Slušanjem debi albuma gitariste Miloša Karadaglića, sigurno ćete doći u situaciju da se zapitate gdje je bila klasična gitara u posljednje vrijeme.
Dok prelazi sa nezaboravnih kompozicija Tarege i Albeniza na apstraktne oblike Domenikonija, čini se da Miloš baca potpuno drugačije svijetlo na sviranje ovog instrumenta.
Želim da probudim gitaru iz hibernacije, i da pokažem šta mogu i šta moj instrument može
"Sedamdesete godine predstavljaju zlatno doba gitare, ali situacija je bila drugačija jer je mnogo značajnija bila podrška medija, BBC-a i ostalih" kaže Miloš.
"Zbog Džulijana Brima i Džona Vilijamsa, klasična gitara se odomaćila. Ali svijet se promijenio, a samim tim i muzika koju ljudi žele da slušaju. Želim da probudim gitaru iz hibernacije, i da pokažem šta mogu i šta moj instrument može"
Sve je počelo kada je našao gitaru na ormaru
Miloš Karadaglić je rođen prije 28 godina, i ovaj mladi Crnogorac je od malih nogu želio da bude umjetnik.
Ali u zemlji koja nema značajnu tradiciju klasične gitare, to je predstavljalo veliki izazov.
Sve je počelo kada je Miloš otkrio staru i prašnjavu gitaru s prekinutim žicama na vrhu ormara u spavaćoj sobi svojih roditelja.
Neobjašnjivo, ovaj instrument ga je uvjerio da on mora postati gitarista.
Budući da, kako on kaže, "to je još uvijek bilo na neki način komunistički" i nije bilo privatnih učitelja gitare, on je upisao u osnovnu muzičku školu.
Njegov napredak je bio neviđeno brz, te je sa 9 godina prvi put nastupao, a sa 11 trijumfovao na nacionalnom takmičenju.
Bio je i talentovan pjevač, pa je jedno vrijeme bio radijska i televizijska zvijezda.
To je skretalo pažnju sa ratnih dešavanja, a Miloš ne voli da "gnjavi" o tim događajima.
"Ne želim da zvuči kao da sam iskusio rat, jer nijesam. Nisu bombe padale oko mene, niti sam izgubio ikoga, kao što jesu drugi. Izrazio bih nepoštovanje kada bih pričao o tome".
Usavršavanje na Kraljevskoj akademiji u Londonu
1996. godine je prvi put svirao van Crne Gore, i to u Parizu, gdje je i kupio prvu pristojnu gitaru, model Hoze Ramirez.
Došao sam na akademiju kao naivno dijete, ja jesam imao svoje ideje o muzicii i kako sam htio da zvučim, ali mi je bio potreban neko ko će to usmjeravati
Zatim se susreo sa gitaristom iz Glazgova, Dejvidom Raselom, koji ga je ubijedio da mora da uči na Kraljevskoj muzičkoj akademiji u Londonu.
Nakon učenja u Beogradu i izuzetnog truda da bi poboljšao tehniku, poslao je snimak akademiji u Londonu, a Majkl Levin je osjetio nešto posebno u tom snimku, pa je Miloš dobio stipendiju.
Levin je postao njegov mentor, i vodio ga kroz izuzetno uspješno školovanje na akademiji.
"Došao sam na akademiju kao naivno dijete, ja jesam imao svoje ideje o muzicii i kako sam htio da zvučim, ali mi je bio potreban neko ko će to usmjeravati.
Majkl je bio nevjerovatan, jer me nikad nije spriječavao da se izrazim, ali mi je pomogao da se izrazim sebe bolje".
Levinov uticaj je preveden u kreativnu pomoć na Miloševom albumu, na kojem su četiri kompozicije od Albeniza i Granadosa, koje je upravo Levin transkribovao za gitaru. Miloš je posebno oduševljen Levinovim radom na kompoziciji "Oriental".
"Nekada, gitarski aranžmani dijela na klaviru zahtjevaju da se napravi previše kompromisa, ali je Majkl našao način da zadrži umjetnički kvalitet originalnog djela, a da ujedno djelo bude kao prirodno pravljeno za gitaru. Sinoć sam slušao moje izvođenje "Orientala", nakon nekog vremena, i zbilja je magičan osjećaj".
Domenikoni na posebnom mjestu
Miloševa je ideja da album tematski sadrži i muziku sa Mediterana.
Kad sam prvi put svirao te (Domenikonijeve) kompozicije, publika je plakala. Osjećam se kao da sam u transu svaki put kad izvodim ta djela
"Bio sam inspirisan predivnim snimcima Segovije na kojima svira Granadosa, Taregu i Albeniza. Postoji veliki uticaj Orijenta jer su Mavri donijeli gitaru u Španiju.
Posebno mjesto za Miloša ima savremeni kompozitor Domenikoni.
"Prvi put sam ga čuo kad sam imao 11 godina, i to u Londonu. Zaintrigiralo je moju maštu jer me vratilo u djetinjstvo, na mjesta u Crnoj Gori gdje bih sjedio satima i razmišljao o budućnosti. Te kompozicije su izuzetno tehnički zahtjevne i čine da gitara na momente i ne zvuči kao gitara.
"Kad sam prvi put svirao te kompozicije, publika je plakala. Osjećam se kao da sam u transu svaki put kad izvodim ta djela".
Ovo je samo početak za Miloša, a granica čini se nema. On razmatra više planova za širenje svog gitarskog repertoara i potencijala.
"Džulijan Brim i Džon Vilijams su radili sa savremenim kompozitorima i doveli do toga da gitara bude jednaka sa ostalim instrumentima. Volio bih da radim sa filmskim kompozitorima, jer je film izuzetno uticajan medij. Komponovanje soundtreka ili nova solistička kompozicija su divne stvari za uraditi".
"Gitari je potrebna renesansa. Ne postoji pristupačniji, niti ljepši instrument od gitare, i ja želim da je približim novoj generaciji slušalaca.
Galerija
Bonus video:
