Pismo je mentalna sposobnost čovjeka da se simbolima služi u cilju komunikacije.
Datira od praistorije i razvija se uporedo sa razvojem čovjeka.
Neposredno nastaje od crtanja, od semiotičkih znakova primitivnog čovjeka, preko ideografskog, hijeraglifskog, klinastog pisma starih civilizaija, pa do početka obilježavanja riječi pomoću slova. Zahvaljujući njegovoj trajnosti, danas nam je dostupna sveukupna kultura ljudske civilizacije stvarana kroz istoriju.
Pisanje je najsloženija funkcija koja objedinjuje gotovo sve moždane sisteme, a uključuje i finu motoriku šake.
Da bi bilo spremno za učenje pisanja dijete mora dostići određen nivo psihomotorne zrelosti (vizuelna i auditivna percepcija, prostorna orijentacija, fina motorika, motorna koordinacija…).
Takođe, dijete treba da posjeduje određene fonološke, leksičke, morfološke i sintaksičke sposobnosti.
Ali i pored ovoga, dijete treba da usvoji ponašanja neophodna za sticanje pisanog govora: mora imati volju za učenje pisanja, poznavati upotrebu pisma, smjera pisanja u svom jeziku, razumijevati termine koji se koriste u početku učenja, razlikovati glasove jezika, razlikovati slova i riječi.
Različite vrste pisanja imaju i različit stepen težine.
Najlakše je prepisivati tekst, zatim pisati po diktatu, potom opisivati sliku, pisati poslije nečijeg pričanja, zatim opisivati doživljaj, pisati na zadatu temu i na kraju, kreativno pisati što podrazumijeva samostalan izbor teme, stvarajući novi tekst razmišljanjem i iznošenjem sopstvenih stavova.
Nije svaki poremećaj u pisanju disgrafija.
Većina poremećaja ima uzrok u nesavladanoj tehnici, lošoj pripremi za školu, kašnjenju u fiziološkom razvoju.
Djeca koja i pored svih povoljnih faktora ne savladaju tehniku pisanja, nesumnjivo imaju subjektivne teškoće disgrafične prirode.
Uzroci su kao i kod disleksija: minimalne cerebralne disfunkcije, poremećaji prostornih vizuelnih i auditivnih percepcija, ali i koordinacije i fine motorike šake i prstiju.
Tako ih možemo svrstati u nekoliko tipova (vizuelne, auditivne, jezičke i grafomotorne).
Simptomi su sljedeći: nepoznavanje pisane grafeme, nemogućnost analize i sinteze glasova u riječi i riječi u rečenici, inverzija slova u prostoru (gore-dolje, desno-lijevo), supstitucija slova na bazi supstitucije glasova, (npr. ako u govoru mijenja glas č sa glasom c tako će i pisati), izostavljanje slova, slogova pa čak i riječi, (naročito u dužim rečenicama), nemogućnost držanja reda i margine pisanja, ružan rukopis, ogledalsko pismo (pisanje slijeva nadesno).
Problem disgrafije je u tijesnoj korelaciji sa uspjehom u školi i teško će se savladati bez stručne pomoći logopeda.
Zbog toga ih je potrebno na vrijeme prepoznati i otkloniti kako bi dijete moglo pratiti nastavu uporedo sa svojim vršnjacima.
Bonus video:
