Tamara Vujošević-Mandić umjetnica je čije se ime veže za najveći broj predstava savremenog plesa, scenskog pokreta i baletskih performansa u Crnoj Gori. Redovno je angažovana na scenskom pokretu u predstavama crnogorskog teatra, autorka je nekoliko plesnih predstava, a osim toga, radi kao baletski pedagog u Umjetničkoj školi za muziku i balet “Vasa Pavić”.
Rođena je u Podgorici. Osnovnu baletsku školu završila je u Podgorici i nastavila školovanje u baletskoj školi “Lujo Davičo” u Beogradu. Diplomirala je 1986. godine kao baletski igrač u klasi profesorice Zinete Musić.
Od 1986. do 1992. dobija angažman u sarajevskom Narodnom pozorištu kao baletski igrač. Ostvarila je značajne noseće i solo uloge u klasičnim i savremenim baletima. Od 1994. godine počinje da se bavi pedagoškim radom u Herceg Novom i istovremeno je angažovana kao igrač i koreograf u pozorištu “Dodest”.
Osnivač je trupe “Ballo” s kojom radi predstave savremenog pokreta u samostalnoj produkciji. Ostvarila je preko 60 predstava kao igrač i koreograf. Nastupala je u zemlji i inostranstvu. Dobitnica je nagrade na Bijenalu Crnogorskog pozorišta za koreografiju i scenski pokret za 2010. godinu.
Tamara Vujošević-Mandić nedavno je bila gost na prestižnom festivalu savremenog plesa u Bernu. O iskustvima s tog festivala, kao i o plesnoj sceni u Crnoj Gori, Tamara Vujošević- Mandić je govorila za “Art Vijesti”.
- Bila sam gost, odnosno predstavnik Crne Gore na festivalu “Švajcarski savremeni ples danas 2011” u Bernu. Osim predstavnika iz bivše Jugoslavije, bilo je umjetnika iz čitavog svijeta, poput Indije, Mozambika, Poljske, Grčke itd. Radilo se o jednom fenomenalno organizovanom festivalu, a koncept festivala je bio takav da su na njemu igrane predstave i performansi isključivo njihovih trupa, koje se bave savremenim plesom. Nije svaka predstava bila bogata savremenim pokretom, ali je savremeni pokret bio utkan na neki način u svaku.
Ja mogu da radim sa “Ballom” ili pojedincima još deset godina, ali ako se ne pojavi još neka trupa koja ima entuzijazam prema ovom poslu, nikad se neće ništa ostvariti. Nedostatak konkurencije mi smeta
Osim plesnih predstava, u programu festivala bile su i izložbe, instalacije, performansi, tako da se radilo o jednom multimedijalnom festivalu. Fascinirala me činjenca da Švajcarci imaju veliki broj nezavisnih trupa. Dakle, organizacija festivala bila je takva da se gosti pozivaju da bi se upoznali s njihovim radom, a pored ostalog vođene su radionice i okrugli stolovi, u okviru kojih su se svi gosti predstavljali i gdje su govorili o problemima savremenog plesa iz perspektive država iz kojih dolaze.
Bilo je interesantno čuti kako ostali rade na savremenom plesu, šta on predstavlja danas, kako ga njegovati i kako mu pristupati. To je bilo važno jer je savremeni ples, iako ima dugu tradiciju, i dan-danas velika nepoznanica u nekim djelovima svijeta, poput nas. Druga najvažnija tema na diskusijama bila je kako pronaći novac za svoje predstave. Zaključak je da svako ima sličnu muku.
Recimo, predstavnici iz Indije, objašnjavali su nam kako je njihov tradicionalni ples jako ukorijenjen, i zbog same tradicije indijskog pravog plesa, oni teško mogu da pokažu bilo kakav novitet u plesu ili pokretu. Savremeni ples je generalno pred velikim preprekama i teškoćama.
Teško je napraviti paralelu između načina finansiranja savremenog plesa i pokreta tamo, i ovdje kod nas. To su uglavnom donacije, zatim preko Ministarstava kulture, uprava gradova i sl. Švajcarci imaju tri glavna fonda.
Njihov najjači fond je “Pro Helvetia”, zatim Ministarstvo kulture Švajcarske i kanton Bern. Zaključak svih sastanaka je bio da je najadekvatniji način finansiranja projekata umrežavanje, odnosno koprodukcije s raznim zemljama. Samim tim bi ovo privuklo donatore, upravo zbog umjetničke konekcije, ali i omogućilo konkurisanje za strane fondove. Normalno je da kultura te zemlje mora biti glavna podrška ovim projektima. Da bi bilo što uradio kao pojedinac, u sebi moraš sadržati umijeće i producenta, organizatora, menadžera.
Kada je scenski pokret u Crnoj Gori u pitanju, Vi važite za osobu čije se ime najčešće pominje, i to u kontekstu najvećeg iskustva i kvaliteta. Kakvi su bili Vaši počeci?
- Na početku je uvijek teško. To se veže za sam moj ulazak u Crnogorsko narodno pozoriše, gdje sam radila scenski pokret za najviše predstava. Ja sam ipak izašla iz pozorišta gdje sam bila igrač prije svega. Moje zvanje je baletski igrač klasičnog i savremenog baleta. Ipak, jedno je igrati, a drugo kroz pokret pomoći glumcu ili napraviti scenu u kojoj želite da kažete nešto više od riječi.
Dok sam uopšte shvatila konstrukciju u predstavama, i šta uopšte može da znači scenski pokret, trebalo mi je dosta vremena. Čak i dan-danas mi treba određeni period koji zahtijeva ulaženje u tematiku, u sam lik glumca, kako bih mogla da izvučem šta bih mogla da ponudim, kako bih mu olakšala ili unaprijedila igru. Baveći se i plesom i scenskim pokretom, i svime onim što je vezano za scenu, ja sam sretna i zadovoljna, ako je uspješno urađen makar jedan jedini pokret u predstavi. Ne pravim razliku između sopstvenog rada i kompletne predstave, svaka mi je podjednako važna.
S obzirom na to da ste aktivan autor plesnog teatra u Crnoj Gori, kako vidite stanje ove scenske umjetnosti danas i što je po Vašem mišljenju potrebno, da bi se njoj dalo na pravom značaju?
- Problem sa nama je što ne postoji tradicija u plesnom teatru ni klasičnom baletu. Svaka zemlja u okruženju, da ne pričamo o Evropi i svijetu, ima tradiciju u klasičnom baletu, koji je kasnije prešao u savremeni balet. Iz klasike je izašao savremeni, a iz savremenog baleta je izašla lepeza savremenih tehnika. Mi nažalost nemamo ništa. Imamo baletsku školu, ali ona i dalje stoji na istom mjestu, s vrlo malo pomaka.
Šta je uzrok tome?
- Uzrok tome je nazainteresovanost, a najveći uzrok je što mislim, da mi između sebe, mislim na ljude koji vode institucije poput baletske škole, Ministarstva kulture, opštine, sekretara za kulturu, nemamo potrebnu komunikaciju, da bi se bilo što razvilo. Kod nas, kada se kaže savremeni ples, ljudi misle na sambu, rumbu, ča ča ča, salsu, dakle na latino plesove.
Savremeni pokret ipak daje nevjerovatnu mogućnost, čak i ljudima koji nemaju dar za balet. Postoje tako divne tehnike koje čovjeku u 20-tim i 30-tim godinama omogućavaju da se bavi savremenim plesom. Te su tehnike prilagođene svakom čovjeku. Da bi se nešto postiglo, najvažnija je komunikacija između institucija koje nešto mogu da urade. Mora postojati plan da bi se nešto stvorilo.
Ja mogu da radim sa “Ballom” ili pojedincima još deset godina, ali ako se ne pojavi još neka trupa koja ima entuzijazam prema ovom poslu, nikad se neće ništa ostvariti. Nedostatak konkurencije mi smeta.
Vaš posljednji projekat bila je predstava “Kad su žene imale krila”. Rađena je s tri glumice, koje pored toga imaju i plesačko iskustvo. Kako ste zadovoljni recepcijom predstave?
- Bila nam je želja da napravimo predstavu u kojoj bismo kroz pokret istraživali i emocije. U današnje vrijeme emocije mi strašno nedostaju, bilo da se radi o komunikaciji s ljudima ili kad ste sami sa sobom. Brzo se živi, i došlo je vrijeme nedostatka vremena za ono što čovjek nosi u duši. Htjela sam da ispričam priču o divljoj ženi, što ne znači da je ona divljakuša, već da je njena duša divlja.
Radila sam sa vrijednim i talentovanim glumicama (Nada Vukčević, Bojana Knežević i Julija Milačić), koje su mi davale sto procenata od sebe puna dva mjeseca. Istraživali smo način na koji možemo da ispričamo priču i da u nekim scenama i kod samih njih prorade potrebne emocije. Dakle, važno je bilo da se ne ide isključivo kroz situacije i sukob koji dovodi do emocija na sceni, već da se kroz pokret koji može da kaže više od riječi, izvuku prirodne i instiktivne ženske emocije koje su ipak zarobljene.
Predstava je dobila puno interesantnih komentara. Mnogima je neobična, nova, ima i onih kojima se sviđa, ali je ne shvataju potpuno. Kada dobijem potvrdan odgovor da je bar neki segment uspio da od gledalaca izvuče emociju, ja sam zadovoljna. Mnogi su ispričali svoje viđenje, pričanje koje je potvrdilo ono što sam htjela da kažem, a ovakav tip te predstave to traži.
Takođe, repertoar jednog pozorišta traži ovu vrstu predstava.
- Mislim da traži. Mi živimo u malom gradu i svi se znamo. Vidimo da je interesovanje za predstavu veliko i to govori njoj u prilog.
Svako ima svoj stil Vi ste autor brojnih interesantnih i zapaženih predstava plesnog teatra. Kako biste okarakterisali Vaš stil ili ono što je vaša autorska prepoznatljivost u tim predstavama?
- Ja sama mislim da ne mogu prepoznati taj stil. Svaki autor, bilo da se radi o slikaru, reditelju, koreografu, ima neki svoj stil. Ja znam da sebe mogu prepoznati u nečemu što se ponavlja, mogu da prepozam neki svoj korak. Kada se to desi, namjerno pokušavam da ga ne upotrijebim, samo zato da vidim koliko mogu izaći iz svog stila.
Fascinantna Pina Bauš Koga biste naveli kao Vašeg plesnog uzora?
- To je Pina Bauš. Žena koja se bavila savremenim plesom prije 40 godina na način koji je fascinantan. Ona oduševljava kako uspijeva da jednostavnim pokretima ispriča ogroman broj stvari. Njena plesna inteligencija omogućava da gledajući predstave čitate ono što se događa na sceni, a sve je to podržano nevjerovatnom energijom. Takođe bih pomenula Edvarda Kluga, kao čovjeka nevjerovatne energije i maštovitosti. Ja sam osoba koja u sebi nosi puno energije i tako tražim sebi bliske koreografe. Bilo koju predstavu da gledam, pored teksta i pokreta, uvijek očekujem nešto više što će prebaciti rampu. Ako se to desi, za mene je onda predstava dobra.
Bonus video:
