Upravo je objavljeno treće izdanje njegove sjajne knjige priča “Nomina”. Tim činom, izdavačka kuća “Plima” obilježila je značajan jubilej tog pisca, i njegove poetike - osam decenija života i šest decenija stvaranja.
Za to vrijeme nije objavio “police knjiga”, ali je, oslanjajući se na kulturno nasljeđe i lične književne “pretke”, uspio da nastavi razvojnu liniju kratkih formi u crnogorskoj književnosti. “Dugi trenuci”, “Ne gledaj u sunce”, “Igra vatrom”, “Lijepa smrt”, “Opojno piće”, “Noć na golom brdu”, “Lice kao zemlja”, “Martiri i pelegrini” i “Zvijezde padaju” naslovi su njegovih knjiga.
Sreten Asanović govori za “Art Vijesti” o “trovanju” komunističkim idejama, porodičnoj tragediji, odrastanju u atmosferi leleka i kuknjave, ratu koji se liječio književnim ljekovima, poslu, susretima s velikim jugoslovenskim piscima...
- A što sam upamtio? Sjever... Moja kuća bila je u Donjim Kokotima. U Donjoj Gorici je bila škola, a do nje sve same poljane. Sve je bilo pusto, jer su kuće građene pored brda. Iziđemo iz sela, idemo pustopoljinama, pa dijelom ceste Cetinje-Podgorica, koja je građena 1889. godine... O tome imam i neka pisma koja su vlasti slale mome đedu Ristu, lješkopoljskom kapetanu...
Uvijek sam bio strastven čitalac. Mnogo sam čitao, knjige iz svih oblasti. Posebno su me zanimale biografije značajnih pisaca i filmska kritika. „Mladost“ Rista Tošovića i Radomira Konstatinovića ponudila mi je tako savremene, moderne prevode. Od 1950. godine uglavnom je sve što je bilo dobro u svijetu prevođeno kod nas...
Drao je sjever, nosio je kamen i drvo, a oči da iskopa... I sjećam se, braća od strica i moj brat Miloš bili su me toliko „zatrovali“ komunizmom, da sam jednom prilikom, idući do škole, napravio prekršaj. Jedna limuzina spuštala se od Cetinja. Kada je bila na stotinak metara od nas, iskoračio sam na cestu, stisnuo šaku i prislonio je na sljepoočnicu. Stajao sam tako dok se limuzina nije sasvim primakla, a onda pobjegao s ceste. Međutim, stignemo u školu, a tamo nas sačeka i za mene pošalje đaka učitelj Krsto Boljević. Uđem u zbornicu a on me, vrlo blago, tobože, išamara. Uz velike kritike. Naravno, limuzina je svratila do škole i požalila se na „dječaka u crvenoj fanjeli“. Eto što znači kad te u kući „utuku u razvoju“...
Kako je to “trovanje” počelo?
- Prije nego što će rat početi, sjećam se da mi je Miloš dao jednu malu knjigu s naslovom „Ekonomski razvitak društva“. Jedan tabak knjige, bez korica. Jasno, to je bilo ilegalno izdanje, koje mi je kasnije pomoglo da budem bolji od drugih iz, recimo, istorije. Sve je u toj knjizi bilo potanko objašnjeno – robovlasnička struktura društva, kapitalizam, poredak koji nudi socijalizam... Ali, prva knjiga koju sam uopšte pročitao bila je „Kraljević i prosjak“, koju sam dobio 1939. godine za završeni treći razred.
Škola i rat?
- U junu 1941. godine, polagao sam prijemni ispit za Gimnaziju. Crna Gora i Podgorica bile su okupirane. Majka me dovela u Podgoricu. Sjećam se da je bila ogromna vrućina, da smo morali svratiti kod rođaka u Staru varoš da sačekamo predvečerje, kako bismo uopšte mogli hodati nazad. Kod tih rođaka pročitao sam prvi i valjda i posljednji strip, koji se zvao „Mandrak na Južnom polu“.
Tokom rata, koliko se moglo, i koliko je radila, išao sam u Gimnaziju. Za to vrijeme otac je tri puta hapšen, i jednom skinut sa spiska za strijeljanje. Živjelo se tako sve do 5. maja 1944. kada je bilo to glavno, veliko bombardovanje, i kada je Podgorica gotovo napuštena. Sjećam se, sve se razbjeglo po selima. Pa i u našoj kući živjele su još tri familije. Prvi put tada sam sreo smrt...
Bombardovanje je bilo obavljeno u tri navrata. Pošto sam bio u školi, svratio sam kod kumova i tu se bio sklonio. Nakon užasa krenuli smo kući. Idući od zgrade današnjeg „Lovćen osiguranja“ do mosta vidio sam na ulici dva mrtva Njemca...
Onda sam pobjegao na slobodnu teritoriju. U Komane. Živio sam s četom Zetskog odreda. Naravno, nikako nijesu htjeli da mi daju oružje, a meni nije bilo pravo, jer sam bio ponosan na brata prvoborca. Gledao sam kad bi borci išli u akcije prema Barutani, ili kada bi se u tom pravcu pucalo iz topova.
Moj glavni zadatak bio je da naglas čitam partijsku štampu... Međutim, 13. novembra oslobodiše Cetinje. Dođe u brigadu delegacija i odredi me, s par mladića, da učestvujem na Kongresu. U ime pionira. Prošli smo preostala njemačka utvrđenja i stigli na Cetinje. To je bio moj prvi boravak u stranom gradu. Imao sam 13 godina. Tada sam vidio pozorište i prvu predstavu, „Najezdu“ Leonida Leonova.
Rat, međutim, nije bio završen...
- Od momenta dolaska na slobodnu teritoriju mislio sam da su dani leleka i patnje daleko za nama. Da je strah od progona, hapšenja i smrti minuo. I taman kada sam pomislio da je prošao i da možemo da odahnemo, rat je stigao i u našu familiju. Jedini brat, stariji osam godina, prvoborac, poginuo je deset dana prije kapitulacije Njemačke. U selu Velika Barna, kod Bjelovara. I da nesreća bude veća, tog 27. aprila 1945. godine nije se desila strašna bitka, nego faktički čarka s posljednjom Fon Lerovom odbranom. A brat je najprije bio ranjen na Beogradu, pa je pobjegao iz bolnice, onda je opet ranjen na Sremskom frontu i opet se vratio u borbu. Prosto kao da je tražio smrt...
Iako su veze bile slabe, o pogibiji smo čuli za manje od mjesec dana. Tog dana, kada sam krenuo u Gimnaziju, a ona je počela da radi odmah po oslobođenju, na putu sam naišao na jednu rođaku iz Kokota, koja je išla ulicom i plakala. Pogibe Miloš, rekla je... Šok koji sam doživio bio je neopisiv. Kao i sljedeći dani i mjeseci u našoj familiji.
Onda se otac jednog dana spakovao i otišao za Bjelovar da traži sina. Ko zna kako je putovao, i vozovima, i kamionima... Najprije je u Srbiji pronašao Milošev odred, a tamo i njegove nerazdvojne drugove Vlahovića i Jokanovića. Zajedno su krenuli za Bjelovar, pronašli naše jedinice tamo. Ocu su, kad je stigao, predali Miloševe lične stvari. Nešto od ličnog pribora i ordenje, a potom ga poveli do mjesta gdje je bio sahranjen. Dopremio ga je u limenom vojničkom sanduku...
Rat zapravo i nije na mene uticao toliko koliko njegov kraj, koji se otegao lelecima i kuknjavom. A tako je bilo svuda oko mene. I, kad malo bolje razmislim, te sam se atmosfere počeo oslobađati tek kroz književnost, kada sam sve te nemile scene kao motive književno oblikovao. Jedan od mojih likova, recimo, bio je otac koji je tražio mrtva sina i tako došao do masovne grobnice...
Onda je krenuo rad u školi...
- Kada sam bio u četvrtom učiteljske, 1948, ponudili su nam da otvorimo škole. Svi smo to objeručke prihvatili. Na mapi smo pronašli i izabrali škole. Ja sam izabrao Bukovicu, sjeverno od Pljevalja. Do škole se, u zimskim uslovima, od Pljevalja putovalo 14 sati. Prvog dana putujemo pješke do Boljanića. Tamo prenoćimo kod prijatelja, pa nastavimo do planine Kovač. A u selu Potkovač bila je stanica milicije, jer je bila aktuelna potraga za četnikom Božom Bjelicom. Tu bismo prenoćili te druge noći, a nastavili hod i trećeg dana... Ubrzo sam se i razbolio tamo... Zato sam se vratio kući i radio u Farmacima skoro šest godina. Tamo sam organizovao i pozorišnu družinu, režirao i glumio u nekim predstavama.
Kako ste počeli s pisanjem?
- Uvijek sam bio strastven čitalac. Mnogo sam čitao, knjige iz svih oblasti. Posebno su me zanimale biografije značajnih pisaca i filmska kritika. „Mladost“ Rista Tošovića i Radomira Konstatinovića ponudila mi je tako savremene, moderne prevode. Od 1950. godine uglavnom je sve što je bilo dobro u svijetu prevođeno kod nas... U to vrijeme sarađujem u „Omladinskom pokretu“. Predložio sam da pišem za rubriku s temama iz života velikih ljudi. Tako sam počeo. I s jednom kratkom pričom koja nije bila bog zna što. Onda sam se 1954. godine prijavio s pričom „Dželat“ na konkurs Ministarstva prosvjete i dobio nagradu. Nakon toga objavljena mi je prva knjiga, „Dugi trenuci“, koja je dobro primljena. Poslije nje knjiga „Ne gledaj u sunce“, ali tada sam već radio u sarajevskom „Oslobođenju“, gdje sam proveo dvije godine. Posebno draga uspomena na taj period je objavljeni uvodnik koji sam posvetio Andriću i Nobelovoj nagradi.
Opširnije u štampanom izdanju
Galerija
Bonus video:
