Deportacije bosanskih Srba i Muslimana, progon stanovnika Bukovice, logor Morinj - po optužnicama su bili zločini koje su pratili zlostavljanja, mučenja, dokazi tužilaštva, svjedoci.
Sve do prvih presuda u procesima pokrenutim poslije 15 godina ćutanja, u momentu kada je Crna Gora krenula ka EU. Prvo je pala presuda za slučaj Bukovica u decembru prošle godine, a prije dva dana nije prošla ni optužnica za deportacije. Razlozi - nema dokaza da su počinjeni ratni zločini.
Kada je prije pet godina državni vrh stidljivo počeo, uglavnom uoči izbora, da saopštava kako bi trebalo da se suoči sa prošlošću i izvede pred lice pravde sve one koji su odgovorni za eventualne zločine tokom ratne histerije devedesetih, Crna Gora je prednjačila u tome u odnosu na svoje susjede.
Kada je prije pet godina državni vrh stidljivo počeo, uglavnom uoči izbora, da saopštava kako bi trebalo da se suoči sa prošlošću i izvede pred lice pravde sve one koji su odgovorni za eventualne zločine tokom ratne histerije devedesetih, Crna Gora je prednjačila u tome u odnosu na svoje susjede
Istraga je završena u junu 2008. a u januaru 2009. podignuta je optužnica protiv devet bivših pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova.
Osumnjičeni za deportacije, logor Morinj i Bukovicu su po zahtjevu za otvaranje istrage saslušavani i negirali da su ratni zločinci. Nakon saslušanja otišli su kućama. Prilikom podizanja optužnica, u prosjeku dvije godine od otvaranja istraga, koncept je promijenjen. Isto tužilaštvo traži određivanje pritvora za optužene i sud prihvata.
Zatim svi osumnjičeni mjesecima ostaju u istražnim zatvorima čekajući prvo pojavljivanje pred specijalnim sudskim vijećima. Odbrana je već na prvim saslušanjima, upozoravala da optužnice za “ratne zločine” sa kojima su ustali tužioci ne prate dokazi.
Formulacija krivičnog djela takođe je bila problematična. Advokati su spočitavali tužilaštvu da su njihove klijente, po nalogu sa vrha, žrtvovali zbog političkih interesa.Nevladin sektor i pojedine političke partije insistirali su da se nalogodavci svih tih “akcija” izvedu pred lice pravde, ali da se krene od državnog vrha. Visoki državni funkcioneri devedestih, u slučaju deportacija, prozivani su imenom i prezimenom: Milo Đukanović, Svetozar Marović, Momir Bulatović, Nikola Pejaković, pokojni Pavle Bulatović.
Svi su, osim ubijenog bivšeg saveznog ministra unutrašnjih poslova, odlukom tužilaštva dobili svojstvo svjedoka, a njihovi podređeni su završili na optuženičkim klupama.
Bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović svjedočeći u Višem sudu u procesu zbog deportacije rekao je da ako je bilo greške “onda je to državna greška, MUP je postupao po zakonu, a greška je što nisu mogli da pretpostave da bi se onima koje su vratili moglo desiti nešto loše”.
Zbog takve greške država će morati i da plati.
„Ministarstvo pravde sklopilo je poravnanje sa oštećenim porodicama deportovanih Muslimana, a pojedinačne odluke o obeštećenju donosili su nadležni sudovi. Na osnovu tih odluka, Ministarstvo finansija je u cjelosti isplatilo obeštećene porodice“, saopšteno je „Vijestima“ iz kabineta ministra pravde Duška Markovića.
Njegov prethodnik Miraš Radović je u decembru 2008. saopštio da je u 42 procesa po tužbama zbog deportacija u maju 1992. postignuto sudsko poravnanje u iznosu od 4,13 miliona eura. Prethodno su četiri godine vođeni građanski postupci za obeštećenja pred Osnovnim sudom u Podgorici, a neki su prekinuti dok se ne okonča postupak za utvrđivanje krivice.
Umjesto da uozbilje i potkrijepe optužne akte dokazima, tužioci su do sada uredno najavljivali žalbe. U slučaju da presude postanu pravnosnažne, država će osim obeštećenja žrtvama iz devedesetih morati da se suoči i sa obeštećenjima “žrtvovanih” od 2006... Lutovac: Za ratni zločin potrebna je vojska i prvi komandant
Branilac jednog od optuženih za deportacije advokat Branislav Lutovac kazao je da je oslobađajuću presudu teško komentarisiti bez uvida u njen pismeni otpravak i da će se tek nakon toga znati ključni pravni razlozi koji su rukovodili sudsko vijeće da donese oslobađajuću presudu.
“Ono što mogu da zaključim iz usmene objave to je utvrđenje suda da optuženi nijesu bili pripadnici oružanih, odnosno vojnih formacija SRJ, pa samim tim ne mogu biti odgovorni za ratni zločin koji im se optužbom stavlja na teret, što ima utemeljenje u krivičnom pravu. Za postojanje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva osim radnje izvršenja bitno je i svojstvo lica koje izdaje naređenje. Način izvršenja ratnog zločina sastoji se u naređivanju izvršenja zabranjenih radnji ili u izvršenju takvih radnji. Potrebno je utvrditi ko može biti učinilac ovog djela, jer to ne može biti svako lice”, pojasnio je Lutovac.
Prema njegovim riječima, to znači da izdavanje naređenja za izvršenje ratnog zločina pretpostavlja da je naredbodavac lice koje s obzirom na svoju funkciju, odnosno dužnost koju vrši, u stvarnoj je mogućnosti da izdaje naređenja podređenima.
Treba imati u vidu da je za postojanje ovog djela potrebno da se vrši kršenjem pravila međunarodnog prava, a koje je obavezujuće za sve pripadnike vojske i oružanih formacija. Po mišljenju Višeg suda, ta pravila se ne odnose na policiju koja nije oružana formacija u vojnom smislu i to je bilo, koliko ja sada mogu da zaključnim, od krucijalnog razloga za donošenje oslobađajuće presude, kaže Lutovac
S druge strane, treba imati u vidu da je za postojanje ovog djela potrebno da se vrši kršenjem pravila međunarodnog prava, a koje je obavezujuće za sve pripadnike vojske i oružanih formacija. Po mišljenju Višeg suda, ta pravila se ne odnose na policiju koja nije oružana formacija u vojnom smislu i to je bilo, koliko ja sada mogu da zaključnim, od krucijalnog razloga za donošenje oslobađajuće presude”, rekao je Lutovac i dodao da će u konačnom odlučiti Apelacioni sud.
On naglašava da su pritvori nakon 16 godina od odvijanja akcije bili potpuno neosnovani.
“To bi donekle imalo smisla da je pritvor određen za vrijeme istrage, radi prikupljanja određenih dokaza i nakon toga ukinut, ali nakon podizanja optužnice određivati pritvor za mene je bio pravni nonsens. Tek sada se vidi koliko je to bila pogrešna odluka i koliko je štete nanijela prvenstveno optuženima, koji su dvije i po godine bili pritvoreni, a zatim i građanima Crne Gore, koji kao poreski obveznici snose ogromni teret isplate te štete. Podatak da smo trenutno na drugom mjestu u Evropi po broju pritvorenih lica alarmantan je. Pritvor je izuzetna mjera koju izuzetno treba i primijeniti”, rekao je Lutovac.Čarapić bez komentara, sprema žalbu
Vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić ne želi da komentariše nepravosnažnu sudsku odluku. Ona je najavila za “Vijesti” da će uložiti žalbu na nju. Ministar pravde ima identičan stav.
“Na odluku Višeg suda postoji mogućnost ulaganja žalbe, informisan sam danas da Vrhovno državno tužilaštvo priprema žalbu i postupak se nastavlja dalje, što znači da nema farse, bez obzira na to što dio kritičke javnosti tu odluku doživljava na takav način. Vidjećemo nakon pravosnažne odluke da li je tužilaštvo imalo valjane dokaze”, rekao je Marković.
On je rekao da je u 2010. negdje oko 280.000 eura država isplatila onim građanima koji su neopravdano lišeni slobode, a za prethodnih pet godina to je između 1,1 i 1,2 miliona eura.
Država da spremi milion
U slučaju da oslobađajuće presude u tri predmeta za ratne zločine budu konačne, država bi mogla optuženima, zbog višegodišnjeg neosnovanog lišenja slobode, da plati između 732.500 do 1.172.000 eura. To je računica po sudskoj praksi za presuđenja minimalnog, odnosno maksimalnog obeštećenja po tom osnovu s obzirom na vrijeme koje su proveli u pritvoru. Računica nije izvedena koliko su postupci do sada ukupno koštali državu.
U predmetu Bukovica sedmoro optuženih bilo je pritvoreno po osam mjeseci, u slučaju Morinj petoro optuženih provelo je u pritvoru po 21 mjesec. Za deportacije četvorica optuženih su bili po 27 mjeseci u Istražnom zatvoru i isto toliko po šest mjeseci u ekstradicionom pritvoru u Beogradu. Minimalno obeštećenje za mjesec dana pritvora po sudskoj praksi iznosi 2.500, a maksimalno oko 4.000 eura.
Od 21. aprila 2010. do 31. januara 2011, kada je izrečena prvostepena presuda, u pritvoru su bili optuženi za ratne zločine u Bukovici bivši pripadnici Vojske Jugoslavije - braća Radmilo i Radiša D. Đuković, Slobodan Đ. Cvetković, Milorad B. Brković, Đorđie S. Gogić, pripadnik Centra bezbjednosti u Pljevljima Slaviša Č. Svrkota i Radoman T. Šubarić.
Njih su teretili da su u vrijeme rata u BiH, kršeći međunarodno pravo, tokom 1992. i 1993. nehumano postupali prema civilnom stanovništvu bošnjačko-muslimanske nacionalnosti na području Bukovica. Specijalno vijeće sudije Šefkije Đeševića bjelopoljskog višeg suda zbog nedostatka dokaza, oslobodilo ih je optužbe.
U maju 2010. Viši sud u Podgorici proglasio je krivim i osudio šestoricu pripadnika bivše JNA za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika u logoru Morinj kod Kotora, tokom 1991. i 1992. Mlađen M. Govedarica osuđen je na dvije godine zatvora, Zlatko I. Tarle na godinu i po, Ivo M. Gojnić na dvije i po, Špiro S. Lučić na tri i po, Boro M. Gligić na tri godine, a Ivo D. Menzalin na četiri godine zatvora.
Nakon izricanja presude, sud je ukinuo pritvor okrivljenima. Menzalinu, koji je bio u bjekstvu, u pritvoru je nakon što se predao prije mjesec dana.
Bonus video:
