Prošle sedmice ste čitali prvi dio intervjua Branke Bogavac sa dobitnikom Nobelove nagrade za književnost Gao Singđenom.
Slijedi nastavak ekskluzivnog intervjua sa jedinim kineskim nobelovcem za književnost.
(...)
Poznata francuska spisateljica i esejista, Julija Kristeva se odmah oglasila o Vašoj knjizi Planina duše: «Upravo sam pročitala knjigu koja me je zasjenila. Radi se o velikom tekstu, na raskrsnici mitske Kine i modernosti psihologije, uzbudljivog do potresenosti. Planina duše, po svoj prilici je afirmacija kineskih mitoloških spisa: Da li je to neka nepoznata karta Kine? Autobiografija? Erotsko putovanje, to jest put u mudrost? Traganje za ljepotom ili ne-znanjem, što u Kini zamjenjuje ono što mi vjerujemo da je «apsolutno znanje»? Planina duše je sve to istovremeno.» Šta je novo u Planini duše?
- Za pisanje te knjige pronašao sam svoj jezik koji sam nazvao tok jezika, istinu jezika, jer se on realizuje u procesu pisanja. Drugim riječima, taj roman je dugi monolog u kome se smjenjuju lica. A taj proces je toliko različit, bogat, nepredvidiv. Često se pišu retoričke fraze, i tada se obično njeguju rečenice. Ali u toku navale prave misli, u procesu grabljenja rečenica nema se vremena za retoričku njegu.
Gest samog pisanja strukturališe moju misao i njen razvoj. Kad se posmatraju stvari tada nastaje taj proces: Kako da se nađe jezik da se to dobro prevede? Nagomilao sam toliko iskustava u životu. Zato je pisanje za mene uvijek neko otkriće.
Proces pisanja me zanima jer je to doživljaj (pustolovina, avantura). A ta nam pustolovina omogućava da izoštrimo našu osjetljivost. Tako se nalazi jedan drugi pogled na život i samog sebe. Ja ne mogu da razmišljam ako ne pišem. Mogu da imam ideje, ali ne i da ih razvijem. Važno je pisati - vježbati se, jer vremenom to može da postane interesantno. Ta nam vježba izoštrava način mišljenja i osjećanja.
Što je vrijedno da mu se čovjek totalno posveti? U stvari to je samo ljubav, ali je s ljubavlju vrlo teško upravljati. Jedino život i ljubav zaslužuju da se njima oduševljavamo
Nemoguće je izoštriti svoju osjetljivost bez rada. Godine pisanja su učinile da sazrim, inače bih ostario bez želje za istraživanjem. Pisanje je svjedočenje o životu. Pisanje je uzaludna borba protiv smrti. A zašto se borimo? Da bismo ostali živi. Kad pišem osjećam da živim. Zašto još pišemo? Iz zadovoljstva. To je kao ljubav: kratkotrajna, neuhvatliva sreća. Kad pišem mogu da kažem sve što mislim. U životu je to nemoguće.
Možemo li reći da je Planina duše potraga za ljepotom?
- Ljepota je centralna težnja moga rada, kao i traženje savršenstva. Ljepota je uvijek kratkotrajno stanje, to su prolazni trenuci. Sve što je nemoguće zaustaviti - ljepota je. Ljepota je traženje harmonije koja bi trebalo iznenada da se pojavi iz čistog mira. Lepota nije apstrakcija, već nešto vrlo konkretno. Ona posjeduje nešto vrlo senzualno, a senzualnost je vrlo materijalna, kako to može biti tijelo jedne žene. Nikada nisam zadovoljan onim što radim. Neprestano popravljam. Nesavršenost me pritiska, kao i vrijeme koje prolazi. Šetajući se duž Jangkcija tražio sam ljepotu i istinu.
Kako ste došli na ideju da pišete tu knjigu?
- Prije nego sam je počeo imao sam namjeru da napišem jednu knjigu za sebe lično. Jednu veliku knjigu u mom životu. Ono što me je natjeralo da preduzmem pisanje bila je cenzura mojih pozorišnih komada. Jer ja sam, pišući, već primijenio svoju samocenzuru i preko toga me još cenzurišu i napadaju! Rekao sam sebi da ću napisati jednu knjigu za sebe ne misleći da će ikada biti objavljena. Odlučio sam da u njoj ne postavljam sebi nikakvu granicu kad navru misli, ideje, osjećanja i tada se pojavila potreba da nađem neku formu u koju bih smjestio sve to.
Dugogodišnji rad je iskristalisao jezik i pomogao mi da nađem tu formu. Knjigu sam počeo još 1982, ali sam je napisao u Francuskoj za dvije godine i završavao upravo u vrijeme događaja na Tijeanmenu. Slušajući vijesti svakih pet minuta na radiju govorio sam sebi da moram da je završim. Prethodne godine bio sam gost Francuske i na miru sam pisao knjigu, ne žureći se i znajući kad ću je završiti. Tada sam mislio da će biti mnogo duža, ali ti događaji su me natjerali da požurim i dovršim knjigu i odlučio sam da zatražim azil u Francuskoj kao politički izbjeglica. Poslije toga trebalo je suočiti se sa stvarnošću egzila.
Imam utisak da je Vaša knjiga, Knjiga usamljenog čovjeka, donekle Arhipelag gulag na kineski način.
- To, ipak, nije sasvim isto. Arhipelag gulag je optužba totalitarnog režima. A u mojoj knjizi pokazujem da to nije borba jedne ideologije protiv neke druge, nego da to ide još dalje i od politike i od ideologije. Obuhvatio sam sve košmare i strah od stvarnosti. Komunistički režim je apsurdan, ali je realan, stvaran i oko nas. Po Beketu apsurd je, kako ga je predstavio u svom djelu, metafizičko i filozofsko razmišljanje. A ja u mom djelu pokazujem stvarnost onakvu kakava jeste - apsurdnu. U tom slučaju to nije ideologija koju Solženjicin optužuje sa svim nesrećama koje donosi režim. Ja pokazujem kako to funkcioniše: kako je Mao Cetung pretvorio cijelu naciju u ludnicu. Ne radi se samo o nekoliko individua, radi se o stotinama miliona ljudi. I posljedice toga su veliki broj pobijenih, vrijednih ljudi, desetine miliona protjeranih, mnogo više nego u Sovjetskom Savezu.
Da nijeste bili prinuđeni na sva ta bježanja, da nijeste imali tako težak život, sve te prepreke, da ste bili slobodni, da li biste napisali svoje djelo?
- Nikada čovjek nije totalno slobodan. Život je podvrgnut uslovima. Nema totalne slobode u životu, uvijek smo u nekim uslovljenim situacijama, često teškim. Ne postoji potpuna sloboda. Čak ni u demokratskim režimima, kao u Evropi i u Francuskoj, nema prave slobode - nema slobode same po sebi. Treba je zaslužiti. Treba uzeti slobodu u svoje ruke, jer se sloboda ne dobija od drugih. Zato što nije besplatna. Ako si slobodan duh, uzmi svoju slobodu u svoje ruke. Sloboda stvaranja nije preimućstvo, niti se može kupiti, ona dolazi iz neke unutrašnje potrebe samog pisca ili stvaraoca. Zato je važno osvojiti je.
Napisali ste: »Literatura je za mene sredstvo da se podnese život.»
- Da, ona olakšava život. Život nije lak i ona nam pomaže u svakom trenutku. Pisao sam romane da ne bih patio od samoće. Doživio sam težak slučaj: ljekari su donijeli pogrešnu dijagnozu da imam rak pluća. Smrt mi je priredila šalu koju sam na kraju uspio da prevaziđem literaturom.
Kažete: «Pisanje je za mene otkrivanje.»
- Pisanje je čudo koje povezuje ljude. Pišući sve se više približavamo stvarnom stanju stvari. Ako nešto posmatramo, a ne pišemo, to posmatranje je mnogo površnije, pa nam izmakne. A ako pišemo, prodiremo mnogo dublje da bi saznanjem doprli do suštinskog. Od pisanja treba napraviti duhovno putovanje, razmišljati, izvući iz toga radost i zadovljstvo, ničega se ne plašiti. Sloboda rastjeruje strah. Dvosmislenost je jedna od najfantastičnijih pojava literature, ako ne vodi konfuziji.
Koje mjesto dajete ljubavi u životu čovjeka?
- Ljubav je ono najbitnije – to je sreća. Ljubav je kratkotrajna, krhka. Ljubav je takođe umjetnost. Ne treba misliti, ako je neko u već braku, ili u zajedničkom životu, da se ljubav smjestila tu zauvijek. Ne, ljubav treba gajiti, njegovati, potharanjivati, jer je ona delikatna. Što je vrijedno da mu se čovjek totalno posveti? U stvari to je samo ljubav, ali je s ljubavlju vrlo teško upravljati. Jedino život i ljubav zaslužuju da se njima oduševljavamo.
I prijateljstvo je takođe vrlo važno. Postao sam poznat samo zahvaljujući mojim prijateljima. Jer ja ništa nisam učinio da bih bio štampan. Samo sam radio, a moji prijatelji su tražili izdavače, prevodili, predstavljali me. Imao sam sreću što su se moji prijatelji nalazili u svim krajevima svijeta i tako doprinijeli mom renomeu. I sve je to činjeno samo iz ljubavi. A ja sam mnogo radio jer mi je rad pasija.
Vi ste se oprobali u svim umjetnostima i to kao pravi umjetnik. Slikarstvu ste se posvetili kao da je to jedino Vaše zanimanje. Vaše posjete Italiji i Francuskoj usmjerile su Vaše slikarstvo u sasvim drugom pravcu.
- Slikarstvo je profesija koja mi omogućava život. Slikao sam od djetinjstva. Kao dijete bio sam bolešljiv i to me je primoralo da boravim u svojoj sobi, te sam vrlo rano počeo da izmišljam sebi priče koje sam ilustrovao crtajući. Sa dvanaest godina počeo sam da slikam uljanim bojama na zapadnjački način. Štedio sam svoj džeparac za boje. Kupio sam neke priručnike za uljano slikarstvo. Kad je jednom došao moj profesor kod mene, rekao je da je to impresionizam! Dugo sam tako slikao uljanim bojama i izlagao u Kini. Zašto sam prestao?
Kod mene nema naracije. Svaka slika je autonomna. Ona tri elementa su ravnopravna, nijedan ne dominira. Kod mene je svaki dio autonoman i ne oslanja se na naraciju. To je vrlo slobodna kreacija, gdje svaki dio ima svoje pisanje
Kad sam bio u pratnji kineskih pisaca u Francuskoj i Italiji 1978. posjetio sam muzeje u Rimu, zatim Luvr, Ke Dorse, i vidio sva ta velika imena i velike majstore i pred njihovim remek-djelima pitao sam se da li uopšte vrijedi da nastavim moje siroto slikanje. Poslije vrlo kompleksnog razmišljanja, shvatio sam da treba da se vratim kineskom tušu. Zašto? Vidio sam u Fondaciji Meg Pikasove crteže kineskim tušem. Pikaso je veliki slikar koga mnogo cijenim, ali njegove crteže tušem ne mogu pohvaliti, jer on crta kao sa bilo kojim mastilom.
Vidio sam da on ne poznaje bogatststvo i mogućnosti kineskog tuša. Isto kao što ni ja nisam poznavao slikarstvo prije nego sam vidio velike majstore. Jer su kod nas reprodukcije bile vrlo loše u to vrijeme i teško su se nalazile. Nikada nisam vidio originalnu uljanu sliku niti sam poznavao to bogatstvo. A nisam želio da ponavljam ono što su moji veliki preci radili sa tušem. To je rad baziran na kaligrafiji.
Za tradicionalnog slikara u Kini, ako nema šezdeset godina, ne može se reći da je slikar. Znači, morao sam da nađem svoj put i našao sam ga u tom tradicionalnom materijalu tuša, papira i četkice. Zaključio sam da je moguće slikati nove stvari sa starim materijelom. Počeo sam da istražujem i prava kreacija je tada krenula.
Šta mislite o savremenoj umjetnosti?
- Poslije šezdesetih i sedamdesetih godina započela je revolucija u umjetnosti. Likovna umjetnost je dovedena u pitanje. Govorilo se da je slikarstvo mrtvo. Da li se moglo slikati poslije te proklamacije? Onda se pojavila apstrakcija koja se nametnula istoriji umjetnosti. Tako su figuracija i apstrakcija dominirale dvadestim vijekom. Savremena umjetnost je opsjednuta formom, ona je konceptualna, pokušava sve da analizira, da objasni, dok je umjetnost upravo nešto što daje otpor, što se odupire objašnjenju. Umjetnost je nešto van razuma, vam racionalnosti. Ovo je doba komentara u literaturi i konzervatora muzeja umjetnosti, a ne samih djela. To je bolest našeg vijeka.
Moderna umjetnost često ostaje na površini stvari i to je njena drama. Samo se materijalno smatra kao jezik kreacije. Ali nije materijalno, nego duhovno ono što udahnjuje dušu! I literatura i umjetnost se nalaze često tamo gdje nauka ne zalazi. Interesovanje za umjetnost dolazi iz života koji izbija iz nje. Slikarstvo je želja za životom i poezijom. Po mom mišljenju poezija i umjetnost su uvijek ujedinjeni kod velikih umjetnika tokom cijele istorije umjetnosti.
Mark Šagal posjeduje pravi likovni govor. Preveo je poeziju u svoju umjetnost. Baltus je bio jedini živi slikar koga sam poštovao. Bio je jedan od rijetkih koji se odupro modi.
Vaš film Poslije potopa me je oduševio inovacijom i originalnošću. Iako sam desetak godina pratila Kanski festival na kojem bih vidjela i po četrdesetak filmova, još nikada nisam vidjela nešto slično.
- U filmu ima slikâ, glumaca, i zvukova. Ja radim sa muzičarem-specijalistom zvuka. Tražim od njega zvuke koji evociraju konkretne šumove iz prirode kao što su oluja, zemljotres, vjetar, mećava... To je muzički obrađeno, ali nije muzika, nije melodija. Novo u njima je način izražavanja: muzika, igra, slika. Sva ta tri elementa su nezavisna. Postoji jedna protivteža kao u muzičkoj kompoziciji gdje svaki instrumenat ima svoju muziku.
Ta tri elementa se nalaze u protivteži, oni ne objašnjavaju jedni druge, ali se obogaćuju i dopunjavaju, čine sintezu kao u muzičkoj kompoziciji. Tako se dolazi do drugačijeg filmskog pisanja gdje ne postoji naracija. Jer se u filmovima upotrebljava naracija, slike se upotrebljavaju da bi se ispričala neka priča ili događaj i tu naracija dominira nad slikom.
Kod mene nema naracije. Svaka slika je autonomna. Ona tri elementa su ravnopravna, nijedan ne dominira. Kod mene je svaki dio autonoman i ne oslanja se na naraciju. To je vrlo slobodna kreacija, gdje svaki dio ima svoje pisanje.
Bonus video:
