Crnogorski pisac, akademik, Radonja Vešović, rođen u Marsenića Rijeci, u staroj, vasojevićkoj, “brvnjači-kolibi”, nad Limom; pa rekoh da mu u glavi šumi Lim.
- Jeste - veli Radonja - i moja majka kad bi kuvala kafu, sišla bi na Lim; i džezvom zahvatila vodu...
A Lim, “kolijevka snjegova”, pjeva i u Mihailu Laliću, Ristu Ratkoviću, Radovanu Zogoviću, Dušanu Kostiću…
- Mada sam jednom napisao: “Magdje da se probudim,/ magdje da usnim,/ kroza san mi šumi Lim”, čini mi se da zavičajnost sama za sebe ne znači ništa kao ni motiv. Pjesma zavisi valjda od unutrašnjeg pejzaža koji se zove dvorac mašte - kazivao mi je Radonja Vešović.
- Tamo pjesma od svoga postanja stanuje i silazi među ljude kao uvijek nedovoljan glas iskrenosti koja sama za sobom čezne. A to, koliko nečega opšteljudskog, kako rekoste, ima u mojim motivima iz one naše Doline koju gajtana nemirni Lim, ne bih umio reći, jer se to, ako postoji, kaže nehotice, uzgred. Čini mi se da spadam među angažovane kad pjevajući na ogradi drvenog mosta na Marsenića Rijeci tvrdim: ”Suviše brzo/ i uludo se protiče/ samo zato što/ iznutra se ne teče”. Vezanost za rodni kraj sada ne umijem da objasnim. I ljudi kao i biljke imaju svoj zavičaj. To su predjeli djetinjstva, to je nešto što iz svakoga pjeva i kao pejzaž i kao sjećanje, povratak. Pjeva se kako se i živi, pa otuda valjda i ta zavičajnost kod mene…
U Crnoj Gori, veli, svijet ugledao kad se otac vratio iz komita… A snijeg se u plasama slagao te decembarske noći uz grmljavinu i munje. Ali ja djetinjstvo svoje ne bih mijenjao ni za carska ni za kraljevska…
Počeo u Tanjugu 1944. zatim od 1949. do 1956. na Cetinju i Titogradu.
Valja se sve češće sjećati pisaca-prethodnika. Mi smo počinjali i sazrijevali i kroz njihova pera, reče mi Čedo Vuković. Mi im dugujemo više nego što nam se čini. Kroz njihove pripovijetke i putopise i druge zapise upoznavali smo i upoznajemo Crnu Goru…
Radonju Vešovića (1924-2011) upoznao sam još kao dječak, na Cetinju, ranih poratnih godina. Rođaci smo. I: četiri mjeseca pred svoju smrt šalje mi knjigu Dobrašina Jelića „Radonja Vešović, pjesnik i esejist“, s posvetom: „Slobodanu, Maksimovom, Vukoviću i njegovim ukućanima, sa rođačkom nježnošću iskreno, Radonja Vešović Novi Beograd, 7.VI 2011.“
Uvijek se prema meni ophodio “sa rođačkom nježnošću”, bilo da smo se sretali u Titogradu, Beogradu, Vrbasu, Herceg Novom, Ivangradu/Beranama…
U ljudima se nije oskudijevalo
A Cetinje, pedesetih; čudesno. Sve je bilo tu: i Vlada, i Skupština, i Vojska, i Milicija, i Blažo Jovanović, i Lubarda, Milunović, Vušković, Prijić... I Pozorište, i “Pobjeda”, i “Omladinski pokret”, “Titov pionir”, “Naša žena”, “Stvaranje”, “Susreti”… I: kako reče jedaman Vito Nikolić, u svemu se oskudijevalo osim u ljudima. A njih je, srećom, bilo i imali su oni, i dovoljno znanja, i dovoljno ugleda, i odveć mnogo srca, hrabrosti i entuzijazma da se ponesu sa svim tim redakcijskim i mnogim drugim nevoljama onoga vremena…
U jednom kasnijem razgovoru, pisac Erih Koš, koji je u Crnoj Gori proveo ne samo posljednje dane rata, već gotovo cio rat,i, kako je govorio, najljepše vrijeme, ako se to za ratne dane može reći.
- Tada su svi, i oni koji su bili u borbi i oni koji nisu počeli da pišu u slavu pobede - pričao mi je Erih Koš - Kao u vreme Sime Matavulja, propevalo beše celo Cetinje…
A Vojo Tatar, naš nastavnik crtanja, u prostorijama Osnovne škole “Njegoš”, formirao likovnu sekciju. U njoj: Venjo Bastać, Miodrag Adžić, Smajo Karailo, Slobodan Vuković, Dragoljub Adžić, Grlica Đurić, Miško Kusovac… Pa smo mi, dječaci, iz Njegoševe i Bajove, razapinjali platna i pomno slikali po Ćipuru, Donjem Polju, Grudi, Bajicama i ulicama cetinjskim.
- Toliko se razvila ljubav kod đece za slikarstvom da su se roditelji zabrinuli da đeca ne zapostave školu - sjećao se Vojo Tatar.
U zgradi današnjeg Ministarstva kulture Crne Gore (Njegoševa 107), predratnoj Hipotekarnoj banci i poslijeratnom Klubu kulturnih i javnih radnika, nalazila se, u prizemlju, s dvorišne strane, redakcija “Susreta”, časopisa za književnost i kulturu; odgovorni urednik Radonja Vešović. Mi bismo kroz prozor doturili svoje radove. A onda, u broju dva, februara 1955. objavljena su tri moja rada, (“Cvijeće”, “Ulica na Cetinju i “Mrtva priroda”), zatim Miodraga Adžića (“Pejzaž”), Veljka Radovića, (“Motiv iz Kosovog Luga”), Živka Đurovića (“Moj otac”)… Pa mi za likovne priloge stiže honorar od “Susreta” u iznosu od šest stotina dinara, na adresu: Slobo Vuković, učenik V-c razreda Više realne gimnazeije na Cetinju.
U istoj zgradi Kluba kulturnih i javnih radnika nalazilo se i uredništvo “Prosvjetnog rada”, gdje smo takođe objavljivali svoja ulja. Odgovorni urednik Jakša Novaković, urednik Radivoje Šuković, a u Redakcionom odboru i Božo Bulatović. Pa i u januarskom broju “Prosvjetnog rada”, 1955. moja “Mrtva priroda”, ulje na platnu. Stiže mi honorar od 400 dinara… Onda bi se sladili po slastičarnicama cetinjskim.
Pješke preko mora
Žali mi se Radonja na jednog urednika.
- Iz mog razgovora - veli - izvadio mi srčiku! Taj uvredljiv odnos prema mojoj saradnji samo mi je potvrđivao šta danas u nas znači biti akademik!
Radonja Vešović je, kako je isticao Milorad Stojović, prošao svojom poezijom kroz sve stanice naše poslijeratne društvene stvarnosti, od ekstaze prvih časova slobode i golorukog raskrčivanja ruševina što ih je rat ostavio za sobom, preko dramatičnih “dioba” 1948. godine, do “nemoćnog svjedočenja… kaljavih običnosti” i kataklizmatičnih prijetnji miru, savremenom čovječanstvu.
- Kao i Dušana Kostića, i Vešovića romantično uzbuđuju zavičajno tlo, revolucija i čovjekova sloboda (“Gajtan vode u dolini”, 1956, “Krčag na vjetru”, 1963. i dr.). Svoje bogato iskustvo, “susrete” sa vremenom i ljudima pretače u stih, tragajući za uzrocima vječitih nesporazuma između snova i stvarnosti, ideala mladosti i iskustva zrelosti - dijagnosticira Milorad Stojović.
- Zamišljena nad životom, natopljena tugom što je život postao bezdušno jagmište, što je ljudima ovladala sebična poslovnost, Vešovićeva poezija nosi poruku da se odnosi u savremenom svijetu moraju i mogu ojačati moralno-osjećajnom podlogom, “očovječenjem spoznaje”, jednom riječju - ako se stremi ljudskosti. Tužan što je često nemoćan svjedok onoga što se događa oko njega, on zna da se mora “i čelom kroz čelik… i pješke preko mora”… Vešović je pjesnik istančanog osjećanja, narativnosti bliske duhu narodnog govora, pjesnik lirske drame o revoluciji i čovjeku - zaključuje vrsni crnogorski književni kritičar Milorad Stojović.
S knjigom Konrada Fidlera
Prelaskom u Beograd, Radonja je stanovao u garsonjeri, nedaleko od Slavije. Svraćao sam kod njega; tada sam bio student prava; diplomirao na Pravnom, iako sam znao da kao pravnik nikad neću raditi!
Zanimalo me novinarstvo, književnost, slikarstvo… Pa mi Radonja sugeriše:
- Uzmi knjigu Konrada Fidlera “O prosuđivanju djela likovne umjetnosti”.
Otrčah u prvu knjižaru i kupih ovu knjigu u izdanju Kulture, 1965. Beoograd, u ediciji Mala filozofska biblioteka. Urednik: Vuko Pavićević; prevod i predgovor Milan Damnjanović. Konrad Fidler (Fiedler, 1841- 1895), jedan od najznačajnijih njemačkih esteričara druge polovine XIX vijeka. Tu knjižicu od svega pedesetak strana čuvam i danas.
Kasnije se Radonja preselio u Balkansku, zatim na Novi Beograd, Bulevar Arsenija Čarnojevića 126/III…
Jednog od najmlađih učesnika bitke na Sutjesci, Radonju Vešovića, posjetio sam i u vrijeme dok je pisao knjigu o Prvoj proleterskoj.
- Prije gotovo tri godine prihvatio sam se posla koji mi se onda učinio lak, a sada mi, jetru, što se veli, razdire, jer visoko prevazilazi moje snage. To je knjiga o Prvoj proleterskoj brigadi koja je već davno trebalo da se pojavi u ediciji “Narodne armije” monografije naših proleterskih brigada. Po drugi put je pišem, a u stvari osjećam da još nabacujem material i da ću knjigu primaći ideji tek u trećem pisanju - priča mi Radonja Vešović.
- Koliko sam puta pozavidio autorima koji crpu redove za svoje romane, pripovjetke i stihove iz sopstvene mašte, a ne iz ratnih dokumenata i sjećanja. Oni mnogo brže odmiču i imaju više, daleko više radosti nego ja koji mrljavim to prepisujući svoje i tuđe ratne živote, rane i grobove. Dvoumim se i u pogledu naslova između “Pohoda na budućnost” i “Veliko je uvijek pred nama”. Čini mi se da sam lakše sa tom brigadom polubos prošao oko dvadeset hiljada kilometara u ratu no što perom tim istim putem sada teturam… O revoluciji, mislim, treba govoriti više kao o ideji čovječnosti, a manje kao o golom ratu, o krvoproliću. To je rat protiv rata, protiv svih oblika životinjstva u čovjeku. Možda smo pretrpani detaljisanjima odakle će nove generacije same vršiti izbor; oni će podmlađivati revoluciju da bi sami pravi život osvajali…
A poezija! Mora li da čeka?
- Ovu knjigu smatram takođe svojim odistinski pjesničkim i boračkim dugom jer se, po meni, revolucija, osobito ona duševnost njena, ne da odvojiti od poezije - naglašava Radonja.
- Ako nam činovničko-karijeristička bezdušnost i sitni, kratkovidi prakticizam za trenutak ponekad zaklone tu dimenziju naše revolucije, kojom nas je i ona u najcrnjim danima održala uspravne, ja se trsim da maker sjenka te njene strane ostavi traga na ovim mojim stranicama. A stihove, naravno, zapisujem, pa ću ih kasnije, računam, dorađivati.
Podsjećam Vešovića da su njegovi eseji na društvene teme u štampi i časopisima veoma zapaženi.
- I to sam - veli - odgodio zbog Prve… Sve sam odgodio dok nju završim. A onda ću sakupiti ono što je već objavljeno i sve to pročešljano poslati našem “Grafičkom zavodu”, jer mu tu knjigu dugujem ima dobrih pet-šest godina, ako mi to, srećom tamo nijesu već otpisali i zaboravili…
Dva znaka
Početkom dvijehiljadite odoh za Njujork da izvještavam s Milenijumskog zasijedanja Ujedinjenih nacija. Radonji sam ostavio rukopis moje knjige “Zvjezdane staze”. Ubrzo mi s Novog Beograda stiže poruka:
“Dragi Slobo,
Tvoje ‘Zvjezdane staze’ sam sa zadovoljstvom prelistao i na mnogim stranicama se zadržao, jer su mi ostale u sjećanju. To je, što se veli, ‘ovijano i prebrano žito teksta’ đe nije ostalo mjesta za primjedbe, osim za čestitanje na izvanrednim putopisnim medaljonima. Da budem, ipak, koristan, pada mi na um da bi naslov zvučao, mekše, prisnije, ako bi, umjesto zvjezdane, stavio, prosto ‘Moje staze’. Takođe bi dobro bilo ako bi knjigu opremio jednim predgovorom, ili pogovorom, kako ti je ‘Intervjue’ propratio Milisav Savić… Uz najljepše želje za Novu godinu za tebe, Smiljku, đecu!
Vaši i tvoji Radonja i Mikica”.
Pjevao je Radonja Vešović: …Da mi prsi zagriješ/ vrelim, cerovim pepelom./ Da mi grob od rala sačuvaš/ perunikastim kamenom…/ Čas ispred sebe gubim te/ čas iza sebe čujem te./ Ta me dva znaka raspinju/ ta mi dva znaka svijetle -/Lime, vječiti svijete.
Bonus video:
