Da li svjetska ekonomska kriza, koja je već uveliko evidentna, znači i unutrašnju krizu pojedinca?
Kriza, kakvog god tipa, daje boju i ton doživljaju spoljašnjeg svijeta, ali i nas samih i može da utiče na unutrašnja stanja pojedinca: opažanje, motoriku, pažnju, pamćenje, mišljenje, raspoloženje kao emocionalno stanje pojedinca, na afekat koji se ogleda u našem ponašanju i upravo o ovome moramo voditi računa.
Očuvanje psihičke ravnoteže
Očuvanje psihičke ravnoteže unutar samih pojedinica tokom aktuelne svjetske ekonomske krize, predstavlja najvažniji momenat, čak šta više, važniji i od same ekonomske krize.
Zapravo, ovdje je važno shvatiti da je doživljaj svakog iskustva subjektivan i da je determinisan prizmom naše jedninstvenosti koju svi nosimo u sebi.
Mnogi će teško prihvatiti činjenicu da ćemo možda stati na pola puta...
Još uvijek nismo izmakli tjeskobama tranzicije, pokušavamo da se približimo Evropi i odgovorimo njenim zahtjevima, tek što smo počeli da učimo novi stil življenja i ponadali se boljem, već se moramo prilagođavati nekim novim momentima.
Danas u svijetu, a i kod nas, u centru pažnje leži percepcija finansijskog gubitka, stvarnog ili zamišljenog, a gubitak sam za sebe kod većine ljudi izaziva više negativnih osjećanja nego što dobitak izaziva pozitivnih i većina ljudi upravo je iz ovog razloga zabrinuta.
Iako smo se u izvjesnom smislu navikli na razne krize i imamo izvrstan imunitet, objektivno gledano, sami efekti ekonomske krize zavise od toga koliko će trajati.
Neke pogađa više, neke druge manje, ali izvjesno je da je svi osjećamo.
Veoma je bitno da postavimo sebi pitanje kakva i kolika su zapravo bila naša očekivanja u samom procesu navikavanja na novi način življenja u novonastaloj savremenoj masovnoj kulturi.
U periodu sankcija, ratova u regionu, hiperinflacija i socijalnih tranzicija, živjeli smo sa nedostacima, ponekad čak i u nedostatku najosnovnijih stvari potrebnih za življenje, nakon toga nastupilo je masovno kreditiranje (moram dodati “sa užitkom”), mnogi su uzimali više nego što im je bilo potrebno i trošili mnogo više nego što su imali, a sada nam je opet potrebna duboka istrajnost i svjesnost štednje i novo prilagođavanje?!
Danas u svijetu, a i kod nas, u centru pažnje leži percepcija finansijskog gubitka, stvarnog ili zamišljenog, a gubitak sam za sebe kod većine ljudi izaziva više negativnih osjećanja nego što dobitak izaziva pozitivnih i većina ljudi upravo je iz ovog razloga zabrinuta.
Ono što je važno je i sama činjenica da je kriza u značajnoj mjeri definisana i psihološkim faktorima, možda čak i 50 odsto, dok je za ovu drugu polovinu realna.
Naime, ako gledamo iz ugla psihologije, pri donošenju finansijskih odluka jako često ne mislimo racionalno, već intuitivno i pod uticajem emocija, gdje je pri tom strah najjača emocija. Kada smo pod uticajem straha vjerovatnost na temelju koje bismo trebali donijeti odluke je mala, odnosno prestaje nam biti važna.
Osvijestiti emocije i upoznati njihovu prirodu
Upravo zbog ovoga emocije treba osvijestiti, kako bi se moglo njima baratati, jer sve dok čovjek ne spozna prirodu svojih emocija, on je nesposoban donijeti pravu odluku.
Što više poznajemo svoja emocionalna stanja, bićemo u adekvatnijoj poziciji da izaberemo način na koji ćemo reagovati u datim situacijama. Bez svijesti o vlastitim emocijama, upravljanje njima je nemoguće, a mogućnost greške u bilo kom aspektu življenja je velika.
Naravno da je isključivo funkcionisanje putem uma koje stavlja život u jedan hladni, ravnodušni kalup nemoguć u potpunosti i da to rijetko ko može, ali se u svakom slučaju možemo potruditi da baratamo bolje našim emocijama kako bi što adekvatnije shvatili samu prirodu krize.
Ukoliko područje ekonomije otvori vrata psihologiji još jednom se može potvrditi neizostavnost psihologije u objašnjavanju i predviđanju ponašanja ljudi.
Opasnost ponekad toliko ne leži u tržištu koliko u nama samima, jer upravo loše interpretirane informacije oblikovane emocijama, koje determinišu naše opažanje i mišljenje zapravo mogu navesti na pogrešnu odluku i dovesti do gubitka u bilo kom obliku.
Naravno da je isključivo funkcionisanje putem uma koje stavlja život u jedan hladni, ravnodušni kalup nemoguć u potpunosti i da to rijetko ko može, ali se u svakom slučaju možemo potruditi da baratamo bolje našim emocijama kako bi što adekvatnije shvatili samu prirodu krize.
Dakle, veoma je bitno poznavanje sebe, odnosno uključivanje svijesti o vlastitim emocionalnim stanjima, a kako ne bi pravili pogrešne izbore i donosili pogrešne odluke bilo da su u pitanju poslovne odluke, buduća finansijska ulaganja, ili samo socijalana interakcija...
Ako nam recimo neko kaže da postoji mogućnost da se nekom do koga nam je stalo, nama bliskom, dogodi nešto strašno, ali da je vjerovatnost za to mala, mi nećemo prestati razmišljati o tome što se može dogoditi. Neće nam puno pomoći ni informacija da je vjerovatnost za ovaj događaj mala i slijedi briga o stvarima koje se mogu, ali ne moraju dogoditi. Strah može alarmirati naše kapacitete da se pripremimo za eventualne promjene na gore i u tom slučaju je u pozitivnoj konotaciji življenja.
Međutim, češće se dešava da nas strah blokira i da pogrešne odluke zapravo pogoršavaju situaciju...
Psihologija mase
Kada već govorim o psihološkim efektima u uslovima recesije važno je napomenuti i fenomen psihologije mase koji se može prepoznati najbolje na tržištu novca, gdje pod uticajem straha koji blokira, čovjek donosi odluke koje nisu zasnovane na relevantnim informacijama i gdje se počinjemo ponašati poput svih ostalih, što može navesti na pogrešnu odluku.
U kriznim vremenima dolazi i do otpuštanja i tada su kvalitetni ljudi konkurentni onima koji rade, i tu, kao i do sada, imamo ponudu i potražnju, ali sa akcentom na konkurentnost, što (ne) bi trebalo toliko da brine, jer je konkurentnost postojala mnogo prije najave svjetske ekonomske krize.
Ideja o poslu za cijeli radni vijek više ne postoji, a nesigurnost radnog mjesta osnovna je odlika savremenog tržišta rada koju karakteriše sloboda izbora poslodavca, dok stvaranje panike može samo da otežava, jer će mnoge kompanije baš kao i pojednci, tražiti načine da se izbore sa krizim vremenima.
Sindrom odsustva brige nije ono što se preporučuje, iako sa jedne strane svaka kriza može biti šansa za zrelost, mudrost i lakše suočavanje sa kasnijim problemima, ali svakako se u korist donošenja što ispravnijih odluka i smanjenja eventualnog gubitka u uslovima svjetske ekonomske krize preporučuje očuvanje psihičke ravnoteže.
Galerija
Bonus video:
