Ako pitate Aleksandra Dimu, pisac nikada ne krade – on osvaja.
Nije nepoznanica da Kingov karakteristični prosede s vremena na vrijeme zarobi sjećanje na neko starije literarno ili filmsko iskustvo. Njegov roman The Running Man duguje toliko toga priči Roberta Šeklija "The Prize of Peril"; Christine je parafraza Sterndženove SF priče “Kill dozer!”, a Tominokeri zavise od britanskog filma Quatermass and the Pit.
Roman Mizeri, ako nije izrod slavnog Faulsovog prvijenca Kolekcionar (1963), onda je garantovano posvojče izvanrednog nepoznatog gotika Tomasa Kulinana A Painted Devil (1966) prema kome je Don Zigel snimio svoj vjerovatno najbolji film, The Beguiled.
Međutim, King ponajviše pozajmljuje od samoga sebe, što se naročito očitava u objavljenim djelima posljednje decenije njegovog opusa. Najtraljaviji romani iz toga perioda, Zamka za snove (2001) i Mobilni telefon (2006) doslovne su košnice za opštepoznate kingovske elemente sveobuhvatno ekstrahovane iz fabula čak i više od dva tuceta njegovih starijih romana.
Naslovom knjige aludira se na dan kada je ubijen američki predsjednik Dž. F. Kenedi; sa Džonom Lenonom on je uvijek bio uzdanica libertarijanaca kao što je Stiven King, koji prilikom svakih većih izbora plaća bilborde širom države Mejn preko kojih ljudima savjetuje da nipošto ne glasaju republikance
Drugim riječima, taj autor uzima par svojih najpoznatijih literarnih potki i uz njihovu pomoć već godinu za godinom piše manje-više istih par infantilnih romana. Inače, biolozi tu pojavu zovu "neotenijom"; zadržavanjem larvalnih ili nezrelih karakteristika u odraslom dobu. U pitanju je suštinski element kreativnog procesa u svim žanrovima, pa je to donekle shvatljivo i kod Kinga (ili, pak, pročitajte Vulfov posljednji roman Ja sam Šarlot Simons).
Štaviše, ako je početkom 21. vijeka, kada je nagrađen nekim od najprestižnijih američkih književnih nagrada koje se obično daju jednom Apdajku i Mejleru, Kingova popularnost drastično počela da pada, danas je on, uprkos svojoj sve nezgrapnijoj fikciji, ponovo jedan od najčitanijih ljudi u biznisu.
Najava Kingove najnovije cigle od knjige (još jedna od 1000 strana!) sa imenom 11/22/63 već je na sajtu Amazon.com dospjela među 50 najprodavanijih, iako se nalazi na pola godine od svoje publikacije (8. novembar).
Naslovom knjige aludira se na dan kada je ubijen američki predsjednik Dž. F. Kenedi; sa Džonom Lenonom on je uvijek bio uzdanica libertarijanaca kao što je Stiven King, koji prilikom svakih većih izbora plaća bilborde širom države Mejn preko kojih ljudima savjetuje da nipošto ne glasaju republikance. Najava njegove knjige je iluminirana konfuznim sižeom na sajtu Sajmona & Šustera, koji u cjelini više zbunjuje nego što ohrabruje, a što je, na neki način, sigurno i namjera takvog marketinga:
"22. novembra 1963. odjeknula su tri pucnja u Dalasu. Predsjednik Kenedi je ubijen i svijet se osjetno promijenio. Šta ako biste najednom dobili šansu da promijenite taj događaj?
Prvo što pada na pamet jeste Zemekisova trilogija Povratak u budućnost ili Dan mrmota Harolda Ramisa; no ovaj Kingov siže najviše podsjeća na Mr. Destiny (1990); film u kome protagonista, u želji da promijeni samo jedan djelić svojega života za koji misli da je mogao biti presudan u njegovom djetinjstvu, dobija priliku da se vrati u prošlost
Džejk Eping je 35-godišnji srednjoškolski profesor iz Lizbon Folsa, u državi Mejn, koji novac još zarađuje pripremajući starije ljude za dobijanje srednjoškolske diplome. U međuvremenu Džejk dobija esej jednog od svojih učenika – jezovitu priču ispričanu u prvom licu o noći kada je prije 50 godina otac Harija Daninga došao kući i čekićem usmrtio svoju majku, sestru i brata. Hari je te večeri, iako sa razmrskanom nogom, najposlije izvukao živu glavu.
Ne mnogo kasnije, Džejkov prijatelj Al, vlasnik lokalnog restorana, otkriva mu svoju tajnu: njegovo skladište je u stvari portal za 1958. godinu. I on šalje Džejka na suludu misiju da pokuša da spriječi Kenedijevo ubistvo. Na taj način počinje Džejkov novi život pod imenom Džordž Amberson u novom svijetu Elvisa i Kenedija i velikih američkih kola, neobičnog usamljenika Lija Harvija Osvalda i zgodne srednjoškolske bibliotekarke Sejdi Danhil, koja postaje ljubav njegovog života – života koji prevazilazi sva ustaljena pravila vremena."
Šalu na stranu, King je već napisao roman srodnih tenzija – iako u njemu nije bilo motiva hronomocije – gdje je istovremeno ispoljio svoje najliberalnije političke svjetonazore, i to je bio jedan od njegovih ranih radova koji ujedno zavređuju i najvišu pažnju. Generalno fasciniran implikacijom prostih ideja, većina Kingovih romana polazi od pretpostavke, "šta bi bilo da neko posjeduje TAKVE moći?"
Roman Mrtva zona (1983) nagrađuje nas jednom od najdostojanstvenijih studija o parapsihološkim moćima koje su ikada krasile stranice neke žanrovske knjige. Nakon saobraćajne nesreće zbog koje je četiri godine proveo u komi, bivši učitelj Džoni Smit se budi sa nekom vrstom prekognicije koja mu omogućava da sagleda budućnost osobe koju samo treba da dodirne rukom.
Tokom jednog političkog mitinga on dobija priliku da se rukuje sa budućim republikanskim predsjednikom Stilsonom (Reganovom parafrazom) i shvata da će Stilson započeti Treći svjetski rat čim se domogne Bijele kuće. S obzirom na to da se Džoni ionako nalazi na samoj ivici neživota, opterećen bolničkim dugovima, psihičkim nevoljama zbog svojeg "stanja" i činjenice da jedina žena koju je ikada volio više nije njegova, on se odvažava da ubije Stilsona i na taj način spasi sve naše budućnosti.
U slučaju neobjavljenog romana, 11/22/63 koji sada za motiv ima jednu od (sa utopijom i distopijom) najstarijih naučno-fantastičnih premisa – hronomociju – King se 2007. godine izlanuo u predgovoru nekog od grafičkih romana koje kuća Marvel adaptira prema njegovim romanima. Naime, napisao je kako bi volio da osmisli priču o putovanju kroz vrijeme gdje junak pronalazi restoran koji ima direktnu vezu sa 1958. godinom... i da je pritom u mogućnosti da se uvijek vraća u isti dan.
Međutim, njegov junak prosto odluči da ode u prošlost i ostane tamo, u potpunosti zanemarivši 2007. godinu. I šta je njegov cilj? Da sačeka 22. novembar 1963. i zaustavi Lija Harvija Osvalda. Najposlije on i uspijeva u tome, uvjeren da je time ispravio svaku krivu Drinu na svijetu. Međutim, kada se vrati u 2007. on nalazi svijet kako izdiše od posljedica nuklearnog rata. "Nije dobro zezati se sa Tata Vremenom", napisao je King u tome predgovoru. Njegov junak prinuđen bi bio da se, zatim, još jednom vrati u prošlost i zaustavi samoga sebe... samo što ovog puta sa sobom nosi smrtonosnu dozu radijacije, tako da na kraju sve ispada jedna velika trka sa vremenom.
Kada god slušate nekog uvaženog fizičara koji govori o mogućnosti putovanja kroz vrijeme, a naročito kad je u pitanju putovanje u prošlost, saznaćete da upravo zbog krajnje paradoksalnosti čitave eventualnosti takav jedan koncept nikada neće ni uspjeti da stane nadomak naših umnih težnji. Gdje, onda, naučna fantastika dolazi kao savršen provodnik, pošto se radi o literarnom elementu sa neprevaziđenim mogućnostima i mnogo dobrih primjera, od kojih su ponajbolji oni komični. Alfred Bester, jedan od sigurno najznačajnijih SF pisaca i to samo zbog dva svoja nadasve osobena romana, The Demolished Man (1952) i The Stars My Destination (1956), napisao je priču sa nesvakidašnjim elementom hronomocije, "The Men Who Killed Mohammed" (1958).
Ona govori o Ludom Profesoru koji zatiče svoju suprugu u postelji sa drugim muškarcem i odlučuje da se vrati u prošlost ne bi li istrijebio dio njene familije i dao sve od sebe da se njegova žena nikada više ne rodi u ovome vremenu. Naravno, kada se vrati iz prošlosti, Ludi Profesor zatiče istu svoju ženu sa istim muškarcem u krevetu. Zato sada sebi postavlja pitanje da li da se ponovo vrati u prošlost i iskorijeni pola planete, počevši prvo sa najznačajnijim istorijskim ličnostima? Na taj način će sigurno ubiti makar NEKOGA ko će pomoći, recimo, da čitava familija njegove žene nikada i ne ugleda američko tle? I prilikom svakog povratka iz prošlosti on zaključuje da se ništa bitno nije promijenilo, a u stvari jeste – samo na sasvim drugom nivou.
Kingov napor da prvi put obradi takvu temu daleko je od bilo kakve iole zamislive izvornosti, pošto smo svi u stanju pobrojati gomilu literarnih i filmskih referenci sa istovrsnom tematikom. Prvo što pada na pamet jeste Zemekisova trilogija Povratak u budućnost ili Dan mrmota Harolda Ramisa; no ovaj Kingov siže najviše podsjeća na Mr. Destiny (1990); film u kome protagonista, u želji da promijeni samo jedan djelić svojega života za koji misli da je mogao biti presudan u njegovom djetinjstvu, dobija priliku da se vrati u prošlost, ispuni svoj dugogodišnji san i potom se vrati u "novu" budućnost u kojoj naoko sve ispada onako kako je i zamišljao da će biti nakon što ispravi trenutak svoje slabosti u djetinjstvu. Međutim, ni na tome mjestu stvari neće ići baš onako kako je protagonista neosporno zamišljao da hoće.
Kingov britanski urednik, Filipa Prajd iz londonske kuće Hoder, za ovaj novi Kingov naslov kaže da je u pitanju najbolji "šta ako…?" roman što je ikada imala prilike pročitati. Ona još kaže da roman kombinuje Kingovu standardno dobru saspens priču koju ovdje zaogrće u oblandu epskih razmjera i da se nesumnjivo radi o najvećoj knjizi 2011. godine!
Isto se, naime, govorilo i za Kingov posljednji i ne-baš-tako-dobri roman, Pod kupolom, što mu nije smetalo da se proda u milionskom tiražu. No, spram ovoga od čega se danas sastoji sve repetitivnija i jalovija popularna i mejnstrim fikcija, najnoviji trud 63-godišnjeg Kinga će barem – kao i uvijek, uostalom – zvučati najiskrenije što to bude mogao.
U duhu Zone sumraka
Posljednji interesantni Kingov roman objavljen je 2002. godine i zvao se Iz Bjuika 8.
Radi se o nepretencioznom i (za Kingove okvire) nevelikom romanu sa temom koja se vari poput jedne valjane epizode Zone sumraka. Štaviše, originalnost spomenutog romana možda baš i leži u malom broju strana kao i u njegovoj ne-epskoj tematici, koja u posljednje vrijeme očito sve više preokupira autorove tendencije i time na neki način opstruira njegovu nekadašnju nesputanu narativnu vještinu.
Dabome, pretjerana neoriginalnost 11/22/63, na prvu loptu, ne mora da znači apsolutno ništa ljudima koji nisu imali prilike da čitaju Kinga, recimo, još od vrlo dobrih knjiga kao što su Zelena milja (1996) ili Vreća kostiju (1998), ali to svakako vrijedi imati na umu.
Bonus video:
