Bez „Dragi moji“ Lidije Ćirić urbana je zbirka priča o ljubavi i potrazi za toplinom. Ovu knjigu objavio je novosadski Solaris. Lidija Ćirić (1974) srpska je spisateljica multimedijalnog usmjerenja. Do sada objavila roman “Rekvijem za jedan dan” knjigu pjesama “Kabanica za suze”, poetski manifest “Prava Beograđanka”, kao i brojne priče po književnim časopisima. Član je Društva književnika Vojvodine.
Možete li nam za početak razgovora otkriti ko je Kili?
Kili, prava Beograđanka sa Čubure, kontradiktorna u svakoj svojoj izjavi, voli svijet a pljuje ga na sva usta, voli muški rod a sažaljeva ga, o ženama misli sve najgore i najbolje ali uvijek je njihov saučesnik, saborac i najbolji prijatelj. Zamišljam je kao lutajuću fresku.
Zanimljivo je da uvodna priča “Kabanica za suze” ima isti naslov kao zbirka vaših pjesama. Da li je ta podudarnost slučajna?
Podudarnost može samo u životu biti slučajna, ali ne i naslov moje nove zbirke priča. Kada čitaoci otkriju uvodnu priču, shvatiće i zašto se istorija ponavlja.
Na koji sloj publike računa knjiga Bez “Dragi moji”?
Ovo je zabava ili zabavište za odrasle. Čitaoce ne dijelim ni na kakve slojeve. I ne računam na to ko će je čitati. Vjerujem da će je čitati i “dragi moji” i oni kojima nijesam draga. U Letopisu Matice srpske izašla je jedna od kritika knjige dr Dragane V. Todoreskov koja kaže: “U ovoj zbirci veštih i nadasve sočnih i duhovitih provokacija, maske se skidaju, oružja polažu a potpetice izuvaju.”
Koliko se stvarnost odražava u Vašim pričama?
Mnogo je života u mom životu, stvarnost više ne postoji, svi su dobro uljuljkani u lažima, to im godi, zašto da ih Kili ne rasani? Svi moji prosvetitelji su mi mantrali samo jedno, iskustvo je keva književnosti. Onaj ko nije osjetio kaldrmu i krvav znoj, nemaštinu i borbu taj ne može da dočara ni laž a ni istinu, jer uvijek postoje dvije istine - vaša i moja. Priča je priča za sebe a stvarnost je samo ovaj trenutak. Čitajte Ćirićku, ona će vas na trenutak vratiti u vašu izmišljenu stvarnost.
Ima li politike u Vašim pričama?
Politikom se ne bavim. Živčana sam, a politika zahtijeva uvijek smirene i unaprijed proračunate stavove. E, sad - da li se politika ovdje malo provukla? Mislim da jeste, ali bez ikakve namjere, bez predumišljaja. Svi likovi su izmišljeni, čak i oni koje sam lično upoznala, oni koji se vode da su postojali ili da postoje. Politiku su kao i crkvu izmislili mudraci da vedre i oblače dok se narod zamajava na liniji fronta umjesto života. “Kad vam Kili kaže.”
Beograd u vrijeme vašeg odrastanja i danas?
U vreme moga odrastanja se u osnovnoj školi Sveti Sava na Vračaru slušala Lepa Brena i “si cile si”, dok su se u mojoj kući u Baba Višnjinoj ulici smjenjivale prašnjave ploče Mik Džegera i Elvisa. Danas se smjenjuju neki novi narodnjaci koje sada pljuju oni koji su mene lično u školi učili ko je Miroslav Ilić. Razlike nema: odabrani protiv elite koja nikada, ama baš nikada, nije postojala i ne znam šta znači. Čitajući svetu Isidoru Sekulić, Crnjanskog, Boru Stankovića, zaključujem koliko se narod poziva na neku prošlost koju je naravno izmislio. Beogradska kaldrma je postala njujork i to je u redu, jer sada sigurno znam kome pripadam.
U Vašim djelima naporedo se javljaju eksplicitan erotizam i lirski pasaži. Kako to objašnjavate?
Ne mogu da objašnjavam djelo, zanat sam koliko-toliko savladala, o seksu znam ponešto, kad to izmućkam a ne promiješam dobijem djelo, pitko a čitko. Bez dobrog seksa nema djeteta, a ja Bogu hvala sa djecom najbolje umijem, a i znam. Dr Igor Perišić, teoretičar književnosti kaže ovako: “Lidija Ćirić u svojim provokativnim pričama umije da žari i pali seksi diskursom, ali i da bude smjerna učiteljica porodičnih vrijednosti.” Mislite o tome, dok se ne dočepate ove zbirke.
Koje su Vaše književne simpatije i antipatije?
Ne postoji kod mene simpatija. Ili volim ili ne volim, ili vrijedi ili ne vrijedi. Da su ovi evropejci od pisaca skapirali jedan redak Isidore Sekulić, ne bi se busali sa prevodima nego sa porijeklom i djelima. Neko bi ih možda i čitao, ovako skarliču po fejzbuku i tviteru, da se čuje da su živi i to im je sve, a onda se bune protiv ministra kulture koji im nije dao privilegovane statuse u društvu, plate i apanaže, pa nije vas ministar pravio i vaspitavao, dar je od boga a nagrada od namještenog žirija. Svako od nas se može proglasiti piscem, dati otkaz i sjesti za “pisaću mašinu” ali niko nije dužan da nam za to daje platu. Nezadovoljstvo umjetnika leži u njihovoj lijenosti i precjenjivanju sebe. To kod Kilice ne biva.
Kako živi danas žena u Srbiji?
Žene u Srbiji ne žive, one se takmiče sa muškarcima i žele da dokažu da su jači pol. Da nijesmo jače ne bismo rađale, ali to ne treba da koristimo kao naučnu fantastiku niti tešku muku jer smo mi jedino zato poslate na ovu planetu a ne da upravljamo i dirigujemo. Čak i kada to želim i radim, muškarac to ne zna. Budi mudra ali mu to ne reci.
Šta Vas raduje a šta nervira u našem javnom životu?
Nisam dovoljno kadra da na ovo pitanje odgovorim, dosta mi je linča. Nema javnog života, sve što se kod mene naziva životom niko ne vidi osim mene i ljudi koje volim. Javni život je za slabiće
Žene u Srbiji ne žive, one se takmiče sa muškarcima i žele da dokažu da su jači pol
Primijećena je Vaša aktivnost na društvenim mrežama. Može li se na taj način uticati, i koliko, na javno mnjenje?
Društvene mreže su toliko društava i brakova rasturile da je pitanje kome su dobro donijele, liče na društvo mrtvih pjesnika. Nije meni cilj da utičem na javno mnjenje, ne znam ko su ti ljudi, meni je cilj da ovaj narod pogleda dalje od nosa a ne da zabada nos u tuđa dvorišta. Trud je uzaludan, ali Sile se plaše jer misli ozbiljno. Ono što nije na društvenoj mreži to se zapravo dešava, a naivni neka vjeruju u suprotno.
Koje su moralne kategorije za Vas na prvom mjestu?
Bog zna šta je moralno, ja znam šta mi je činiti po tom pitanju, a ostali neka slijede svoja uvjerenja.
Kad se pogleda šta sve radite, neumitno se postavlja pitanje: odakle Vam tolika energija, kako sve to postižete, a uz to nikad ne kukumavčite?
Energiju imamo svi, samo je ne koristimo. Da ne moram ja ne bih, a ko me pita i kome da kukam? Ta mučenička ambicija ljudi mi se smučila, gadno mi je o tome da mislim, koliko god da nemam, ja pogledam u ono dijete koje šišam pred hemoterapiju, ili ono koje ne govori sa četiri pune godine, ili ono koje je osuđeno na to da cio život hoda uz nečiju pomoć… Onda pogledam u nebo i zahvalim se na svemu, a prvo na tome što NIKADA nijesam poželjela tuđu sreću a nije ni moja majka, ni njena. Mislite o tome.Vaš frizerski salon Petar Pan je jedini takve vrste u Srbiji. Rad isključivo sa djecom i djecom sa posebnim potrebama. Kako ste se odvažili na taj posao koji je izuzetno osjetljiv, zahtjevan, specifičan?
Petar Pan je našao mene. Preživljavam s tim poslom, ali ga volim, naučila sam da ga radim vješto i ne dekoncentriše me čak ni dečji plač, jer to je najzdraviji plač. Jedini problem imam ponekad sa preosjetljivim roditeljima i nijesam baš puna razumijevanja za njih, na čemu mi se većina poslije zahvaljuje. Najvažnije mi je da se nakon šišanja djeca zadržavaju u dijelu za igru i uglavnom izlaze plačući, jer ne bi da idu kući! Pričaju o meni, obilježila sam im djetinjstvo. Više od toga ne mogu i ne smijem da želim.
Bonus video:
