“Zašto ovdje žive samo bijeli ljudi?”, pitala me je moja šestogodišnja kćerka kada smo nedavno bile u Zagrebu, gradu njenog rođenja.
Prije toga, pitala je i zašto nemamo vrt gdje bi ona zasadila omiljeno joj cvijeće, peonies (nemam pojma šta su, kasnije ću provjeriti u rječniku), i gdje bi mogla ‘čekati magični trenutak kada se njihovi zeleni pupoljci otvaraju a iz njih izviru guste latice jakih boja i prelijepog mirisa.’ Ne bih da se hvalim, ali njene riječi, sto posto.
Kćerka uvijek s prezrenjem odvrati pogled od mojih dlakavih čizama koje me zimi spašavaju. Plakala je kada ih je prvi put vidjela. “To je dlaka od ponija”, jecala je. Jeste, potvrdila sam, ali je tog ponija pregazio traktor, ma ne misli valjda ona da bih ja inače pristala da ih nosim.
Nije mi baš povjerovala. Zapravo su od teleće dlake, te kontroverzne čizme.
Uh, jedva čekam proljeće, da se ratosiljam krzna i prezrivih pogleda moje male ekološkinje. Nepotrebno je naglašavati da se od četiri člana naše porodice, jedino ona osjeća doma kada smo u Londonu.
Mene, recimo, Englezi i dalje do te mjere znaju iscrpiti svojim kidanjem riječi dok govore, da mi se uši prosto istope od zadovoljstva kada upoznam nekog - Amerikanca.
Engleze, dok pričaju, često moram gledati u usta.
Na primjer, kada sam bila na predavanju jednog od njihovih ‘jačih’ literarnih agenata, sjela sam u drugi red – ne baš prvi da ne ispadnem književna uhoda, kakvih je sve više – da bih ga mogla razumjeti, odnosno gledati u usta dok priča.
Odjednom je ispred mene, potpuno mi blokirajući panel, sjela neka mlađa žena veoma dugačkog trupa i visoke grive. Potapšala sam je po ramenu. Okrenula se ka meni. “Oprostite”, rekla sam joj, “možete li se samo malo pomjeriti udesno? Moram gledati ovog čovjeka u usta.”
“Ohh-kej”, reče djevojka polako i pomjeri se udesno, oslobađajući mi pogled na predavača i njegove nesrećne usne, potpuno izvitoperene i asimetrične.
Ispadoh ja tamo neki frik koji ima fetiš horor usana.
S Amerikancima mi je lakše. Oni slogove i riječi grupišu jasno i glasno. A osim toga, uvijek su spremni na otvoreni razgovor sa nepoznatima, kao da je svijet tako malo misto da mora da smo se svi već nekada negdje sreli.
Sintija, Amerikanka iz moje spisateljske grupe petkom, već mi je u oktobru 2007, prilikom upoznavanja, rekla da će u novembru iste godine napokon povećati sis… - pardon... grudi.
Kako da je čovjek-žena sa naših prostora odmah ne zavoli? A i ona je osjetila da je naišla na dobrog primaoca ponuđene informacije. U tom se smislu mi Balkanci kužimo sa Amerima.
Možda zato što su balkanske istorije, naše zemlje i granice, uvijek mlađe čak i od američkih. Narodi u konstantnoj reinvenciji. Međutim, nikada ne znaš gdje ćemo i sa njima nabasati na neku kulturološku razliku.
Prije par noći bili smo na večeri sa starim američkim prijateljima, a oni su, opet, doveli još jedan američki par. Taj drugi par večeru je započeo otvaranjem zvanim ‘mračne strane porodičnog života’.
Detaljno nam ispričase propadanje njihovog najstarijeg sina u pakao droge, alkohola i čudnih religioznih sekti, a sve začiniše informacijom da je on sada već osamnaest dana čist, i zamoliše nas da se svi zajedno pomolimo za njega nekom našem privatnom ‘bogu’.
Obavismo to, svako na svoj način: moj muž proučavajući vinsku kartu, ja škiljeći u sve prisutne i sastavljajući ovaj tekst u glavi, ostali zatvorenih očiju, duboko dišući.
“Hoćemo li svi crno vino večeras?” upita moj muž dok su Ameri još molili.
“A-men,” pristojno ga prekori Lea, žena koja je pozvala na molitvu.
Dok se naručivalo vino, ja ponosno saopštih Dajani i Brusu, koje poznajem odavno, da sam, od našeg prethodnog susreta, prestala pušiti.
Nastade muk.
Dajana mi na brzinu, okrznuvši usta kažiprstom, dade znak da ćutim na tu temu, a Lea, majka problematičnog najstarijeg sina o čijim smo narkostradanjima upravo čuli sve detalje, razrogači oči i povika: “Ti si pušila?! Užas! Kako si mogla? Pa to je nedopustivo!”
Njen muž, koji je za večerom sjedio pored mene, snažno me zagrli, tapšući me po leđima – znak da je zagrljaj prijateljski, ili očinski. “Lea”, obratio se svojoj supruzi, “Olga je spremna za promjenu. U toj fazi kritika ne pomaže. Samo pohvala.”
E, tu mi je već falio i neki Englez za stolom, neko ko neće misliti da su bezbožnici i pušači najveći neprijatelji progresa. Za Engleze su časni porazi, malo samotrovanja i ateizam i dalje odlike intelektualaca. Ipak su oni iznjedrili Darvina. I Čerčila, bloody hell.
U londonskom muzeju nauke, stojim ispred reljefa zemlje na kojemu su žutim i crvenim svijetlima označena trusna i vulkanska područja na planeti.
Svuda po reljefu svjetlucaju lampice, crvene se ili se žute, ponegdje i jedno i drugo, ali oko ovog čudnog ostrva – ništa, samo zeleno i plavo, Irska i more.
Iza mene stoje dva mlada engleska ‘Rodnija’ i komentarišu.
“Gledaj”, kaže jedan. “Svuda ima zemljotresa ili vulkana, osim kod nas.”
“Da”, kaže drugi, “zato su svi navalili ovamo.”
Koliko god da istreniramo sebe za nježnu interakciju sa ljudima, teško nam se opraštaju balkanski korijeni. Ponekad imam osjećaj da su Londonci u sebi uspjeli sagoreti predrasude prema crncima, Arapima, Jevrejima, pa čak i prema Njemcima, Francuzima ili Amerikancima, ali Balkan im je ostao mutan.
Balkan i Rusi, s tim što su Rusi ipak veliki narod sa mnogo metala, nafte i para, što im čuva leđa kao i Anglosaksoncima njihov engleski jezik. A mi smo mali, i u svakom novom milenijumu još se više rasparčamo, genetska smo čorba kojoj se ne znaju pravi sastojci, bez strukture smo, bez resursa, bez prave elite: dobro situirane, obrazovane i nenasilne.
Još u vrijeme balkanskih ratova, Englezi su odlučili prema nama sprovoditi politiku namjerne ignoracije, nezainteresovanosti za naše poluostrvo, što je postepeno formiralo njihov savremeni prećutni stav da nemamo relevantnih karakteristika za doprinos globalizaciji. Ukratko, ne razumiju nas, štaviše, misle da se tu nema šta ni razumjeti.
Čak u svom jeziku imaju i riječ ‘Balkanisation’. Naišla sam na tu riječ prvi put u životu tek nedavno, čitajući eseje o Americi Martina Ejmisa, prikupljene u zbirci pod nazivom The Moronic Inferno.
Moronic Inferno kovanica je za Ameriku, ali ju je Ejmis pozajmio od Sol Beloua, američkog nobelovca. To je onda u redu, jedan domaći nobelovac svoju je zemlju tako okarakterisao. Ejmis je samo išao tim tragom – zašto Moronic i zašto Inferno - secirajući Ameriku osamdesetih godina prošlog vijeka svojom pronicljivošcu.
A onda naiđoh na esej o lansiranju Vanity Faira u Njujorku. Esej počinje rečenicom: “U današnje doba, koje karakteriše posvemašnja balkanizacija štampe -”
Molim? Šta je osamdesetih, dakle prije naših krvavih devedesetih, mogla značiti ta riječ – balkanizacija?
Kako je Ejmis poznat po svom stilu koji se samozadovoljno kupa u zlatnoj fontani engleskog jezika, pomislila sam da je on izmislio tu riječ.
Ipak, potražih je u rječniku, i, eto, nađoh je tamo, i u Oksfordu i u Penguinu, svuda napisana velikim slovom: Balkanisation – glagol to Balkanise – podijeliti regiju ili organizaciju na manje države ili grupe koje se suprotstavljaju jedna drugoj.
Izgleda da je rat na našim prostorima iznenadio mnogo manji broj ljudi nego što sam mislila.
Znam ja da u narodu postoji pojam ‘Americanisation’, ali njega recimo nema u rječnicima engleskog jezika. Nema ni Afrikanizacije, Afganizacije, Libijizacije, Germanizacije. Ima samo Balkanizacije.
Svedoše nas na to. Izgleda da je talas političke korektnosti zaobišao samo nas, nepoštedive.
Neću sada luzerski cmizdriti nad tom činjenicom. Znam da se u Britaniji, kada se ode malo dalje od Londona, nije u glavama ljudi mnogo toga promijenilo; stranci su stranci, crnci su crnci, Indijci su Indijci, stisni zube i ne plači, tu su, svuda oko nas.
Jedno neveliko ostrvo ipak se usudilo upiti u sebe tolike različitosti i garantovati da će svakom stanovniku biti ispoštovana ljudska prava. Neka ih, onda, neka uz popodnevni čaj misle šta god hoće. Pravo na to ne može se nikome oduzeti.
Ali, onda Ejmis opet, samo dva eseja kasnije, upotrijebi Balkanizaciju. Ovog puta sama Amerika bijaše humanly balkanised. Što god to značilo, zvuči mi kanibalistički. Lijepo bi bilo da je Ejmis, kao u slučaju Moronic Infernoizacije, dopustio nekom ‘domaćem’ da se prvi posluži pojmom Balkanizacije.
Mada, to mi sada daje slobodu da upotrijebim Londonizaciju za recimo: bezobrazno visoke troškove života, osrednjeg kvaliteta; haotični, nehumani sistem školovanja; preveliku spremnost da se od diktatora uzme keš u zamjenu za doktorat za njegovog sina Saifa.
I tako dalje, ali neću, jer ne uživam u tome. Nama, Balkancima, uvijek je bilo slađe šaliti se na svoj račun.
Svakog smo stranca posmatrali kao da se slučajno s Olimpa skotrljao među nas. Poput Amerikanaca, otvoreno smo pričali o svojim problemima, pa još bez straha od tjelesnog kontakta. To su neke balkanizacije koje nikada nismo uspjeli izreklamirati.
Baš šteta. Ostatak svijeta ubi se da natjera sebe da se u tom smislu balkanizuje, a mi i dalje ne forsiramo naše prave vrijednosti.
I, da, peonies su na našem jeziku, sudeći po rječniku, božuri. Božuri su omiljeno cvijeće moje kćerke? Usavršavam engleski jezik prateći tu gracioznu Londončanku, balkanskih (sa malo bjeloruskih) korijena. Pa, imam li pravo čuditi se božurima?
Bonus video:
