"Čujem kako dijete plače, tamo negdje iza zida, zašto plače, što li mu je, tko li njemu nerve kida...", dopire iz polumraka kroz težak, ljepljiv vazduh, uz distorzirani zvuk, praćen krikovima, izvijanjem tijela, piše Večernji list.
"Ja sam Satan Panonski, po narodnosti panker, po zanimanju prijatelj", sa scene progovara oznojeni muškarac, odlaže mikrofon, prinosi žilet desnoj nadlaktici iz koje šiklja mlaz krvi.
Ranama ispisuje slova, dok drugom rukom razbija pivsku bocu o svoju glavu. U publici tajac, neko pokriva oči, poneko urliče od zadovoljstva, neka djevojka povraća... Scenu je zabilježila kamera. To je dio dokumentarca "Satan Panonski" koji je prikazan na Festivalu dokumentarnog rock filma u Rijeci.
Film, jedini o životu legendarnog vinkovačkog pankera i performera, je, 20 godina nakon što je snimljen, prvi put predstavljen hrvatskoj publici.
Za temu diplomskog rada odabrao ga je danas poznati srpski reditelj Milorad Milinković. On je zabilježio Satanov nastup u beogradskom SKC-u i gostovanje kod Fleke na Radiju B92. Film se završava kadrovima iz zatvorske bolnice Popovača, u kojoj je Satan, rođen kao Ivica Čuljak, godinama boravio.
Film snimljen tokom jedne noći
Milinković je Satana upoznao početkom 90-ih u Beogradu, na vrhuncu njegove popularnosti.
"Ako se izuzme završni čin u Popovači koji je sniman koji dan poslije, materijal je nastao u jednoj noći. Najviše me je impresioniralo kada je, nakon nastupa u SKC-u, otišao u odvratno prljavi WC, ispred ogledala umotavao glavu zavojima i izgledao kao glumac koji nakon predstave, u glamuroznijem okruženju, sa sebe skida šminku", priča reditelj i dodaje: “Iako to gledaocima ne sugerišem, vjerujem da se samoranjavao zbog griže savjesti što je ubio čovjeka”.
Ime je dobio, legenda kaže, kada su se seoske babe zgrožene njegovim izgledom za njim derale "goni se, vraže Panonije"
To je jedino poglavlje iz Ivičinog života o kojem nerado govori njegov brat Vlado, jedan od trojice braće Čuljak.
Radije se osvrće na idilično djetinjstvo u slavonskoj ravnici, natprosječnu inteligenciju brata, odličnog učenika koji je školu u drugom razredu napustio jer je smatrao da je "prerastao" gimnaziju i profesore kojima je uspješno parirao.
"Ivica se najviše družio sa susjedom Đukom, bili su dva najbolja učenika u razredu. "Mali Đuka" danas pomoćni biskup đakovačko-osječki dr Đuro Hranić, postao je Anđeo Panonski, a moj brat odabrao je drugi put i postao Satan Panonski – otkriva brat Vlado Večernjem listu.
Ime je dobio, legenda kaže, kada su se seoske babe zgrožene njegovim izgledom za njim derale "goni se, vraže Panonije".
Na Satanov rođendan došlo 2000 pankera
Vlado se protivio Ivičinom samoranjavanju, ali nije bilo načina da ga odgovori.
Nakon što je odležao osam godina u zatvorskoj bolnici, Ivica Čuljak poginuo je u 32. godini života na slavonskom ratištu
"Jedini na svijetu je na sceni izvodio takav body art, cijela Evropa zna za njega. Jednom mu je na rođendan došlo 2000 pankera iz cijele regije, pa i iz Irske i Engleske. Tati nije bilo drago, ali vidio je da nema druge pa je usmjerio kolone prema kukuruzištu.
Ljudi su voljeli Ivicu jer je bio pošten: prijatelju bi dao posljednju koru hljeba, a on bi ostao gladan", priča Čuljak i dodaje da je njegov brat bio veoma pažljiv prema djevojkama.
Na sceni se pretvarao u nešto sasvim drugo. Goran Bare i četiri godine stariji Ivica bili su odmalena prijatelji.
"Doslovno je bio sotona, sve ono što ljude zgražava. Uživao je da šokira. Od njega nijeste mogli očekivati ništa normalno. Volio je ljude, ali ne i ljudsko licemjerje", priča Bare. On je priznao da je Satan imao veliki uticaj na njega.
Nakon što je odležao osam godina u zatvorskoj bolnici, Ivica Čuljak poginuo je u 32. godini života na slavonskom ratištu. Kao i o životu, i o njegovoj smrti u januaru 1992. ispredale su se bizarne priče, a Vlado i Goran Bare vjeruju da se desio nesrećan slučaj: smrt od sopstvene ruke na vinkovačkim ulicama.
Dok se vraćao kući naoružan kalašnjikovim, slučajnim trzajem ispalio je metak u samoga sebe. Čaura, kaže legenda, nikad nije pronađena.
Šokiranje kao način života
Bare otkriva da se Satan bavio slikarstvom i vajarstvom.
"Svakim potezom, pjesmom, slikom ili skulpturom je šokirao, šok je bio njegov način života. Iako sam i ja znao da razbijem flašu o glavu, nijesam se rezao. Ljudi su padali u nesvijest, a on, govorio je, nije osjećao bol.
Tokom boravka u bolnici snimio je oba svoja albuma, "Ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj" i "Nuklearne olimpijske igre", i napisao zbirku poezije "Mentalni ranjenik"
Živio je kao da mu je svaki dan posljednji, ali mislim da je u dubini duše bio veoma nesretan čovjek", Bare aludira na događaje koji će odrediti Satanov put.
Bare je tada imao 16 godina, ali se do detalja sjeća te 1981. i koncerta na kojem se Satan "jako isjekao i bio goropadan".
"Kasnije iste noći u kafanskoj tuči nekog čovjeka probo je nožem 15 puta i tako ga ubio", prisjeća se Bare.
Njegovi bližnji kažu da je do tragedije došlo zato što je Ivica branio brata i da mu u "ludari" nije bilo mjesto, ali da je "insistirao na ludosti" jer je mislio da će tamo da mu bolje nego u zatvoru. I bio je u pravu.
Tokom boravka u bolnici snimio je oba svoja albuma, "Ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj" i "Nuklearne olimpijske igre", i napisao zbirku poezije "Mentalni ranjenik".
"Jedini je u Popovači imao radnu sobu, izlazio vikendom i držao koncerte. Imao je podršku glavne sestre koju je briljantno izmanipulisao", otkriva reditelj Milinković.
Galerija
Bonus video:
