.“
Prvo, tu su godine. Sjećajući se svoje mladosti, Sioran kaže: “Razuzdani lirizam se slagao sa mojim raspoloženjen.“
U tim uslovima, „Poezija isključuje interes i predumišljaj: ona je nedovršenost, predosjećanje, bezdan“. To će Sioran reći u Nezgodi što smo rođeni. Koherentna poezija je mrtva. Esejista se buni protiv poezije koja se na samu sebe poziva, svjesnu same sebe, protiv „svih tih pjesama u kojima je riječ samo o Poemi, protiv čitave jedne poezije koja nema druge materije izuzev same sebe“. To znači da je on prirodni Valerijev protivnik.
Ako bismo mu vjerovali, on je izvršio „atentat protiv svega što je u njemu bilo nepromišljeno, pobunu protiv svojih dubina“. Kod Valerija „sve je proizašlo iz naivnog čitanja“. On je uhvatio za riječ Edgara Poa koji je tvrdio da je stvorio svoju poeziju sa „logičkom tačnošću rješavanja matematičkog problema“.
Francuski pjesnik i teoretičar je vjerovatno bio žrtva „mladalačkog entuzijazma za jednu do temelja antipoetsku demonstraciju“, žrtva „toga hladnog i nemilosrdnog raščerečenja delirijuma“. Međutim, kad piše te riječi, koje je ponovio u Vježbama obožavanja, sam Sioran nije više sposoban za lirizam.
„Kako se može biti lud – ili pjesnik – na takvom jeziku?“
Još kad je pisao Kratak pregled raspadanja priznao je: „...istrošio sam dozu delirijuma koja mi je bila dodijeljena.“ U stvari, pisanje ove prve francuske knjige nije još sasvim strano onom koje je praktikovao u Rumuniji. Kako će to kasnije reći, u njoj se nalazi nekadašnje ludilo očajnika. Ali kasnije će se stvari izmijeniti.
Ima više objašnjenja za tu promjenu. Prvo, tu su godine. Sjećajući se svoje mladosti, Sioran kaže: “Razuzdani lirizam se slagao sa mojim raspoloženjen.“ I dodaje: „Stareći, primijetio sam da mi je poezija bila sve manje potrebna.“ Drugo, riječ je o jeziku: “Teško je, čak i nemoguće biti pjesnik na nekom drugom jeziku izuzev svoga“, kaže on.
Postoji nepremostivo rastojanje između lirskog ja i stranog jezika, rastojanje koje poezija ne prihvata. Najzad, radi se o prirodi dva jezika kojima se sukcesivno služio. Od svih jezika rumunski mu je izgledao najpoetičniji. Uz to, rumunski je odgovarao njegovom nesuzdržanom lirizmu, onom što je Sioran nazvao izvanrednim rasulom.
Profesionalac teme samoubistva, Sioran piše: „Ništa nam ne laska toliko koliko opsesija smrti; opsesija a ne smrt.“
Nasuprot tome, francuski jezik mu je pružio ono što je on najzad prihvatio: „...sada više volim konciznost, strogost, željenu uzdržanost“. Francuski jezik, osobito onaj iz 18. vijeka, za koji se odlučio, čini mu se suptilnim do nepostojanja, strahovitim od preciznosti, diskretnim do vulgarnosti. „Kako se može biti lud – ili pjesnik – na takvom jeziku?“ pita se on.
Francuski je takođe „idealan jezik za delikatno prevođenje dvosmislenih osjećanja.“ On je dozvolio Sioranu da unese u svoje tekstove radikalnu dvosmislenost, koju rumunski kritičari više vole da prećute, jer ne vole da diraju u mitove i smatraju da je dostojanstvenije biti uvijek važan.
Imamo, dakle, po svoj prilici, posla sa nekom vrstom Ničea čiji je bijes blaži
„Nemoguće mi je da znam da li sebe smatram ozbiljnim ili ne“, priznaje Sioran isto kao i njegov sunarodnik Jonesko u Improvizacija kod Alme. U stvari, autor Žeđi i gladi je ozbiljniji od Siorana koji ne može da se odluči. Otuda njegova ironija koja se izliva prije svega na njega samog.
Uzmimo njegove dvije teme koje se ponavljaju, samoubistvo i nesreća – nesreća o kojoj govori u Sumraku misli da je to poetsko stanje par excellence. Profesionalac teme samoubistva, Sioran piše: „Ništa nam ne laska toliko koliko opsesija smrti; opsesija a ne smrt.“ Ili: „Želja da umrem bila je moja jedina i jedinstvena briga; sve sam joj žrtvovao, čak i smrt“. Smatrao je sebe „samoubicom u penziji“.
Što se tiče neumitne nesreće čovjeka koji je sebe vidio kao Jova i čija je misija bila, izgleda, da svjesno pati u ime onih koji pate ne znajući zašto, evo te nesreće: „Da nije bilo drskosti da vjerujem da sam najnesrećniji na svijetu, odavno bih se srušio“.
Mladalačko pretjerivanje u kome je sanjao o jednoj Rumuniji koja bi „imala veliki narod kao Kina a sudbinu Francuske“, bilo je gromovito, dok kasnije, savršeno kontrolisano, postalo je zabavnije
Ili: “Moja tajna prilagođavanja životu? Mijenjao sam očajanja kao košulje“. Ironija je način da se uzdigne do onog što Sioran naziva uzvišeno. To uzvišeno može da se dostigne, začudo, ironijom, pod uslovom da ona, dovodeći njegovo djelo do uništenja nakon toga, izazove drhtaj Boga“.
Imamo, dakle, po svoj prilici, posla sa nekom vrstom Ničea čiji je bijes blaži. U stvari, kod Siorana se čak i ironija smekšava, jer je skeptičan. Jer je, kaže on, skepticizam „osmijeh koji nadvisuje riječi.“ Na primjer, riječ neprilika u Iskušenju postojanja, riječ koja namjerno ne odgovara onome što naslov znači, prije se smiješi nego što ironiše. Ili ove rečenice iz Silogizama gorčine: “Vrijeme je da se trgnemo, da trijumfujemo fascinacijom najgoreg. Nije sve izgubljeno: ostali su varvari.“
Ako je, s tačke gledišta kvantiteta, Sioran, autor šest knjiga na maternjem jeziku, francusko-rumunski pisac, Sioran kojeg danas slavimo mi Rumuni, moramo to pokorno priznati, francuski je pisac rumunskog porijekla
Ove rečenice, koje nijesu rijetke, govore o tome da se radi, ako je Sioran sačuvao nešto od svog prvobitnog manira, o poetskom pretjerivanju. Međutim, mladalačko pretjerivanje u kome je sanjao o jednoj Rumuniji koja bi „imala veliki narod kao Kina a sudbinu Francuske“, bilo je gromovito, dok kasnije, savršeno kontrolisano, postalo je zabavnije. Siorana volimo toliko zato što - ako uništava, on to čini uz osmijeh.
Uostalom, on je toga bio svjestan, što nam dozvoljava da protumačimo jedan autoportret preko portreta druge osobe gdje kaže, povodom Borhesa, koji je oličavao – kao on u ulici Odeon – „paradoks jednog nimalo nomada bez intelektualne domovine, jednog avanturiste koji ne napušta svoje mjesto“, rečeno je, dakle, da je bio „zavodnik bez premca“, jer je uspio da „unese neku neopipljivu sitnicu, vazdušastu čipku bilo gdje, čak i u najkomplikovanije umovanje.
Jer je kod njega sve transformisano igrom, plesom munjevitih otkrića srećnih izraza i izvrsnih sofizama“. Ove riječi potvrđuju ono što Sioran priznaje u Sveskama, a to je da je najistinitije ispovijedanje ono koje činimo indirektno, govoreći o nekom drugom.
Koji je konačni rezultat? Koji je od Siorana, lirski ili ironični, bolje uspio? Odgovor mi se čini očiglednim. Ako je, s tačke gledišta kvantiteta, Sioran, autor šest knjiga na maternjem jeziku, francusko-rumunski pisac, Sioran kojeg danas slavimo mi Rumuni, moramo to pokorno priznati, francuski je pisac rumunskog porijekla.
„Apokalipsa po Sioranu“ - piše Branka Bogavac
Na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Parizu, koji se nedavno završio, održan je Evropski kolokvijum u čast stogodišnjice rođenja Emila Siorana. Kolokvijum je trajao dva dana gdje su se smjenjivale najraznovrsnije teme koje su izlagali brojni učesnici iz nekoliko zemalja.
Kolokvijum je počeo sa premijerom filma „Apokalipsa po Sioranu“ koji je zapravo televizijski razgovor koji je vodio i snimio Sorin Ilijesku sa Sioranom. To je jedini razgovor koji je ovaj veliki filozof prihvatio za televiziju, i to pred kraj života, pod uslovom da se razgovor prikaže samo poslije njegove smrti. Razgovor je vođen na rumunskom.
Predavanja su obuhvatala tri velike cjeline: Radosni pesimizam, Filozofski pregled i, za kraj, Stilistika i filozofija. Pomenućemo samo nekoliko naslova izabranih tema: Portret mislioca kao mladog egzilanta, Sioranoiva začuđenost, Sioran i privlačnost salona, Usporeni ciklon, Govor o optimizmu... drugog Siorana, Sioranova anomalija, Noć ili inspirisani pesimizam, Elan prema najgorem, Sioranovi susreti.
Portreti, Sioran i medicina... Za “Art” smo odabrali esej Rumunski lirizam i francuska ironija Livijusa Čokarlije, poznatog rumunskog kritičatra, esejiste, pisca i univerzitetskog profesora u Bukureštu.
''Samo kurva bez mušterija radi manje od mene'' - Piše: Roland Jaccard, sa francuskog preveo Mario Kopić, Peščanik.net
U dvadesetoj je godini mladi Cioran posjećivao bordele i knjižnice. Njegovi su omiljeni autori Shakespeare, Dostojevski, Čehov. Fasciniran je ekstremima. U filozofiji želi biti Schopenhauer ili ništa. Svoju prvu knjigu Na rubovima očaja piše u stanju nalik deliriju. Zaklinje se sam sebi da neće napisati više ni retka; već se gnuša književne komedije.
Sin rumunskog svećenika, Cioran je rođen 1911. u Rasinariju, na granici Austro-Ugarskog carstva
Njegove hronične nesanice nalik su pozivu da napusti svijet, čiju je prazninu odveć dobro saznao. Kad govori majci o očaju koji ga obuzima i ludilu koje mu prijeti, ona odgovara: ''Da sam znala, abortirala bih''.
Ta je rečenica poput otkrića: ''To me je uvjerilo'', kaže on mnogo godina poslije, ''da sam plod slučajnosti i da sam ništa. To je uostalom razlog da nisam bio sposoban stvoriti istinsko književno djelo''. Nemaju svi tu sreću da mladi umru.
Sin rumunskog svećenika, Cioran je rođen 1911. u Rasinariju, na granici Austro-Ugarskog carstva. Prisiljen je upisati se u vrijeme, imati biografiju, pa čak osjetiti i slavu, vrhunac poruge, za nekoga ko se poigrava aforizmima, nekoga ko je fasciniran mrakom, lijenčinu koji sebe smatra najnezaposlenijim čovjekom Pariza: ''Samo kurva bez mušterija radi manje od mene''.
Nakon što je završio studije filozofije raspravom o bergsonovskom intuicionizmu, mladi Cioran dobija krajem 1933. godine stipendiju za Berlin
''Imam čudan osjećaj'', piše u dvadeset i drugoj godini, ''da sam u ovim godinama postao specijalist za problem smrti''. Nikad niste prerano zreli za to područje. Zamjera filozofiji da su je stvorili ''ljudi bez temperamenta i bez sadržaja'', uz iznimku Schopenhauera i Nietzschea, ljudi koji nisu svjesni bijede vlastitog Ja.
Otada će učitelj morbiditeta govoriti svojim učenicima da bolest nagriza sve pa i sam princip identiteta, hvalit će zasluge sifilisa: već namjerava ucijepiti bližnjima virus raspadanja. Bratu Aurelu, koji mu otkriva svoju monašku vokaciju, ukazuje, demonskom žestinom, apsurdnost svake religije i dodaje: ''Ako i nakon što si čuo moje razloge ustraješ u odluci da se zamonašiš, nikad ti neću više uputiti nijedne riječi''.
Umjesto manastira Aurel će upoznati sedmogodišnju komunističku robiju. Nakon što je završio studije filozofije raspravom o bergsonovskom intuicionizmu, mladi Cioran dobija krajem 1933. godine stipendiju za Berlin. Jedinstvena šansa da prati preobrazbu cijelog jednog naroda u ''fanatično mnoštvo''.
''Koliko kafa, cigareta i rječnika da napišem jednu rečenicu na tom, za moj ukus nepristupačnom, suviše plemenitom i otmjenom jeziku''
''Počeo sam'', piše on poslije, ''studirati budizam kako se ne bih zarazio, kontaminirao hitlerizmom''. No njega privlači sve što je pretjerano: tako će uprkos svemu podleći ''čudesnoj pomami potčinjavanja'' koja je suština rumunjskog nacionalizma.
O toj kratkoj ideološkoj devijaciji, koju sebi nikad neće oprostiti, treba pročitati izvrstan esej Gabriela Liiceanua. Da li valja u njegovom kasnijem apsolutnom skepticizmu vidjeti bezgraničnu grižnju savjesti? Možda. Nakon toga pada u vrijeme, Cioran će biti imun na sva vjerovanja, prošla, sadašnja i buduća.
Svom bratu Aurelu piše 1936. godine: ''Katkad se pitam kako sam mogao napisati Preobražaj Rumunije. Svako učestvovanje u hirovima vremena prazno je uznemiravanje. Ako čovjek želi sačuvati ma i trunku ljudskog dostojanstva, mora zanemariti svoj status savremenika. Bio bih sada mnogo dalje da sam to shvatio u dvadesetoj''.
Nastavak već pripada legendi: dolazak u Pariz 1937. sa stipendijom, mali namješteni hoteli Latinskog kvarta, dani provedeni u Café de Flore uz Jean-Paula Sartrea – nikad se nisu obratili jedno drugome – užitak da biciklom krstari Francuskom i odluka 1947. u Diepu, dok je prevodio Mallarméa na rumunjski, da će ubuduće pisati na francuskom jeziku.
''Koliko kafa, cigareta i rječnika da napišem jednu rečenicu na tom, za moj ukus nepristupačnom, suviše plemenitom i otmjenom jeziku'', priznaje on.
Neki kljakavi Baskijac, erotoman i manijak, upućuje ga u finese francuskog jezika, otvorivši mu pakao svoje knjižnice i vukući ga prostitutkama Montparnassea: osjeća skoro perverzni užitak ispravljajući njihov pogrešni francuski. (...)
Četiri puta prerađuje Kratak pregled raspadanja koji će objaviti Gallimard 1949. godine, a pozdraviti Maurice Nadeau u Combatu ovim riječima: ''Evo stigao je onaj kojega smo očekivali, prorok logorskog vremena i kolektivnog samoubistva, onaj kojemu su svi filozofi ništine i apsurda pripremili dolazak, iznimni glasnik zle vijesti''.
Za zlu vijest bit će nagrađen nagradom Rivarol, jedinom nagradom koju je Cioran ikad prihvatio. A kad mu je Albert Camus rekao: ''Sada se morate uključiti u tok ideja'', pomislio je: ''Odjebi!''
''Shvaćate, on će meni dijeliti lekcije, svojom kulturom učitelja'', povjerava se on Liiceanuu; ''pročitao je ponekog pisca, ali nema ni mrve filozofske kulture i on mi kaže: sada… kao da se obraća đaku. Otišao sam. Bilo je to za mene veliko poniženje''.
Na pragu starosti Cioran će pristati na nešto što je vazda odbijao: davati intervjue. Neće izbjeći općem pravilu da svi veliki ljudi umiru u stanju prostituiranja, to im je usud. ''U starosti'', bilježi on, ''padamo iz sramote u sramotu i, što je skandalozno, čak i uživamo u tome''.
Bonus video:
